Sjedinjene Države su vrlo blizu svjetskog rata koji bi mogle izgubiti. Postoje ozbiljni sukobi koji zahtijevaju pozornost SAD-a u dvije od tri strateški najvažnije regije svijeta. Odluči li Kina napasti Tajvan, situacija bi brzo mogla eskalirati u globalni rat na tri fronta, u koji bi izravno ili neizravno bile uključene Sjedinjene Države. Sat je na 5 do 12 i iako postoje mogućnosti za poboljšanje položaja SAD-a, sve one zahtijevaju ozbiljne napore i neizbježne kompromise. Vrijeme je da se stvarno hitno krene u mobilizaciju Sjedinjenih Država, njihove obrane i saveznika za ono što bi moglo postati svjetska kriza našeg vremena.
Tako barem u svojoj analizi za Foreign Policy piše A. Wess Mitchell, vanjskopolitički stručnjak i bivši pomoćnik američkog državnog tajnika za Europu i Euroaziju, koji također napominje da bi opisivanje situacije u kojoj su se našle Sjedinjene Države na tako oštar način moglo upaliti alarm kod mnogih čitatelja.
Sjedinjene Države, kako se navodi, dugo su bile najmoćnija država na svijetu. U dva svjetska rata bile su na pobjedničkoj strani, porazile su Sovjetski Savez i još uvijek posjeduju vrhunsku svjetsku vojsku. Posljednjih godinu i pol nanose Rusiji goleme troškove podrškom Ukrajini - čak toliko da se Mitchellu čini zamislivim da bi Sjedinjene Države mogle igrati igru tako da preko posrednika nanesu odlučujući poraz Rusiji prije nego što svoju glavnu pozornost usmjere na jačanje američkog vojnog položaja u Indo-Pacifiku.
No, ta strategija iz dana u dan postaje sve manje održiva. Kako se Rusija sprema i mobilizira snage za dugi rat u Ukrajini dok se otvara nova fronta na Levantu - zemljama koje leže uz obale istočnog Mediterana, odnosno Tursku, Siriju, Libanon, Izrael, Jordan i Egipat - raste iskušenje za Kinu koja se ubrzano naoružava kako bi u jednom trenutku krenula na Tajvan. Peking već testira Washington u istočnoj Aziji, dobro znajući da će se SAD teško nositi s trećom geopolitičkom krizom. Ako do rata ipak dođe, Sjedinjene Države bi otkrile da neki vrlo važni čimbenici odjednom rade protiv njih.
Vojska SAD-a teško može protiv dva velika rivala istovremeno
Jedan od tih čimbenika su zemljopisne činjenice. Kao što su posljednje dvije Nacionalne obrambene strategije SAD-a jasno pokazale te je to potvrđeno u posljednjem izvješću kongresnog odbora ta strateško pozicioniranje, današnja američka vojska nije dizajnirana za vođenje ratova protiv dva velika rivala istovremeno. U slučaju kineskog napada na Tajvan, Sjedinjene Države bi se našle pod teškim pritiskom da odbiju taj napad dok istovremeno održavaju isporuke pomoći Ukrajini i Izraelu.
Tome nije tako zato što su Sjedinjene Države u stanju nazadovanja, već zato što za razliku od Sjedinjenih Država, koje moraju biti jake na sva tri područja, svaki od njihovih protivnika - Kina, Rusija i Iran - mora biti jak samo u svojoj matičnoj regiji kako bi postigao svoje ciljeve. Najgori mogući scenarij je eskalirajući rat na najmanje tri međusobno udaljena područja, koji bi tada vodila razvučena američka vojska uz loše opremljene saveznike koji se uglavnom ne mogu obraniti od velikih industrijskih sila odlučnošću, resursima i borbenom nemilosrdnošću da bi izdržale dugotrajni sukob. Vođenje ovakvih borbi zahtijevalo bi nacionalno jedinstvo, mobilizaciju resursa i spremnost na žrtvu kakvu Amerikanci i njihovi saveznici nisu iskusili generacijama.
