ŽENEVA - “Ivan S., silovatelj, a uskoro i Švicarac” stoji na jednom od plakata kojim švicarski ultradesničari pozivaju građane da na današnjem referendumu glasaju za to da se stranci osuđeni za ozbiljna kaznena djela nakon odsluženja kazne automatski deportiraju u svoju domovinu.
Drugi plakati pokazuju bijele ovce kako nogom izbacuju crne sa švicarske zastave.
Međunarodne obveze
Kada su se plakati prvi put pojavili prije tri godine, proglašavani su rasističkima, no sada se čini se da se sve više Švicaraca s njima slaže.
Anketa objavljena prošli tjedan pokazala je da 54 posto građana na referendumu planira glasati da se stranci automatski izbacuju iz zemlje ako ih sud proglasi krivima za silovanje, ozbiljne spolne zločine, nasilje poput pljačke, krijumčarenje droga, ali i za muljanje sa socijalnim pravima.
Kritičari tvrde da bi takav zakon kršio međunarodne obaveze Švicarske, primjerice da se izbjeglice ne mogu vratiti u svoju zemlju ako im tamo prijeti progon, i predstavljao problem za strance u braku sa švicarskim državljanima.
“Svi smo mi strani kriminalci”, stoji na plakatima koje su postavile udruge koje su iziritirane rasističkom retorikom koja sve više jača u toj državi.
Međutim, Švicarska, čiji su birači lani izglasali i zabranu gradnje minareta, nije usamljena među zapadnim europskim zemljama u kojima jača protivljenje imigraciji, pri čemu se strance najčešće prikazuje kao kriminalce ili parazite koji dolaze samo iskoristiti socijalna prava, a još se pritom odbijaju integrirati.
Na udaru i Europljani
Analitičari tvrde da na udaru nisu samo muslimani nego i građani novih članica EU poput Poljaka, Rumunja i Bugara, a da se netrpeljivost prema njima - i stereotipi o tome da je riječ o kriminalcima - povećava u vrijeme krize.
Tako je i u liberalnoj Švedskoj antiimigrantska stranka prvi put osvojila mjesto u parlamentu, austrijska ultradesna Slobodarska stranka druga je najjača snaga u bečkoj gradskoj skupštini, Nizozemska je vladu dobila tek nakon višemjesečnih pregovora kojima je osigurala potporu Geerta Wildersa , političara protiv kojeg se vodi postupak za poticanje mržnje prema muslimanima. Sve je oštrija retorika i u europskoj utvrdi egalitarizma Francuskoj, ali i Njemačkoj, gdje je takvo što zbog nasljeđa nacizma desetljećima bilo tabu.
Francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja iz Bruxellesa su optužili za deportacije “kakve nisu viđene u Europi od Drugog svjetskog rata”, jer je njegova vlada izbacila tisuće Roma iz ilegalnih naselja te ih poslala kući, uglavnom u Rumunjsku.
Francuski predsjednik je odnose s muslimanskim svijetom zategnuo zakonom koji zabranjuje nošenje burki i nikaba po francuskim ulicama, a u čemu ga je slijedila Belgija, a sada i Nizozemska.
Sporni bestseler
U Njemačkoj je, pak, knjiga člana upravnog odbora Bundesbanka Thila Sarrazina , u kojoj je ustvrdio da imigranti unazađuju Njemačku, postala bestseler. Sarrazin je zbog svojih tvrdnji bio prisiljen napustiti svoju funkciju u upravnom odboru njemačke središnje banke, ali kancelarka Angela Merkel nedugo je nakon Sarrazinovih izjava je ipak ustvrdila da je “multikulturalnost mrtva”.
Obrazovani imigranti ‘druge generacije’ odlaze iz Njemačke jer su diskriminirani
U raspravi o imigrantima u Njemačkoj koja je uslijedila nakon kancelarkine izjave predsjednik Christian Wulff rekao je da “islam pripada u Njemačku”.
Jedne su televizije dizale histeriju dokumentarcima o diskriminaciji prema Nijemcima u školama u kojima su turska djeca većina; druge tvrdile da su to uobičajeni ispadi među tinejdžerima; treće su organizirale igre bez granica u kojima su se njemačke zvijezde natjecale protiv slavnih turskih korijena (a cijeli studio bio je ukrašen njemačkim i turskim zastavama); četvrte citirale izjave mladih zaposlenih Turaka da se doma “izležavaju i ubiru socijalnu pomoć” i Nijemci i Turci, i da bi oni, da se njih pita, ukinuli pomoć i jednima i drugima.
Deutsche Welle je nedavno objavio da se mnogi mladi turskog podrijetla, ali koji su odrasli u Njemačkoj i završili njemačke fakultete, vraćaju u domovinu svojih roditelja jer zbog svog prezimena u Njemačkoj ne mogu dobiti posao - što jasno pokazuje da za nedovoljnu integaciju stranaca nisu uvijek nužno krivi samo imigranti nego i država.