Poruka Europi: Rješenje nije ovdje, nego preko granice, u Siriji

Gaziantep, šesti najveći grad Turske, polagano se spremao na počinak. Na poluprazne ulice spustila se topla rujanska noć, restorani su zatvarali svoja vrata, ispraćajući site goste s vrećicama punim baklava, a gradska se tvrđava, obasjana svjetlima, nadvila nad grad. U njezinu podnožju, na uredno podšišanom travnjaku kraj parkirališta, smjestila se grupica muškaraca. Sjedili su u krugu, pušili cigarete i opušteno, tiho razgovarali.

Mislili smo da su iz Gaziantepa, no prevarili smo se. Baš kao i prije kad smo ispitivali prolaznike za smjer, tražeći izlaz iz labirinta tamošnjih jednosmjernih ulica. Sve tri osobe koje smo zaustavili nisu nam znale pomoći.

- Nisam odavde, izbjeglica sam - glasio je uvijek isti odgovor koji su ponavljali poput neke mantre.

Privremeni dom

Napravili su mjesta u krugu. - Sjednite, sjednite - zvali su, dodajući nam komad kartona i pokazujući da sjednemo na njega. Imena je bilo lako zapamtiti: tri Muhameda, Hasan i Abdulmarti. No, njihove rodbinske veze ipak je teže pohvatati. Svoj petorici je ovaj turski grad tek privremeni dom. Rade kao krojači, a žive, pokazuje jedan od njih rukom niz cestu, u blizini.

- Ovdje, samo malo dalje - objašnjava. Iznajmljuju stanove, a iz Alepa - nekad najmnogoljudnijega sirijskoga grada, no danas tek ruševine, simbola rata koji traje petu godinu - pobjegli su 2013.

Iz današnje perspektive - one podno tvrđave, uvučene u pravila neke nove svakodnevice - to se vrijeme čini kao davna prošlost. Godinu dana prije njihova bijega, u lipnju 2012., američki predsjednik Barack Obama rogoborio je o upotrebi kemijskog oružja u Siriji kao o “crvenoj liniji”. Njezin prelazak, govorio je, neće biti oprošten i uslijedit će ozbiljne posljedice. Bile su to lažne prijetnje. Granica je, naravno, prijeđena, u sirijski se konflikt uključio i Daeš (tzv. Islamska država), a krvoproliće se nastavilo još nesmiljenijom žestinom. Dosad je ubijeno gotovo 300 tisuća ljudi, a oko 11 milijuna ih je moralo napustiti domove - njih između šest i sedam milijuna raselilo se, bježeći pred nasiljem, unutar same Sirije, preostalih četiri milijuna po okolnim zemljama. Nezaustavljiva ratna dinamika Siriju je s vremenom okrunila titulom države koja “izvozi” najviše izbjeglica na globalnoj razini. Pretvorila ju je u epicentar izbjegličke krize koja će promijeniti Bliski istok, ali - kada je zakucala i na njena vrata - potpuno nokautirati birokratski tromu Europu, zabavljenu, kao i uvijek, usklađivanjem 28 sebičnih nacionalnih interesa.

Usporedo sa Sirijom preobražaj je proživljavala i Turska. S obzirom na njezin geografski položaj - čak 911 kilometara dugu granicu sa Sirijom te tri puta kraću s Irakom, bio je to neizbježan slijed događaja. Te linije razgraničenja u četiri godine prijeći će čak dva milijuna izbjeglica, najvećim dijelom iz Sirije, te prisiliti Tursku na rušenje rekorda: ona je trenutačno država koja udomljuje najbrojniju izbjegličku populaciju na svijetu.

Politiku otvorenih vrata spram izbjeglica Turska je počela provoditi još 2011. kada su se dijelile karte opasne geopolitičke igre. Na tragu Arapskog proljeća režimi su padali nesmiljenom brzinom - prvo Tunis, pa Egipat i Libija. U Siriji je Bašar al-Asad ostao na vlasti, a na ulicama će poteći krv. I neće prestati do dandanas.