SAD su već vodile ratove na više frontova, ali u prošlim sukobima uvijek su bile u stanju nadmašiti svoje protivnike. No, to više nije slučaj - kineska mornarica je već sada veća od američke mornarice u smislu broja brodova i raste za ekvivalent cijele francuske mornarice - oko 130 plovila, prema načelniku stožera francuske mornarice - svake četiri godine. Za usporedbu, američka mornarica planira pojačanje za tek 75 brodova u idućem desetljeću.
S time povezani nedostatak tiče se novca. U prošlim sukobima, Washington je lako mogao nadmašiti protivnike. Tijekom Drugog svjetskog rata, omjer državnog duga SAD-a i BDP-a gotovo se udvostručio, sa 61 posto BDP-a na 113 posto. No, Sjedinjene Države danas bi ušle u sukob s dugom koji već premašuje 100 posto BDP-a. Ako se pretpostavi stopa rasta duga slična onoj za Drugog svjetskog rata, nije nerazumno očekivati da bi dug mogao narasti na 200 posto BDP-a ili čak i više. Kao što su primijetili Kongresni ured za proračun i drugi izvori, dugovi na takvoj razini mogli bi značiti katastrofalne posljedice za američko gospodarstvo i financijski sustav.
‘Globalni rat je stvarna, možda i neizbježna mogućnost‘
Globalni sukob donio bi i druge opasnosti. Dva američka protivnika - Rusija i Iran - jedni su od glavnih svjetskih proizvođača nafte. Jedno nedavno izvješće pokazalo je da bi zatvaranje Hormuškog tjesnaca ba duže vrijeme u trenucima šireg bliskoistočnog sukoba moglo uzrokovati rast cijene nafte iznad 100 dolara po barelu, što bi značajno povećalo inflatorne pritiske. Kina je glavni vlasnik američkog duga, a kontinuirana rasprodaja od strane Pekinga mogla bi povećati prinose na američke obveznice i dodatno opteretiti gospodarstvo. Tada je razumno pretpostaviti da bi se Amerikanci suočili s nestašicom svega, od elektronike do materijala za izgradnju kuća.
No, sve je to sitno u usporedbi s ljudskim gubicima koje bi Sjedinjene Države pretrpjele u globalnom sukobu. Velik broj pripadnika američke vojske vjerojatno bi poginuo. Neki od američkih protivnika raspolažu konvencionalnim i nuklearnim sposobnostima zahvaljujući kojima mogu dosegnuti teritorij SAD-a, a drugi imaju sposobnosti izvesti ili potaknuti izvođenje terorističkih napada u stilu Hamasa na američkom tlu, što bi moglo biti lakše izvesti s obzirom na propusnu južnu granicu SAD-a.
Ako sve navedeno zvuči užasno, navodi Mitchell, to je dobro jer u tome, ističe, i jest poanta - kako kaže biblijska izreka, strah je početak mudrosti. Globalni rat, ističe autor, više nije neka teoretska nepredviđena situacija o kojoj polemiziraju tom političkom tematikom opsjednuti pojedinci, niti je to tek grozničavi san jastrebova i vojski. To je stvarna i predvidljiva, ako ne i neizbježna mogućnost, smatra Mitchell.
SAD bi trebale napregnuti sve svoje snage kako bi se pripremile za ovaj scenarij u nadi da će odvratiti sukob, ali i osigurati da Amerikanci budu spremni za njega ako do toga dođe. Učinkovita priprema je put do učinkovitijeg odvraćanja - koraci poduzeti za poboljšanje spremnosti za rat šalju jasan signal protivnicima da je agresija riskantnija za njih same.
