JUTARNJI NA POČETNOJ TOČKI IZBJEGLIČKOG VALA U TURSKOJ 'U ovim smo kontejnerima našli spas od bomba i sigurne smrti'

- Uđite, uđite! Što ćete popiti? Želite čaj, vodu? Što ćete? - sa širokim nas je smiješkom dočekao 63-godišnji Farouk Mohamed Ali, šireći ruke u znak gostoprimstva i pozivajući nas da uđemo u njegov dom. Sobica je mala, trenutačno služi kao dnevna soba. Na zidove su naslonjeni, prekriveni šarenom presvlakom, madraci. Pokraj njih, na pod, sjeo je Farouk s trogodišnjim unukom Mohamedom Kenđom. Nekoliko minuta kasnije pojavila se i njegova supruga Zejnab, noseći pladanj s čajem i slatkišima. - Dobro došli u naš dom - poželjeli su nam.

A njihov dom danas je jedan u moru bijelih kontejnera izbjegličkog kampa Kilis-Öncüpınar u Turskoj, na samoj granici sa Sirijom. Alep, nekoliko desetaka kilometara udaljen sirijski grad koji je danas samo jedna u nizu ratnih ruševina u toj zemlji, napustili su 2012. godine.

- Nismo imali šanse živjeti tamo. Samo pet dana nakon što smo došli ovamo izveden je veliki napad u Alepu. Stotine su ljudi poginule, a tisuću je kuća spaljeno nekim kemijskim sredstvom - priča nam Farouk. Njegova kuća i dalje stoji, no morali su je napustiti. - Bombardiranje traje cijelo vrijeme. Jučer smo čuli zvukove - priča nam.

U izbjegličkom kampu Kilis-Öncüpınar, koji je trenutačno utočište za deset tisuća sirijskih izbjeglica, sklonio se i ostatak njegove obitelji: šest kćeri, tri sestre i brat. I oni, objašnjava nam, žive malo dalje, u kontejnerima. Ovdje su pronašli ono najvažnije: sigurnost.

Foto: Martina Hrupić

Otporni na vatru

A kako provode dane? On, iako se u Siriji umirovio, radi kao učitelj fizike u samom kampu, u tamošnjoj srednjoj školi. Njegova supruga, pak, brine za kućanstvo i unuke. I, naravno, njega. - Zato izgledam mlađi nego što jesam - govori, značajno pogledavajući u Zejnab. Odgovor nam je bio očigledan, no morali smo im postaviti pitanje bi li se vratili u Alep. - Naravno - odgovaraju.

- Prije godinu dana smo mislili da se problem može riješiti, no nakon što su intervenirali Iran i Rusija, ne mislimo više tako. Problem je i u Daešu (tzv. Islamska država) - objašnjava Farouk, dok se Zejnab ubacuje u riječ: - Nadam se da će nas Bog zaštititi od Daeša i Asada!

Nažalost, kako sada stvari stoje, Farouk i njegova obitelj i dalje će, i baš nitko ne zna koliko dugo, nastaviti živjeti u svom sadašnjem, privremenom domu. Sirija je, naime, postala država u kojoj ljudski život ne znači mnogo. Od početka sukoba u toj zemlji 2011., na tragu Arapskog proljeća, u sukobima je ubijeno oko 300 tisuća ljudi, a gotovo je polovica sirijske populacije, od toga trećina djece, raseljena - njih između šest i sedam milijuna unutar same Sirije, a oko četiri milijuna u okolnim državama.

Od tih zemalja, upravo Turska snosi najveći teret sirijskog izbjegličkog vala - u njoj je utočište pronašlo nevjerojatnih dva milijuna izbjeglica. Njih 275 tisuća spas je pronašlo u 25 izbjegličkih kampova diljem zemlje (odnosno, kako ih zovu, privremenih centara za zaštitu), dok ostatak - dakle, onaj do dva milijuna - živi u gradovima. Od 25 kampova, njih šest je sastavljeno od kontejnera. Samo kod pograničnog grada Kilisa su dva: Kilis-Öncüpınar s deset tisuća izbjeglica i Elbeyli s njih 25 tisuća. Preostalih 19 kampova sastavljeno je od šatora visoke kvalitete i otpornih na vatru. Svaki kontejner i kamp imaju kapacitet za pet osoba, dakle obitelj.

Statistika je impozantna. Najbrojniji izbjeglički kamp, u Suruçu, udomljava čak 35 tisuća ljudi i u njemu su se sklonili izbjeglice iz sirijskoga grada Kobanea, koje je tzv. IS dugo držao pod opsadom. U samom Kilisu, jednom od manjih turskih gradova koji je prije imao 90 tisuća stanovnika, populacija se s vremenom udvostručila. Utočište na njegovu prostoru, što u kampovima što u samom gradu i okolici, pronašlo je čak 115 tisuća ljudi. No, to nije sve. Turske institucije brinu za osam kampova, sa 55 tisuća ljudi, i sa sirijske strane granice, dok u centrima za zaštitu s turske strane granice školu pohađa 80 tisuća djece.