Primanje sirijskih izbjeglica bila je, tvrde u Ankari, njihova moralna obaveza. - Na njih gledamo kao na goste - govore nam. Do danas je Turska u deset svojih pokrajina podigla ukupno 25 izbjegličkih kampova, privremenih centara za zaštitu, kako ih nazivaju. U njima trenutačno živi 275 tisuća izbjeglica. Ostatak - do oko dva milijuna - rasut je diljem zemlje, po gradovima.

Od 25 kampova, u njih 19 izbjeglice žive u šatorima. U ostalih šest - dva u Kilisu te u Şanlıurfi, Gaziantepu, Hatayu i Malatyaji - u kontejnerima. Najveći od kampova nalazi se u Suruçu. Namijenjen je izričito ljudima iz Kobanea, sirijskoga grada koji je bio pod žestokom opsadom IS-a. Samo iz toga su grada svojedobno, tvrde u AFAD-u, instituciji za upravljanje kriznim situacijama pri turskoj vladi, u tri dana primili 200 tisuća ljudi.

Neobična vožnja

Pod žestokim se pritiskom našla i turska pokrajina Kilis.

Od Gaziantepa do Kilisa, istoimenoga administrativnog središta te pokrajine, grada udaljenog desetak kilometara od sirijske granice, vožnja traje oko pola sata. Široka cesta, s dvije trake u svakom smjeru, relativno je pusta, okružena poljima i nasadima maslina. Putokazi uz nju odbrojavaju udaljenost do Alepa (turski Halep), a na vidiku se izmjenjuju kamioni i povremeni oblaci dima koji se diže s namjerno opožarenih njiva.

Neobična je to vožnja, ispunjena osjećajem strahopoštovanja. Ispred nas na kraju ceste, s one strane granice, na sirijskom teritoriju, sva su pravila i milost odavno zaboravljeni.

Sam grad Kilis veliko je gradilište. Zaobilazimo radove na cestama, omeđenim brojnim novosagrađenim i često još nedovršenim, stambenim kompleksima. Osim u centru, ulice su relativno puste. Ne možemo da se ne upitamo tko će živjeti u njima. Riječ je, objasnili su nam prethodno, o jednom od najmanjih turskih gradova. Kilis je do 2011. godine brojao 90 tisuća stanovnika, bio je tek markacija na karti, u usporedbi s gigantima kao što su Istanbul s 20 milijuna stanovnika ili Ankara s njih sedam milijuna. No, broj stanovnika Kilisa u posljednje se četiri godine povećao za više od pola.

Dozvola za odlazak

U taj je grad pristiglo 115 tisuća sirijskih izbjeglica. Njih 35 tisuća živi u dva izbjeglička kampa, Kilis-Öncüpınaru i Elbeyliju, a ostali u gradu i njegovoj okolici. - Sirijski izbjeglice danas čine 47 posto stanovništva Kilisa. Pedeset i tri posto otpada na Turke. Rađa se više sirijske, nego turske djece - objašnjava nam Süleyman Tapsız, guverner Kilisa, ponosno govoreći o tome kako funkcioniraju njihovi kampovi.

U jedan od njih, Kilis-Öncüpınar, koji se nalazi na tursko-sirijskom graničnom prijelazu, desetak minuta vožnje od grada, uputili smo se sljedeći dan. Provincija Kilis sa Sirijom ima 111 kilometara dugu granicu. Jedan od dva tamošnja prijelaza, onaj u Elbeyliju, trenutačno je zatvoren zbog sigurnosnih razloga - Daeša. No, Kilis-Öncüpınar i dalje radi.

