Unatoč svoj okrutnosti i mržnji koju je iskazao režim ruskog predsjednika Vladimira Putina, Ukrajina nastavlja pružati otpor agresoru i spremna je boriti se sve do pobjede, navodi na početku svoje analize za utjecajni Politico Gabrielius Landsbergis, ministar vanjskih poslova Litve.
Prije godinu dana mnogi su, kako navodi, sumnjali u Ukrajinu. Sugerirali su da će za nekoliko dana, ili najviše nekoliko tjedana, Rusija okupirati Kijev. A neki od tih glasova za koje se pokazalo da su bili u krivu, sada pozivaju na kreiranje "mirovnih planova", potičući Ukrajinu da prihvati ustupke u pogledu svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, u zamjenu za pristanak Kremlja na to da prekine s ratnim djelovanjima.
No, ti se "mirovni planovi", navodi prvi diplomat Litve, temelje na prevladavajućim mitovima s kojima se treba suočiti prije nego što postanu stvarnost.
Prvi mit
Prema njegovom mišljenju, prvi mit jest taj Ukrajina ne može povratiti svoje teritorije.
Kijev je već pokopao te tvrdnje povrativši neke teritorije koji su potpali pod rusku kontrolu - od predgrađa Kijeva pa sve do Harkiva i Hersona. Ukrajinci, kaže Landsbergis, imaju volju za borbom i učinkovitu strategiju da povrate sve što im pripada. S druge strane, zapadni tempo podrške ometa njihovu sposobnost bržeg djelovanja i u konačnici povećava broj žrtava.
Više oružja, više streljiva, više obuke, ističe, siguran je put do potpune povrata ukrajinskog teritorija. No, da bi se to postiglo, potrebna je dugoročnija strategija koja će Ukrajini omogućiti da u potpunosti istisne ruske snage iz zemlje, izvan svojih međunarodno priznatih granica.
Drugi mit
Drugi mit, smatra litavski šef diplomacije, jest da je Rusija nepobjediva.
Unatoč ruskoj ravnodušnosti kada su ljudski životi u pitanju i bezobzirnoj spremnosti da svoje vojnike koristi kao ‘topovsko meso‘, takvo rusko trošenje života još uvijek ne može zatvoriti jaz koji postoji u sposobnostima dviju strana. Ukrajinske snage, kako navodi autor, imaju visok moral, kompetentne zapovjednike i pristup daleko superiornijoj tehnologiji.
Također, stvarnost je, smatra, da Zapad - s proizvodnjom svoje obrambene industrije koja je još uvijek na mirnodopskim razinama - nije još ni počeo pokazivati svoje pune vojne sposobnosti. Samo nordijsko-baltički nominalni BDP, kad se uzme zajedno, veći je od ruskog, a činjenice poput te trebale bi formirati strategiju Zapada, a ne narativ Moskve da je ravnopravna NATO-u. Ključni su, kaže, način razmišljanja, odlučnost i politička volja.
Treći mit
Treći mit bio bi da će Rusija iscrpiti svoje snage i htjeti se nagoditi.
Naime, kako navodi Landsbergis, Putin nije spreman zadovoljiti se poštenim i trajnim mirom. Baš kao i 2008. i 2014. godine, i ovaj rat potiče ruski revanšizam, a kada zapadni partneri govore o mogućem rješenju ili zamrzavanju sukoba, Kremlj to ne doživljava kao ‘povlačenje ručne‘, već kao znak zamora Zapada.
Umjesto da vode miru, stalne priče o okončanju rata pregovorima samo povećavaju njegovu cijenu za Ukrajinu, ali i za zapadne saveznike. Stoga će se ovaj rat morati "riješiti" na bojnom polju, budući da bi bilo kakav dogovor koji Moskvi omogućuje stvarne ili barem percipirane dobitke, bio samo predah prije iduće faze ovog rata.
Četvrti mit
Četvrti mit je, kako navodi autor, da je Krim crvena linija za Putina.
Putin, kako se izrazio šef diplomacije bivše sovjetske republike, voli povlačiti linije u pijesku i zna da će ih Zapad shvatiti ozbiljno, kao što bi i Zapad shvatio svoje. Tijekom ovog rata, Putin je stalno iznova povlačio nove crvene linije, što ograničava brzinu donošenja odluka na Zapadu. Međunarodno dogovorene granice, kako ističe autor, mogu biti jedina crvena linija, a to znači da je Krim Ukrajina. Sprječavanje Ukrajine da povrati Krim, kako se navodi, nikad ne bi spriječilo Putina da žudi za više.
