ZAGREB - Prema popisu koji su objavili britanski Independent i Daily Express, talijanski premijer Silvio Berlusconi peti je najbogatiji šef države, dok je crnogorski predsjednik Milo Đukanović s deset milijuna funti najbogatiji na Balkanu i 20. u svijetu.
Ekscentrični milijarderi
Na vrhu ljestvice je 82-godišnji tajlandski kralj Bhumibol čiji siromašni seljaci već tjednima prosvjeduju protiv nepopularne vlade, ali kralja i dalje vole. Daleko iza njega je sultan od Bruneja, poznat po luksuznom životu - na proslavi 50. rođendana pjevao mu je Michael Jackson - i kolekciji automobila koja uključuje 500 Rolls-Roycea, ali njegov narod barem dobro živi.
Slijede predsjednik UAE-a Khalifa bin Zayed Al Nalyan i saudijski kralj Abdullah koji trenutačno gradi grad nazvan King Abdullah Economic City.
‘Genijalac’ iz Gvineje
Na popisu je 12 kraljica, kraljeva, sultana i emira, a od neokrunjenih glava najviše se uspeo Berlusconi. Slijedi udovac Benazir Bhutto, pakistanski predsjednik Asif Ali Zardari, koji je zbog optužbi za korupciju dobio nadimak “Gospodin 10 posto”.
Čileanski predsjednik Pińera je bogatstvo stekao prije ulaska u politiku - poznat je po tome što je u Čile uveo kreditne kartice.
Predsjednik Ekvatorijalne Gvineje nekoć je smatran najgorim afričkim diktatorom koji je pola milijarde dolara iz proračuna prebacio na vlastiti račun u sklopu “borbe protiv korupcije”.
Australski premijer Kevin Rudd se bogato oženio, novozelandski premijer John Key je novac zaradio kao investicijski bankar, a predsjednik Južne Koreje se iz siromaštva sa 35 godina uzdigao do direktora Hyundaija.
Tebi Crna Gora, meni Europska Unija
Milo Đukanović preko Berlusconijevih najbližih suradnika rasprodaje najvažnije crnogorske resurse, a za uzvrat dobiva članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji - tvrdi (i teško optužuje) rimska la Repubblica, veoma kritična prema talijanskom premijeru, a sada i prema njegovu crnogorskom kolegi i ortaku, ako je vjerovati reporteru Paolu Berizziju. On opisuje Đukanovića, nimalo laskavo, da je “veoma opasan međunarodni švercer”, da ga tužilaštva u Napulju i Bariju smatraju jatakom zločinaca koji bježe od talijanske pravde, dok ga Berlusconi ocjenjuje kao “partnera” i “veoma pouzdana prijatelja”.
Za njih je Crna Gora postala Eldorado zahvaljujući veoma niskom porezu na dohodak od 9 posto, te zahvaljujući mutnim privatizacijama, ponajprije u sektoru energije. To će omogućiti Berlusconiju da podjarmi Crnu Goru i tako ostvari zadaću u kojoj su omahnuli admiral Vittorio Mollo 1918., te general Alessandro Pirzio Birolli 1941. - ne štedi mračne usporedbe Berizzi.
La Repubblica specificira da u talijansko-crnogorskim privrednim odnosima zasad nema ničega kazneno relevantnoga - ali dio svojih teza temelji na istrazi koja se vodi protiv Denisa Verdinija, jednoga od trojice koordinatora Berlusconijeva vladajućeg Puka slobodâ, za koga istražitelji sumnjaju da je sklonio crne fondove u inozemstvo. Ona upire optužujući prst u bankarske operacije, te u energetski sektor, ponajprije u vjetroelektrane, četiri hidroelektrane te jednu termoelektranu na ugljen kojima bi talijanske tvrtke bliske Berlusconiju (ili njegovoj opciji) raspolagale u brdovitoj i vjetrovitoj Crnoj Gori.
U tom pogledu je zajednički općinski komunalni holding Milana i Brescie A2A već u privatizaciji pribavio 43 posto crnogorske Elektroprivrede. Lavovski dio novca za tu i neke druge privatizacije, 300 od okupno 450 milijuna eura, iskrcan je na račun Prve banke u vlasništvu premijerova brata Aca Đukanovića (kojoj su dioničari i Milo i sestra im Ana). La Repubblica citira oporbu koja tvrdi da je operacija bila netransparentna.
Za talijanske novine, ta povezanost javne prodaje i privatnog biznisa u istoj obitelji je sumnjiva i nedopustiva. Čime očito ciljaju ne samo na Đukanovića, nego - kao i obično - na Berlusconija. ( Inoslav Bešker)