Na njemu, čekajući red za prolazak, stoji kolona kamiona. A ispred samo nekoliko metara udaljenog ulaza u izbjeglički kamp deseci su ljudi. - Musliman iz Sirije. Musliman iz Sirije - uporno ponavlja jedan čovjek, unoseći svoje lice u prozor automobila, uporno ponavljajući jedine dvije riječi na engleskom koje zna.

Dio okupljenih ljudi čekao je dozvolu za odlazak na sirijsku stranu. Jedan od njih na vrlo tečnom engleskom ispituje nas jesmo li volonteri. Već tri godine, govori nam u toj općoj gužvi, prelazi granicu i pomaže. Rodom je iz Sirije, dodaje. Treća skupina ljudi su prolaznici koji mirno, kao da se ništa ne događa, potpuno imuni na kaos graničnog prijelaza - jednog u nizu preko kojih je u Siriju odaslano 16 tisuća kamiona humanitarne pomoći - ulaze i izlaze iz kampa. Ulazak je moguć samo s identifikacijskom iskaznicom ili odobrenjem. Osiguranje je jako.

Iza samog ulaza u kamp, dok prolazimo pokraj zida iscrtanog grafitima s turskim i sirijskim simbolima, pred nama se otvara more bijelih kontejnera. Nanizani u beskrajne redove, omeđuju tamošnje izbjegličke avenije i ulice. Na njima su većinom djeca, zaokupljena igrom. Vani je vruće. Druga je polovica rujna, no temperature se i dalje penju do 37 stupnjeva Celzijevih.

Izbjeglički kamp Kilis-Öncüpınar udomljava oko deset tisuća ljudi u malo više od 2000 kontejnera. Svaki od njih ima dvije sobe i sanitarni čvor. Imaju kapacitet za pet ljudi, kao i šatori u našim drugim kampovima - pričaju u AFAD-u. Stariji dio kampa sastoji se od kontejnerskih prizemnica (površina svake je 21 četvorni metar), no malo dalje, na drugom kraju kampa, niknula je nova “četvrt”. Čine je kontejnerski, međusobno spojeni, dvokatni blokovi, najmoderniji te vrste na svijetu. Svaki od blokova, govore nam, stoji 30 tisuća dolara, a dobili su ih kao donaciju. Ako bude trebalo, mogu primiti još deset tisuća ljudi.

Uspavano prijepodne

Kada govore o kampovima, turski dužnosnici pričaju s ponosom. - Riječ je o kampovima s pet zvjezdica. Oni funkcioniraju kao gradovi. Znači, u njima se nalaze sve usluge, od bolnice, škola, kulturnih i društvenih sadržaja do odvoza smeća, vode, tečajeva i radionica - ističu u AFAD-u.

No, provlači se i nota razočaranja. Međunarodna zajednica, prvenstveno Europa, ne čini dovoljno, tvrdi Ankara. Ako se to ne promijeni, situacija će biti još gora - sada tisuće marširaju prema Starom kontinentu, no ako se ne riješi izvor, Sirija, marširat će njih stotine tisuća. Tek smo, upozoravaju, na početku problema.

U svojim diskusijama Europska unija ovaj se tjedan doista dotakla Turske. Njemačka kancelarka Angela Merkel izdvojila ju je kao “ključ” u upravljanju krizom. - Rješavanje problema na vanjskim granicama EU nije moguće bez Turske - ustvrdila je. Obećane su i milijarde dolara pomoći.

No, Ankara pamti i kritike sa Zapada koje, objašnjavaju nam u turskom Ministarstvu vanjskih poslova, pridonose tome da se Turska osjeća kao “žrtva nastale krize”. - To što se nas optuživalo za propuštanje terorista u Siriju samo je dio toga. Dobivamo kritike od država koje ne znaju što je to IS, a s tim se borimo svaki dan - govore nam. Europa bi trebala biti aktivnija, a ne tražiti izgovore za sirijski režim, te usmjeriti napore prema diplomaciji u čijem je fokusu čovjek.