Problem obrambeno-industrijske baze
Neposredni prioritet za Sjedinjene Države mora biti to da se osigura da Ukrajina, Izrael i Tajvan imaju oružje koje im je potrebno da se obrane. To su zemlje čiji su ulozi trenutačno na kocki. Nada za izbjegavanje općeg sukoba je da će te granične države biti toliko odvažne i hrabre da se agresija zaustavi ili odvrati prije nego što se proširi. No, to neće biti moguće ako SAD ne dovedu u red svoju obrambeno-industrijsku bazu. Od početka rusko-ukrajinskog rata, ukupna obrambena proizvodnja SAD-a porasla je za svega 10 posto i to čak i dok rat demonstrira zapanjujuće visoku potrošnju streljiva u velikom sukobu između industrijskih sila u usporedbi s ograničenim protupobunjeničkim operacijama u nedavnoj prošlosti.
Situacija je dovoljno ozbiljna da bi se Washington možda trebao pozvati na Zakon o obrambenoj proizvodnji i započeti s angažiranjem nekih civilnih industrija u vojne svrhe. Čak i tada, američka vlada će možda morati poduzeti drakonske korake - uključujući preusmjeravanje materijala namijenjenih potrošačkom gospodarstvu, proširenje proizvodnih pogona i revidiranje ekoloških propisa koji kompliciraju proizvodnju ratnih resursa - kako bi američku industrijsku bazu pripremila za mobilizaciju.
Očito je, procjenjuje autor, da će Washington morati povećati izdvajanja za obranu. Pogrešan je, navodi, pristup administracije Joea Bidena prema smanjenju izdataka za obranu, punjenje obrambenih proračuna domaćom potrošnjom i inzistiranje na takvoj raspodjeli sredstava da na svaki dolar potrošen na vojsku ide dolar za klimatsku politiku ili na socijalnu potrošnju. Kako bi se pripremio za rat bez eksplozije duga, Washington će morati smanjiti izdatke za socijalne programe koji uživaju široku podršku građana.
Nitko u Kongresu SAD-a ne bi želio starijim biračima reći da su im beneficije smanjene. No, alternativa je da će se jednog dana morati objasniti biračima zašto su njihova djeca ili unuci raspoređeni na opasna područja bez odgovarajućeg oružja kada izbije rat.
I saveznici će morati ‘potegnuti‘
Američki saveznici također će se morati pojačati na značajno nove načine. Rat u Ukrajini prisilio je europske članice NATO-a, ponajprije Njemačku, da se ozbiljnije pozabave pitanjem svoje sigurnosti. Ipak, čak i sada, manje od jedne trećine njih ispunjava svoju obvezu odvajanja najmanje 2 posto BDP-a na obranu. Glavne zapadnoeuropske članice tek trebaju ispuniti obećanje koje su dale prije više od godinu dana na summitu bloka u Madridu da će rasporediti jedinice veličine brigade na istočnom krilu NATO-a.
Diljem Zapada, vlade i građani morat će preispitati prioritete koji bi njihove zemlje stavili u nepovoljan položaj u nadolazećoj borbi. Nema smisla da se Amerikanci vezuju za ishitrene i pretjerano skupe klimatske politike koje potkopavaju gospodarski rast u trenutku kada Kina gradi elektrane na ugljen brzinom od čak dvije tjedno. Europljani će morati preispitati svoju averziju prema nuklearnoj energiji, a američki progresivci morat će ponovno razmisliti o samonametnutim ograničenjima koja ograničavaju sposobnosti SAD-a da poveća proizvodnju energije.
Ništa s ovog popisa, ističe autor, nije lako provesti, ali SAD i njezini saveznici ulaze u vremena teških odluka. Ono što se događa u Ukrajini i Izraelu činilo bi se nezamislivim još prije samo nekoliko godina, a vjerojatno slijede još neki neizbježni događaji. Amerikanci i njihovi saveznici sada moraju početi s dovođenjem svojih stvari u red kako ne bi bili nespremni za globalni sukob ukoliko do njega dođe, zaključuje Mitchell.