- Postoji stereotip da su muškarci jaki, da ne plaču i da su snažni u svakom pogledu. Kada vam dođe muškarac i kaže da je žrtva nasilja i to možda od fizički znatno slabije osobe, veliku ulogu igra sramota. I sam sam se bojao da s tom sramotom neću biti shvaćen ozbiljno - priča za Deutsche Welle Tami Weissenberg, žrtva obiteljskog nasilja.
Supruga ga je godinama zlostavljala. Sve je počelo kada su se uselili u zajednički stan.
- Na početku se radilo o ovisnosti, kako materijalnoj, financijskoj, stambenoj, tako i emocionalnoj. U jednom trenutku je rekla 'sada ću zatvoriti vrata i reći što ja želim'. Stvari su se počele razvijati veoma brzo. Otišli smo na odmor u jedan hotel, kada smo došli rekla je 'ne, neću odsjesti u ovom smeću. Želim razgovarati s vlasnikom hotela'. Ja sam mu trebao očitati lekciju. Tada sam joj rekao 'molim te, nemoj', ona je odgovorila 'hoćeš'. Rekao sam da neću na to pristati, a nakon toga je pozvala vlasnika hotela i kroz otvoren prozor sam čuo kako viče na njega. Nakon toga je ušla u auto i rekla 'nikada mi više nećeš zabiti nož u leđa', a nakon toga mi je opalila šamar. Bio mi je to dobar primjer i shvatio sam da više to neću raditi - priča Tami.
Nasilje je eskaliralo i postalo svakodnevica.
- Nisam se opirao, šutio sam ili se pravio kao da sam mrtav. Prihvatio sam nasilje. Godinama sam se toliko navikao da nisam osjećao nikakvu fizičku bol - priča Tami.
Posljedice su bile rane i polomljene kosti.
- Često sam morao tražiti liječničku pomoć, ali ona mi je unaprijed naređivala što da kažem. 'Bio si nespretan, pao niz stepenice, čekićem si se udario u prst', govorila mi je što moram reći doktoru. Tako sam i govorio. Znao sam se nasmijati dok sam pričao i reći kako sam nespretan, liječnici nisu mnogo zapitkivali. Jednom me doktor pitao je li riječ o nasilju u obitelji, kimnuo sam glavom i počeo plakati, ali nakon toga se ništa više nije dogodilo. Ponekad sam poželio da to netko vidi, da me zgrabi i kaže 'vidi što se događa' i onda zatvori vrata i kaže 'na sigurnom si'. Ljudi iz mog okruženja i obitelj su mi rekli 'naravno da smo primijetili, ali si bio toliko povučen u sebe da ti se nismo mogli približiti' - tvrdi.
Tami je izgubio većinu prijatelja.
- U jednom trenutku je tome došao kraj i to s bolovima u grlu. Ujutro sam krenuo na posao i vikao u autu 'mrzim te, mrzim te', vikao sam kao ranjena zvijer, a onda me je počelo boljeti grlo. Nakon toga sam želio kući. Put do kuće je ona pratila pomno i nadzirala me. Dok sam se vraćao kući morao sam s njom telefonirati. Moramo sam je nazvati kada krenem i s njom razgovarati sve dok ne dođem kući. Vožnja je trajala 12 minuta i 38 sekundi, a od 13. minute bi počela panično pitati 'gdje si'. Toga dana sam pomislio 'danas ću otići ranije'. Sebi sam rekao 'krenut ćeš nekoliko minuta ranije, isključiti mobitel i nikada više nećeš otići tamo'. Tada sam imao samo ono što sam tog dana imao sa sobom, službeni automobil i od tog dana nikada tamo više nisam otišao - priča Tami za Deutsche Welle.
U Njemačkoj je svaka peta žrtva kućnog nasilja neki muškarac. Tami danas pomaže drugim muškarcima koji su pretrpjeli kućno nasilje. Njegova priča bi ih trebala ohrabriti.
- Nitko te ne može potpuno slomiti. To je bio moj unutarnji nagon. To uvjerenje da vas nitko ne može slomiti - zajključuje Tami.