U samom Kilis-Öncüpınaru uspavano je prijepodne. Njegovi stanovnici idu za svojim poslom, jedni u smjeru supermarketa, drugi obavljaju kućanske poslove. Petak je i škole - i osnovna i srednja - trenutačno su zatvorene. Neki od njihovih polaznika sada nas znatiželjno promatraju, odustajući privremeno od igre. Dio njih prilazi, ali ne svi.

Kasim, 12-godišnjak, oprezno stoji na ulazu svog kontejnera. Ni sam ne zna bi li razgovarao ili pobjegao glavom bez obzira. U Kilis-Öncüpınaru živi već dvije godine, nakon što je njegova obitelj pobjegla iz Idliba, grada u istoimenoj sirijskoj pokrajini koju je nedavno preuzela koalicija pobunjeničkih frakcija, među kojima i s al-Qa’idom povezan Front al-Nusra. Kasim priča vrlo šturo. Da, ima ovdje prijatelje. Da, dodaje, ide u školu. I da, dobro mu je ovdje.

Za razliku od njega, Farouk Muhamed Ali (63) i njegova supruga Zejnab vrlo su razgovorljivi. Do prije tri godine živjeli su u Alepu, no u tom gradu, objašnjavaju, više nije bilo moguće živjeti. Samo pet dana nakon što su pobjegli, u gradu se dogodio pokolj i palež.

- Nama je najbitnija sigurnost - nastavlja. Bombardiranje ovdje čuju samo iz daljine. Eksplozije su, priča nam, odzvanjale i ovih dana. I on se, baš kao i petorica s početka priče, želi vratiti u Siriju s obitelji: šest kćeri, tri sestre, bratom i unucima. No, dok to ne bude moguće, život nastavlja na pločnicima svoga privremenog utočišta.

U školama u kampu predaje se nastava po sirijskom programu kako bi se smanjio šok za izbjeglu djecu. Uči se i turski jezik. Mašine za pranje rublja mahnito se vrte u zajedničkim prostorijama, prema unaprijed određenom rasporedu u svakoj od četvrti kampa, a žene izrađuju sagove i “hranjive” suvenire, koje zatim prodaju. Na zidovima zajedničkih prostorija vise slike koje su naslikali sami izbjeglice. Većina njih prikazuje djecu i žene - kako plaču, a blagajnici na tamošnjoj tržnici, odnosno supermarketu, užurbano kucaju robu. Svaka osoba mjesečno na svoju e-karticu dobije oko 190 kuna. Taj iznos Turska trenutačno pokriva sama jer se UN povukao, kako nam tvrde, s objašnjenjem da nemaju više kapaciteta. Ulaz u tržnicu vrvi ljudima, kao i bolnica gdje majke čekaju na red s najmanjima.

Djeca. Pretpostavlja se da upravo ona čine trećinu ukupnog broja sirijskih izbjeglica. U kampovima u Turskoj školu pohađa njih 80 tisuća. Još ih 200 tisuća ide u škole u gradovima. No, to nije dovoljno. Njih tisuće, najmlađi pripadnici ratom traumatizirane sirijske generacije, i dalje nemaju pristup obrazovanju. - Bez obrazovanja djeca se izlažu riziku. Prisiljava ih se na rad, da prosjače ili su podložni ekstremizmu - objašnjavaju nam sugovornici, dodajući da im treba pomoć kako bi se premostio taj jaz.

Priljev izbjeglica za Kilis je značio i veću financijsku pomoć od vlade. Nabrajaju što su sve napravili. Sagradili su, na primjer, potpuno novi dio gradske bolnice u kojoj postoji i posebni odjel za sirijske izbjeglice. Pritisak je bio velik jer su dnevno primali između 15 i 20 ranjenih iz Sirije. Na razini cijele države dosad je, inače, dano oko 100 tisuća doza cjepiva i obavili su devet milijuna liječničkih pregleda. Sva zdravstvena skrb za izbjeglice je, objašnjavaju, besplatna.

