Mario Draghi potvrdio ostavku na mjesto premijera, slijedi raspuštanje parlamentarnih domova

Mario Draghi je definitivno talijanski premijer u ostavci, dok novi, XIX saziv Parlamenta Talijanske Republike, izabran vjerojatno 2 listopada, ne izglasa povjerenje novom premijeru, izrazu nove većine. Senat je u srijedu uvečer izglasao povjerenje Draghiju, ali tako da ga on nije mogao prihvatiti ne izgubivši obraz.

Za Vladu je glasalo 95 senatora, 33 protiv – a ostali, od ukupno 321 člana Senata, ili nisu glasali, ili nisu ni bili u dvorani. Dio ih je ostao u sabornici samo da ne uzmanjka kvorum. I tako se, nimalo sjajno, raspao XVIII saziv talijanskog Parlamenta.

Draghi je u srijedu prijepodne, u smirenu ali oštru istupu, zahtijevao obnovu nacionalnog pakta koji ga je lani u veljači doveo u Palaču Chigi. Podnio je ostavku pet dana ranije jer je jedna od grupacija vladine koalicije – PoKret 5 zvjezdica – odbila glasati o povjerenju vladi. Sergio Mattarella, predsjednik Talijanske Republike, ostavku je odbio i vratio Draghija prvo u Senat, pa u Zastupnički dom, da traži povjerenje. Put je definitivno završen već na prvoj etapi, u Senatu. Ondje su, u srijedu uvečer, odbili glasati ne samo Zvjezdice, nego i sav "vladin desni centar", to jest Berlusconijeva "privatna" liberalna Forza Italia, te suverenistička Liga koju vodi Matteo Salvini. Štoviše, predstavnik Lige održao je govor tipičan za predizbornu kampanju, jasno pokazujući kamo vjetar puše.

Draghiju nije preostalo ništa drugo nego u četvrtak obavijestiti Zastupnički dom o svojoj ostavci i ponovo se popeti na brežuljak Kvirinal pa potvrditi ostavku predsjedniku Mattarelli. A Mattarelli ne preostaje drugo nego sljedećih dana raspustiti parlamentarne domove. Izbori moraju biti održani u roku od barem 50 do najviše 70 dana nakon toga. Prva nedjelja ujesen je 25 rujna, ali nije prikladna jer je tada Roš ha-Šana, židovska Nova godina. Prema tome, glasa se 2 listopada.

Nova vlada može biti formirana nekoliko tjedana kasnije, vjerojatno u studenome. Dotad na dužnosti ostaje Draghijeva vlada u ostavci, s punim ovlastima, jer joj nije izglasano nepovjerenje. Ali nitko njezine dekrete ne može pretvoriti u zakone kad nema parlamenta. Može čak pripremiti proračun za 2023, ali ga definira i usvaja nova većina.

Draghijev govor bio je veoma jasan. Neuobičajeno za Rim, gdje se i država i Crkva služe žargonima koje treba znati prevoditi. Draghija ne treba prevoditi, ali ga je moguće sažeti: ja ne popuštam ni u čemu bitnome. Obnovu nacionalnog pakta ne zahtijevam ja, to od vas zahtijeva Italija. Na vama je da odlučite.

Šefica oporbene Braće Italije Giorgia Meloni odgovorila je na to tweetom također jasnim da ne može biti jasniji: ovaj Parlament je delegitimiran, u demokracijama se na izborima utvrđuje što zahtijeva neka nacija. Glasajmo odmah!

Meloni ima pravo i u načelu i u metodi. Sa sadašnjim izbornim zakonom, koalicija Desnog centra (Braća Italije, Liga, Forza Italia) pobijedit će premoćno. "Pruža nam se prilika zabiti gol u prazna vrata!", kažu odande. Lako je moguće da će i u Zastupničkom domu i u Senatu imati dvotrećinsku većinu, koja bi desnici omogućila komotno mijenjanje Ustava, bez potvrde na referendumu.

U toj koaliciji vodstvo i premijerski položaj preuzima vođa one stranke koja je pokupila najviše glasova među njima. Dugo je to bio Silvio Berlusconi, 2018 je najjači bio Salvini ali nije mogao sam sastaviti vladu. Ove godine to bi bila Meloni.

Ima ih kojima se ježi koža na samu pomisao da bi šefica postfašista preuzela vlast, i to u godini kada se navršava stogodišnjica Mussolinijeva dolaska na vlast. Ali u tome jest ljepota demokracije, gdje svatko slobodno bira uže o koje će se objesiti i predsjednika odnosno premijera koji najpreciznije predstavlja um i duh nacije.

Čuje se, pak, da će Berlusconi i Salvini spojiti svoje liste, eda bi imali koji glas više, pa sami odredili premijera. Nema međusobne ljubavi u Desnom centru.

Lijevi centar je – kako sada stvari stoje – izvisio na sljedećim izborima. Mogao bi skupiti tridesetak posto. Dostojno ali nedovoljno. Tajnik Demokratske stranke Enrico Letta mjesecima je računao da će na izborima ići u partnerstvo sa Zvjezdicama. U politici nikad ne reci nikad, ali sada se to čini posve nemogućim pošto je bivši premijer Giuseppe Conte, predsjednik Zvjezdicâ, zabio spektakularan autogol. Stablo ne da je samo zadrmao, nego je u nj zviznuo glavom, a svi su plodovi pali u ruke desnom centru.

Zašto Mattarella nije lani u veljači raspustio Parlament i omogućio izbore? Štoviše, zašto to tada nisu iznudile ove iste parlamentarne stranke? A mogle su, ne glasajući povjerenje Draghijevoj širokoj vladi, s tehničkim ministrima u ključnim resorima, a političkima u ostalima.

Zato jer se Italija našla u teškom škripcu, suočena s krizom pandemije i krizom rasta, obremenjena teškim javnim dugom (iako pretežno internim), politički rascjepkana i zakočena uzajamnim vetima, uslijed kojih onemogućena zaputiti se u nužne a bolne reforme: poreznog sustava, katastra, zakona o konkurenciji, energetskog sektora, obrane od suše i poplava…

Zato su posegnuli za stručnjakom svjetskoga glasa, bankarom za jednokratnu uporabu, na koga mogu zatim, kao na grešnog jarca, baciti sve žalbe i pritužbe, pa s tako kupljenom novom političkom nevinošću krenuti u još jedan ciklus bitke za pozicije. Sad je taj trenutak nastupio, osam mjeseci prije punog isteka mandata parlamentarnog saziva.