Ukrajinski grad Zaporožje danas okružuje nekoliko linija duboko iskopanih rovova, omeđenih vrećama pijeska i naoružanim ljudima. Ipak, život u gradu je iznenađujuće normalan, čak i živahan, poslovno užurban - iznenađujuće za jedan ukrajinski grad u aktualnim okolnostima ruske invazije.
Kao jedini veliki grad na jugoistoku Ukrajine pod ukrajinskom kontrolom, Zaporožje je postalo odredište za stotine tisuća ljudi koji su pobjegli od ruske okupacije, prenosi The Guardian, koji napominje da su neka imena u članku o "gradu tvrdđavi" promijenjena kako bi se zaštitile osobe koje bi mogle putovati u područja Ukrajine pod ruskom okupacijom.. No, 70 posto šire regije Zaporožja je pod ruskom kontrolom pa postoji bojazan da će ruske snage pokušati zauzeti i grad.
Ukrajinska pojačanja kreću se prema gradu i počele su ozbiljne borbe. Ukrajinski vojnici rekli su za Guardian da su se nedavno povukli iz jednog grada u regiji Zaporožje. Sela i gradovi udaljeni oko sat vremena vožnje od grada, koji su prije tri tjedna posjećivali novinari, više nisu sigurni, navode iz područne vojne uprave.
"Možete vidjeti da su ljudi vani, idu na posao - grad je spreman, ali neće doći do toga", kaže Ivan Ariefjev, tajnik za tisak regionalne vojne uprave Zaporožja, na jednom u nizu tečajeva obuke povezanih s ratnim sukobom koji se nude gradskim učiteljima i novinarima. Polaznici, od kojih se nakon toga očekuje da obučavaju širu zajednicu, uče kako napuniti pištolj, pružiti prvu pomoć i obaviti osnovnu medicinsku procjenu.
Unatoč blizini ruskih trupa, kaže Ariefjev, regionalno vojno zapovjedništvo je uvjereno da može držati ruske snage na distanci. "Nitko se ne evakuira iz samog grada", rekao je Ariefjev. "Samo oni evakuirani s juga odlaze u druga mjesta".
Male štete u odnosu na druge gradove
U novoiskopanom labirintu rovova oko Zaporožja, često se čuju udari granata za koje vojnici kažu da su padaju 3 do 5 kilometara dalje. Skupina vojnika koja je kopala rovove navodi kako se nadaju da se ove crte obrane nikada neće koristiti i da će ukrajinski vojnici smješteni južnije izdržati napade.
Vojnici koji nisu bili na bojišnici kažu da imaju samo dio medicinske i zaštitne opreme koja im je potrebna. Za cijeli vod imaju tek šest podveza, neophodnu prvu pomoć kojom se sprječava gubitak krvi. Na pitanje misle li da će Rusi uskoro napredovati, kažu samo kako su očekivali da će se morati boriti.
"Treba nam samo oružje od naših zapadnih saveznika i obavit ćemo to. (Rusi) imaju previše stare sovjetske opreme", ističe zapovjednik voda. "Ako niste primijetili, stigli su do Harkova, Kijeva, opkolili Sumi i Černihiv - četiri velike regije - a mi smo ih izbacili. Smatrali su ih moćnom vojskom, ali mi smo popi*****".
Prethodnog dana došlo je do dvostrukog raketnog udara ruskih snaga. Grad je pretrpio male štete u usporedbi s drugim gradovima istočne Ukrajine, kao što su Harkov ili mjesta u Donbasu. Neke od osam osoba ranjenih u raketnom napadu hitno su prevezene u vojnu bolnicu u Zaporožju, u koju povremeno uz vojnike primaju i civile.
Nikita, zadužen za odnose s medijima u bolnici, inače bivši IT menadžer koji se pridružio otporu nekoliko dana nakon ruske invazije, kaže da nijedan od raketnih udara nije pogodio mete, a protuzračni su sustavi bili uspješni, što je smanjilo učinak napada. "Da su pogodili onako kako su namjeravali, bilo bi mnogo više ranjenih", kaže Nikita.
Glavni kirurg u bolnici navodi da se mogu nositi s ranjenicima, ali da rade 24 sata dnevno. Kaže da je od početka rata bio samo dva puta kod kuće i gotovo odmah su ga zvali natrag.
Unatoč relativnoj sigurnosti koju osigurava obrana grada, neki od onih koji su došli s područja pod ruskom okupacijom žele se vratiti kući.
Novinarska ekipa Guardiana upoznala je jednu ženu među mnoštvom ljudi na parkiralištu na periferiji grada, koje inače služi za primitak konvoja s teritorija pod ruskom okupacijom. Irina je dio skupine od oko 400 ljudi koji se žele vratiti u Berdjansk, grad u južnom Zaporožju koji su ruske snage zauzele početkom ožujka.
‘Ukrajinci smo, ali moramo natrag‘
"Mi smo Ukrajinci, želimo biti dio Ukrajine, ali morate razumjeti da je moja majka prikovana za krevet i gotovo bez inzulina", kaže ona. "Došla sam ovdje prošli tjedan kupiti pelene i lijekove (za nju) jer u Berdjansku nema ničega".
No, ukrajinske vlasti rekle su da ne mogu dopustiti skupini da napusti Zaporožje zbog teških borbi koje se vode na cestama. Irina je nazvala svog supruga Vitalija, koji je ostao u Berdjansku. On je preko telefona rekao da je Irininoj majci ostalo još nekoliko dana života.
Šest dana zaredom stanovnici Berdjanska - koji su se udružili u nadi da će im to prolaz učiniti sigurnijim - došli su na parkiralište iz privremenog smještaja koji je ponuđen evakuiranima i čekali da im se dozvoli da odu.
Vozači autobusa i minibusa i sami su iz Berdjanska, a pomogli su u evakuaciji ljudi od tamo i iz susjednih gradova uključujući i Mariupolj. I oni su željni krenuti jer planiraju pokupiti još evakuiranih s područja pod ruskom kontrolom.
"Nije me briga je li opasno, samo nas pustite da idemo", rekla je Irina predstavniku ukrajinske vojske, okruženom drugim ženama, od kojih su nekoliko njih također izjavile da se vraćaju čuvati svoje rođake koji su prikovani za krevet. Vojna predstavnica rekla je ženama kako ne može riskirati da ih pusti da putuju zbog granatiranja cesta.
Obitelj s malom djecom iz nedaleke Volnovahe, grada u Donjeckoj regiji također pod ruskom okupacijom, kaže da su se ukrcali u konvoj u Berdjansku te planiraju pronaći drugi prijevoz od tamo da ih odvezu kući, još 150 kilometara dalje.
"Nestalo nam je novca. Naravno da ne želimo živjeti pod okupacijom, ali ne možemo više spavati u skloništu", kaže Vlad dok drži trogodišnjeg sina u naručju. Navodi da su u Zaporožju već tjedan dana. "Najam stana koštao bi nas 300 grivna (nešto više od 9 eura) po noći. To si ne možemo priuštiti".
"Volonteri su bili odlični, ali ovdje nema posla. Tamo barem imamo nešto malo i bit ćemo s roditeljima".