Biokovsko Selo je u općini Zagvozd, tamo prema samom istoku. Ima nekoliko zaseoka, a sva gledaju "licem" u Biokovo. Nekada je na tim prostorima živjelo poprilično ljudi, a kada dođete tamo, ne možete se ne zapitati od čega su, pobogu, ti ljudi živjeli? Gdje god se okreneš, kud god pogledaš – samo kamen.
Plodne zemlje – nula bodova, a kamen čovjek baš i ne može ručati.
Tako je to i u u Bakotama, Karlušićima..., ali zaustavit ćemo se u zaseoku Bikići, isključivo zbog priče o jednom čovjeku koji se, eto, zainatio i ušao u otvoreni rat s – kamenom. I to onim najčvršćim mogućim, jer takav je kamen u Bikićima. Kako kažu u zaseoku, otporan je čak i na mine. A u Bikićima kamena ko u priči...
Preciznije, cijeli zaseok leži na kamenim gromadama. Poželite li ići uz brijeg, čeka vas kamen, ako krenete put Biokova nizbrdo, tamo gdje danas vijuga Dalmatina, opet kamen. A ako, unatoč toj negostoljubivoj zemlji, želite ipak tu ostati, znate što vam slijedi – ući u "fajt" s njim, pa kom obojci, kom opanci.
Ono što fascinira u tom kraju su i ostaci kamenih suhozida koji su po narodnoj predaji stari i do tristo godina, jer su se, kako nam kaže junak naše priče, Marko Bikić (69), prvi stanovnici doselili ovdje čim su Turci tamo 1717. godine istjerani iz Imotskog i Imotske krajine.
Suhozidi, kojima su onda ograđeni nekadašnji putovi za ljude i stoku, pa putovi za nekadašnja kola koja su vukli volovi i konji, bili su svojevrsni međaši za mizerne parcelice, opet pune kamena, a koje bi ljudi onda krčili, vadili ga, ne bi li dobili malo zemlje za nešto posaditi.
Jedna kuća, druga, treća...
A kada danas vidite te zidove i njihove temelje koji leže na velikim kamenim gromadama, morate se opet zapitati tko je to bio toliko snažan da je bez ikakvih strojeva, alata ili bilo čega što vam može u toj raboti pomoći, prenosio to kamenje, dizao ga i ugrađivao u suhozide. Oni još stoje čvrsto bez ikakvih vezivnih sredstava. Od čega li su bili sazdani ti ljudi...
I danas, godinama nakon, kraj je to okovan stinom. Nije baš da je isturen i na turističkim mapama, nema baš ni zbog čega. Međutim, jednom čovjeku je uspjelo i to, sagradio je baš tamo, usred te, neki bi rekli, kamene nedođije kuću za odmor. I gosti dolaze i – odmaraju. Uživaju, jer takvo nešto teško da bi mogli naći u nekom drugom kraju.
On je gorespomenuti Marko, po zanimanju zidar, inače 90-postotni invalid, koji je ostao bez noge 1992. godine i to kao dragovoljac Domovinskog rata, nesretno nagazivši na minu. Međutim, viziju je imao.
– Kada se rodiš u kamenu i rasteš s njim i kada vidiš da ti je on prepreka, onda nemaš drugog izbora nego moraš u borbu s njim, a kako su ovdje ljudi uporni i ne znaju za poraz, onda im ni kamen ne predstavlja – ništa. Ni meni nije i dandanas bijem ljuti boj s njim, i to s ovakvom nogom – govori nam Marko, koji ima i veliku obitelj.
– Želio sam pored stare kuće napraviti jednu malu, onako za ostavit neki alat, tako nešto, ali me potegla volja i krenuo sam u rat s kamenom. Malo-pomalo, tamo od 2005. punih osam godina gradio sam i radio, kopao kamen, pa ga onda ugrađivao u kuću, cijelu sam je obložio kamenom. I to sam samcat! Ja, špica i maca i tako po cile dane. I evo danas je kuća i prva u zaseoku za iznajmljivanje, nosi ime "Villa Ivana", a ocjene gostiju – sve same desetke.
Mislili su da ću ležat i odmarat
Slikavaju se gosti s kamenom, s kamenim dupinom i ovnom... Uživaju i oni u kamenu. Tu kuću odlučio sam ostaviti jednom sinu. I sada, kada sam njemu napravio, ostala su mi još dva sina. I onda, nema mi druge, krenem opet u borbu s kamenom. Pošto mi je pokojni stric ostavio dosta potencijalnih parcela u zaseoku, nisam imao problema s vlasništvom, ali zato jesam s birokracijom, geometrima, katastrom, dozvolama, ali dođe na red i najmlađi sin.
I njemu sam sagradio kuću. A kako sam ja pomirljiv čovik i sa svakim sam u dobre, tako sam ti ja s čak dvanaest mojih susjeda našao lipo dogovor o zamjeni parcela, pa ih tako sklopio u onako jedan kroz jedan. Ja njima dao svoje zemlje i parcele, a oni meni svoje.
Onda sam obnovio svoju staru kuću, nadogradio je, sredio i ta će ići najstarijem sinu. I kada sam vidio da to meni ide, napravio sam, sada zajedno sa sinovima i još jednu, pa tako s onom u Splitu i ove četiri u selu – imam ih pet. Supruga, sinovi i moje neviste i unučad misle da ja ovako s protezom i jednom nogom neću više u boj s kamenom, mislili su da ću ležat kući i odmarat se. Ne, ja sam mislio u budućnost – otkriva nam živopisni Marko, koji se odlučio i na podvig zbog kojeg su mnogi mislili da nije normalan.
– Pričali su mi moji stari da nema zdravije zemlje za bilo što posaditi od ove naše biokovske. Kada se tamo počela graditi autocesta, država mi je otkupila oko osam tisuća kvadrata. Radnici na autoputu su tribali i deponij za odlaganje materijala od iskopa. S njima sam se dogovorio, pa su čak 380 puta kamioni puni kamenja i zemlje dovezli materijal do mojih nekretnina ispod zaseoka. Sve sam ti ja to zavalio i dobio velike površine.
Govorili su mi da sam lud
Onda sam preko toga sve zavalio zdravom zemljom, sagradio potporne zidove... Ljudi su se čudili, neki su govorili da sam malo i šenuo, ali evo koliko sam šenuo pokazuje to što ja danas u Bikićima imam svoj vinograd. Uspijeva sve, da samo vidiš... Imam i krumpira, sve zdraviji jedan od drugoga, ima za cilu obitelj, prijatelje. Pa onda kapule, mrkve, blitve, ma svega, mogao bi i na pazar nositi, da mi je za potribu. Sve je to meni dala moja borba s kamenom koji volim više nego sebe – sav u zanosu ispričao nam je naš nesvakidašnji sugovornik, pokazujući nam i što je iskopao iz zemlje – gromadu u obliku konjske glave.
– Kao da mi je kamen na taj način zahvalio. Konj je znak junaštva, ponosa. I ja se ponosim tom mojom borbom, a nije mi bilo lako. Sitim se da sam tamo od ranjavanja 1992. godine pa do 1996. prošao težak put oporavka od ozljede u Lori. Pa jedna, pa druga operacija, pa ne valja proteza, daj minjaj novu, pa upale tetiva, a u Bikićima stari ćaća i mater, moram se i ja i žena misliti o njima, a dica – tri sina i kći nejaki. I eto vidiš, uspio sam, sve se na kraju posložilo – zaključuje Bikić.