Peti mit
Peti mit jest taj da može postojati suživot s Putinovom Rusijom nakon završetka rata.
Vladimir Putin i neki na Zapadu, ističe Gabrielius Landsbergis, još uvijek razmišljaju na način da će "Rusija i dalje biti tu" nakon rata i stoga već planiraju povratak uobičajenom poslovanju kakvo je postojalo prije početka ruske invazije. To je, kako navodi, nešto što dolazi zajedno s prevladavajućim strahovima da bi Putinov nasljednik mogao biti još nemilosrdniji i osvetoljubiviji od sadašnjeg vladara Kremlja.
Međutim, na poraz Rusije, smatra, ne bi trebalo gledati kao na prijetnju, već kao priliku za izgradnju drugačije, transformirane zemlje koja više ne bi bila prijetnja svojim susjedima. Umjesto da strahuje od transformacije Rusije, Zapad bi trebao prihvatiti da, iako je prošlo 30 godina, raspad Sovjetskog Saveza još uvijek nije dovršen proces - i nikada i neće biti ako se način razmišljanja u Moskvi ne promijeni.
Šesti mit
Šesti mit bio bi da svi ratovi završavaju pregovorima.
To je, smatra autor, narativ koji ne prolazi test povijesti. Nakon Drugog svjetskog rata, europske zemlje nisu povratile svoje teritorije nakon diplomatskog procesa s nacističkim režimom - treba, kaže, samo zamisliti razgovor za pregovaračkim stolom s Adolfom Hitlerom krajem 1942. godine, kada je zaglavio u Staljingradu, ali je pola Europe još uvijek bilo okupirano.
Landsbergis postavlja pitanje je li ijedan sporazum o prekidu vatre s Rusijom ikada doista donio održivi mir. Ako je tako, odgovara, zašto Gruzijci još uvijek idu na spavanje strahujući da će doći do novog napada u kojem će ostati bez još jednog dijela svojeg teritorija. Također postavlja pitanje jesu li sporazumi iz Minska zaustavili rat ili su dali Rusiji vremena da se pripremi za invaziju punog opsega. Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine, kojim su Ukrajini dana sigurnosna jamstva u zamjenu za odustajanje od svojih nuklearnih zaliha, također se pokazao kao prazno obećanje.
Stoga, kako kaže litavski šef diplomacije, Rusija sada mora biti vojno poražena, a ne dobivati bilo kakve pozive na mirovnu konferenciju. Ukrajinu, pak, treba primiti u NATO čim se za to steknu uvjeti jer, kako navodi, samo NATO može pružiti stvarna sigurnosna jamstva.
Sedmi mit
I konačno, sedmi mit je, kako navodi, da se Baltičke zemlje i Poljska samo žele osvetiti Rusiji.
Rat protiv Ukrajine Kremlj hrani ljutnjom zbog raspada Sovjetskog Saveza, a ruski osvetnički imperijalistički plan egzistencijalni je izazov ne samo za Ukrajinu, već i za sve pogranične države, što uključujući, kako kaže, i njegovu Litvu.
Svaka odluka koju su u Litvi donijeli u posljednja tri desetljeća, navodi Landsbergis, odnosila se na stvaranje sigurnosti za građane, a kad su upozoravali na opasnost od Rusije, bili bi odbijeni kao uzbunjivači. No, pokazalo se da su bili u pravu. Ističe kako Litva i dalje izražava zabrinutost jer tamo znaju da s Putinovim režimom još nije gotovo te da svijet neće biti siguran dok tome ne bude tako.
Kao i Ukrajina, i Litva želi pravedan i trajan mir, a ako Ukrajina bude prisiljena na nagodbu i ustupke, to neće donijeti ni pravdu ni mir. Zato je pobjeda Ukrajine i pobjeda Litve, ističe litavski diplomat.
"Njihova sigurnost je i naša sigurnost. I samo pobjeda zaustavit će Putina da ponovno krene na nas", zaključio je ministar vanjskih poslova Litve Gabrielius Landsbergis.