Izbjeglicama u Turskoj duljina ostanka nije ograničena, ali vrijedi pravilo: ako se ne registriraju, nema ni pomoći.

Krijumčarski brodovi

Glavna je to postavka turskih humanitarnih napora u sklopu kojih je Ankara dosad na izbjeglice potrošila šest milijardi dolara. Pomoć izvana, dodaju, bila je neznatna - oko 400 milijuna dolara. Zahvaljujući tim izdavanjima Turska se svrstala, iza SAD-a i Britanije, u sam vrh zemalja koje izdvajaju najviše humanitarne pomoći u odnosu na nacionalni dohodak.- Smiješno je to kako Kilis prima toliko izbjeglica, a Britanija objavljuje da će ih primiti 20 tisuća - govore u uredu guvernera.

No, što je s izbjeglicama po gradovima, onima koji ne žive u kampovima?

- Neki su kod rođaka, neki sami zarađuju novac. Pokušavamo ih uvjeriti da ostanu u kampovima ili da dođu u njih, ali to je njihov izbor. Kampovi nisu zatvori i ne možemo ih prisiliti - objašnjavaju dužnosnici iz AFAD-a, dodajući da Ministarstvo rada radi na posebnom zakonu o radnim uvjetima za sirijske izbjeglice. No, to će potrajati.

Ista filozofija da kampovi nisu zatvor vrijedi i za one koji se odluče na još riskantniji pothvat - ukrcaj na neki od krijumčarsk ih brodova za Europu.

Do 2015. turske su vlasti uhitile 700 krijumčara ljudi. - Između 2014. i 2015. primijećeno je 400-postotno povećanje slučajeva ilegalne imigracije putem mora. Broj migranata koje je Turska presrela u operacijama traženja i spašavanja porastao je s 15 tisuća u 2014. na oko 50 tisuća do 4. rujna ove godine - ističu u BYEGM-u, uredu za informiranje pri turskoj vladi. Poruka Europi izrazito je oštra. Turska, tvrde, spašava europske zemlje od intenzivnog priljeva migranata, no europske zemlje, dodaju, poduzimaju mjere samo za sebe i ignoriraju problem u tranzitnim zemljama i zemljama izvorištima izbjegličke krize.

A koji je njihov prijedlog rješenja, zanima nas.

Zona slobode

S druge strane granice situacija je komplicirana. Samo pokrajina Kilis graniči s tri entiteta: Daešom, zatim s PYD-om koji je povezan s kurdskim PKK (terorizam je terorizam, tvrdi Ankara o PKK, i borba protiv IS-a nikoga ne opravdava) te, naposljetku, sa sirijskom opozicijom.

Turske vlasti predlažu uspostavljanje “zone slobodne od IS-a” uz sirijsko-tursku granicu - dugu 100 te široku 45 kilometara, suradnju s umjerenim elementima sirijske opozicije te izradu plana za uspostavljanje tranzicijske sirijske vlade. Naravno, odlučna je Ankara, bez Asada. Dodaju kako su šokirani time što ovih dana iz Europe čuju pozive na “oprost za Bašara al-Asada ”(iako je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan ovog petka prvi put spomenuo kako bi ga se moglo uključiti u tranzicijski proces). - Za nas, za narod Bliskog istoka, sirijski narod, to je isto kao opravdavanje Hitlera. Bilo kakav politički potez koji bi pokušao naći izgovore, isprike za Asada, moralna je uvreda i politička izdaja ljudi na Bliskom istoku - tvrdi Cemalettin Haşimi, viši savjetnik turskog premijera Ahmeta Davutoğlua te generalni direktor vladina ureda za informiranje. Spomenutim planom, uvjereni su Turci, riješila bi se i izbjeglička kriza zbog koje se Europa, dodaju, nalazi na testu iz vrijednosti koje cijelo vrijeme propagira. Ona, govore, trenutačno na tom testu - pada.