Novi rafal uhidbi istaknutih menedžera odnosno financijaša – samo u četvrtak su još četvorica završili iza rešetaka – izazvao je napokon stanovito uzbuđenje u Italiji, nekoliko dana prije parlamentarnih izbora.
S desnog centra čule su se optužbe da se zatvaraju samo „njihovi“, kako bi se utjecalo na izbore, da je posrijedi „tempirana pravda“, ali ovih dana su lisičine škljocnule i na rukama koje se inače dižu za lijevi centar. A neki su okrivljeni i bez pritvaranja, ali ne i bez ružna odjeka.
Zajednička im je karakteristika da se sve odnose na različite tipove korupcije, najčešće na mito, a neke i na „insider trading“, pogodovanje itd.
Takvih rafalnih pritvaranja ne sjećamo se još od 1992, kada je buknula afera Tangentopolis (u prijevodu: „Mitograd“), zahvaljujući akciji tužilačkog poola „Čiste ruke“ u Milanu. Tada je sav politički život u Italiji bio premrežen korupcijom, kojom su se financirale manje-više sve stranke koje su igdje sudjelovale u vlasti (razmjerno čisti bili su samo neofašisti, jer su do 1994 bili isključeni iz vlasti, pa tako i od kopanje).
Od 1992 nismo vidjeli ni to da građani gađaju sitnišem u glavu nekoga koga smatraju lopovom i prije presude. Tada su u Rimu na taj brutalan način ponižavali bivšeg premijera socijalista Bettina Craxija, a u petak su u Sieni podjednako prezrivo novčićima gađali bivšeg predsjednika banke Monte dei Paschi i donedavnog predsjednika Udruge talijanskih banaka Giuseppea Mussarija, odgovornoga što je banka izgubila novac ulažući u „derivate“.
A Mussari je prošao bolje od svoga bivšega financijskog direktora Gianluce Baldassarija, koji je u četvrtak pritvoren jer je otkriveno da je pokušao pretvoriti u gotovinu oko milijun eura u vrednosnim papirima, pa je istražni sudac ocijenio da on to pokušava uteći u inozemstvo. U taj isti četvrtak pritvoren je i „jurišni financijaš“ Alessandro Proto, okrivljen da je manipulirao tržištem, pa predsjednik nogometnog kluba Cagliari Massimo Cellini, te načelnik odnosno prisjednik za građevinarstvo općine Quartu Sant'Eleni Mauro Contini i Stefano Lilliu jer su muljali državnom potporom za izgradnju stadiona Is Arenas. Na 4 godine radi primanja mita osuđen je bivši ministar i bivši predsjednik oblasti Apulije Raffaele Fitto, a sa slobode se zasad brani predsjednik Lombardije u ostavci laički redovnik Roberto Formigoni, okrivljen da je smazao 8 milijuna eura mita od privatnih poduzetnika u zdravstvu koji su daleko više dobili iz oblasnih fondova.
Ugledu Italije u svijetu najviše škode osuda admirala Nicolòa Pollarija za otmicu „Abu Omara“, optužbe protiv Paola Scaronija, donedavnog upravitelja državnog megakolosa Enija, radi navodnog plaćanja višemilijunskog mita za kupovinu plina u Alžiru, te protiv Giuseppa Orsija, menedžera iz kvote Sjeverne lige koji se u petak iz zatvora odrekao funkcije predsjednika državnog kolosa Finmeccanice, jer je navodno dala 51 milijun eura mita za prodaju osam Agustinih helikoptera Indiji.
Posrijedi je novi Tangentopolis – piše u petak rimska la Repubblica u glavnom naslovu na prvoj stranici. Da, to je opet Tangentopolis, gori nego 1992, procijenio je u jednome od predizbornih intervjua u petak i premijer u ostavci Mario Monti.
Monti je iskoristio tu priliku za frontalni napad na svog prethodnika u premijerskoj fotelji Silvija Berlusconija , koji je dan ranije branio vrhušku Finmeccanice, optuženu za podmićivanje vrhova Indijske vojske. „U nekim svjetskim zemljama mito je normalno. Posrijedi je plaćanje provizije“ – objašnjavao je Berlusconi, optužujući tužioce da postupkom protiv talijanskih menedžera koji mite po „trećem svijetu“ namjerno upropaštavaju talijansku privredu, dok njezini „konkurenti trljaju ruke“ od zadovoljstva. Kada talijanske tvrtke ugovaraju poslove u tim zemljama, moraju se prilagoditi – kaže Berlusconi, koji sebe smatra ekonomskim stručnjakom, jer je međunarodni poduzetnik, dok je Monti za njega tek ekonomski voajer jer „gleda kroz ključanicu na ekonomiju“ koju vode poduzetnici.
Dio tih polemika nesumnjivo je zaoštren uoči izbora za osam dana, ali dio pogađa suštinu: i Italija je zemlja korupcije, korumpiranih i koruptora. Uostalom, kada treba prodavati oružje i inu robu korisnu za istrebljivanje ljudi, ni najmoralnije zemlje nisu bez mrlje, kako je pokazalo finsko podmićivanje po Sloveniji i okolici.