Gradnja izbjegličkog kampa Kilis-Öncüpınar, doma Faroukove obitelji koji je Jutarnji list imao priliku posjetiti, počela je 13. siječnja 2012., a prvi su izbjeglice stigli dva mjeseca kasnije. Sama gradnja stajala je oko 66 milijuna kuna, u njemu je postavljen 2051 kontejner, a kamp se proteže na 315 tisuća četvornih metara. U tijeku je i nadogradnja - postavljeno je 1000 novih dvokatnih kontejnera, najmodernijih te vrste na svijetu. Svaka od dvostrukih dvokatnica stoji 30 tisuća dolara. Kamp može, ako bude trebalo, primiti još deset tisuća ljudi.

Kilis-Öncüpınar funkcionira kao pravi grad. U njemu su džamija, vrtić, osnovna i srednja škola, bolnica, tržnica, igrališta te društveno-kulturni centri. U kampu postoji i mogućnost vjenčanja, a pojedine četvrti, na koje je podijeljen, biraju svoje predstavnike na izborima. Svi njegovi stanovnici imaju besplatnu zdravstvenu skrb, uključujući i invalidska pomagala, a osigurano je i cijepljenje za djecu. Osiguranje je jako - diljem kampa je postavljeno 170 kamera.

Baš kao u gradu, i tamo je uspostavljen sustav usluga - od vatrogasne službe, odvoza smeća, praonica rublja, tečajeva jezika i informatike do umjetničkih radionica te same mogućnosti zaposlenja, primjerice u izradi sagova. Svi njegovi stanovnici su registrirani, imaju biometrijske iskaznice te mjesečno na svoju e-karticu za kupnju dobivaju oko 190 kuna - oko godinu i pol u tom je iznosu sa oko 130 kuna sudjelovao UN, ali tada su s tim prekinuli, a objašnjenje je bilo, kažu nam turski dužnosnici, "da nemaju više kapaciteta". U kampu, se izbjeglicama hrana isprva dijelila, no od toga se odustalo. Omogućili su im da sami kupuju namirnice i spremaju hranu po svom ukusu kako bi im se barem malo olakšala situacija u kojoj se nalaze. Što se tiče školskog sustava, preuzet je sirijski školski program, a nudi se i mogućnost učenja turskog jezika.

Turska, tvrde nam u tamošnjim nadležnim institucijama, sirijske izbjeglice shvaća kao goste. Pružanje pomoći izbjeglicama smatraju svojom moralnom obvezom i zato od 2011. provode politiku otvorenih vrata na koju su, ističu, ponosni (svojedobno su u samo tri dana primili 200.000 izbjeglih iz Kobanea).

No, pritisak izbjegličke krize je golem. Zbog toga im je, tvrde turski dužnosnici, potrebna pomoć. Turska je dosad, od 2011., na izbjeglice potrošila šest milijardi dolara. Od tog je iznosa samo mali dio, oko šest posto, došao iz europskih zemalja. No, nije riječ samo o financijskim izdacima za pružanje što normalnijeg života onima kojima je to potrebno, nego i o političkom aspektu.

Situacija bi, ako se nešto ne učini, tvrde u Turskoj, mogla postati još gora.

- Vjerujemo da smo još na početku problema na globalnoj razini. Nema nijedne zemlje na Bliskom istoku koja direktno ili indirektno nije pod utjecajem krize u Siriji. Ona je izvor nestabilnosti - kažu u vladinu Uredu za informiranje.

Rješenje izbjegličke krize, dodaju, nalazi se na njezinu izvoru - u Siriji. Ističu da će, ako politički kontekst i politička klima u toj državi ostanu isti, posljedice biti još ozbiljnije. - U Turskoj su trenutačno dva milijuna izbjeglica, a tisuće marširaju prema Europi. Ako sve ostane isto, iduće godine će stotine tisuća, milijuni njih marširati prema Europi - naglašavaju.

Foto: Martina Hrupić

Poruka je vrlo jasna: Turska treba pomoć oko izbjegličke krize, u njezino rješavanje treba se uključiti cijela međunarodna zajednica, svi trebaju snositi dio tereta i treba pronaći političku volju za uspostavljanje sveobuhvatnog plana rješenja krize u samoj Siriji.

- Podijelite teret s nama, preuzmite odgovornost, zaustavite rat u Siriji - poručuje Süleyman Tapsız, guverner Killisa.

A Farouk? Što on ima poručiti, pitali smo ga. Njegov izraz lica odjednom je postao vrlo ozbiljan: - Međunarodnoj zajednici da nije podržala sirijske izbjeglice. Asadu da se makne jer je ubio svoje ljude. A Sirijcima da će se naša nada u bolji život ostvariti samo ako dođe pomoć i od drugih zemalja.