Volio bih da opet postoji HRT na kojem opet možeš doći kao gost u neku emisiju i pričati o nečemu do čega ti je jako stalo, pogledati neku dobru emisiju iz školskog ili obrazovnog programa, pa i nešto dobro iz dramskog programa. Na žalost, HRT kakav ja priželjkujem nije ovaj današnji HRT.
Tako govori Hrvoje Hribar, redatelj komedije “Što je muškarac bez brkova”, najgledanijeg hrvatskog filma u 21. stoljeću. Jedan od koproducenata tog filma bila je upravo Hrvatska radiotelevizija, no to je praksa koja je u posljednje vrijeme sve rjeđa: naime, dramski program HRT-a upozorava da više naprosto nema sredstava kako bi sudjelovao u realizaciji hrvatskih cjelovečernjih igranih filmova.
Da nije HRT-a, Hribar bi teško započeo redateljsku karijeru. Njegov prvijenac “Hrvatske katedrale” (1992.) nastao je kao TV film (što je vrsta koju danas HRT više ne njeguje), a njegov prvi film za kino, “Puška za uspavljivanje”, također ne bi mogao biti realiziran bez pomoći HRT-a. Godine 2002. režirao je mini seriju u pet epizoda “Novo doba” (po scenariju Renata Baretića, Ivice Ivaniševića i Ante Tomića), čija se radnja odigravala u jednoj novinskoj redakciji.
Hribar je već godinama jedan od vrlo artikuliranih djelatnika Društva hrvatskih filmskih redatelja, vrlo glasan kada su u pitanju odnosi države i audio-vizualnih medija. Bio je i jedan od osnivača skupa prošlog ponedjeljka u Tuškancu, na kojem su filmaši, nezavisni televizijski producenti, glazbenici i novinari protestirali protiv nove vladine mjere, najavljenog smanjenja HRT-ove pretplate. Nitko od prisutnih nije osobito zagovarao stranu HRT-a, mastodonta s prekomjernih tri i pol tisuće zaposlenih, ali su bili svjesni da će javnoj televiziji to biti samo izgovor kako bi se izvukla od eventualnih daljnjih obaveza prema njima. Javni prosvjed bio je samo jedan od razloga zašto je vlada ubrzo zatim odgodila (ali samo privremeno) odluku o sniženju pretplate, no Hribar je uvjeren da bi se tijekom idućih mjeseci situacija na HRT-u trebala dramatično rasplesti.
Pucanj u koljeno
Zašto je Vlada zapravo predložila smanjenje HRT pretplate?
- Mislim da bi odgovor na to pitanje znao jedino Vidoviti Milan. Bez šale, to je kumulativni učinak nekoliko stvari. Kao prvo, to je učinjeno na lobistički pritisak konkurentskih korporacija da bi se HRT-u pucalo u koljeno. S druge strane, imamo politički interes, namjeru da se disciplinira HRT-ov program. U svakom slučaju, posve nepotrebna mjera.
Javnost je, međutim, pozdravila tu mjeru…
- To je najpopularnija odluka koju je Vlada donijela. Nije stvar samo u tih 20 kuna razlike, nego i u tome da već dugo tinja izvjestan gnjev protiv Hrvatske televizije, koja ima strašno loš rating, strašno loš imidž, a i - bogami - strašno loš program.
Zašto je Vlada naposljetku odustala? Samo zbog vaših protesta?
- Odustala je jer je to mjera koju je teško održati. Da ne potežem delikatno pitanje pregovora s Europskom Unijom, no nije baš ni jednostavno kada se čitav show business jedne zemlje pobuni protiv neke Vladine mjere.
Koliku je ulogu u tome imalo držanje HRT-a?
- Televizija se prema tom problemu prilično hladnokrvno ponašala. Bez obzira na to što je bila izložena itekakvoj pogibelji.
Definitivna odluka o iznosu pretplate odgođena je za jesen. Što će se, po vašem mišljenju, odigrati u tom razdoblju?
- Nisam baš pristaša teorije po kojoj je sve zapisano u zvijezdama, pogotovo u Hrvatskoj, gdje se sve zbiva jako va banque. Činjenica je da je ova ekipa na HRT-u dobila užasno kratak rok za vrlo ozbiljan posao, koji uključuje izradu ozbiljnog plana restrukturiranja velikog sistema, što je stručan posao, nego i napraviti restrukturiranje programa, nešto što bi doista nalikovalo na program javne televizije. Za posljednje na HRT-u drastično manjka kadra.
Televizija s temeljima
Kako se plan tog restrukturiranja uopće može donijeti kada istodobno i prednacrt Zakona o HRT-u, koji bi trebao stupiti na snagu oko Nove godine, predviđa strukturne promjene te ustanove. Je li moguće koordinirati ta dva procesa?
- Zakon će sigurno biti donesen i neki njegovi dijelovi uopće nisu podobni za političke modifikacije. To su naprosto kućna pravila jedne europske zemlje, posebno u stavci dvostrukog vođenja knjiga. U jednoj je knjizi stjecanje zarade i njezino trošenje ostvareno komercijalnim sredstvima, a u drugoj se to isto odnosi na prihode iz pretplate. To će sigurno biti u tom zakonu, a trebalo se primjenjivati ‘od jučer’, a ne tek od sljedeće godine.
Filmaši, glazbenici i novinari poveli su rat protiv smanjenja pretplate, ali oni prvi…
- Jako mi se sviđa ta riječ ‘filmaši’, ali ne znam gdje ti ljudi žive. Filmaša danas više nema. Oni su nešto poput bokeljske mornarice ili Alke, svake godine snime poneki film. Socijalno gledano, članovi našeg udruženja su ili sveučilišni profesori ili redatelji na televiziji i u oglašavanju.
Ukratko, ti ‘filmaši’ od Hrvatske televizije već jako dugo dobivaju jako malo. Nekad je bilo pravilo da je HRT koproducent gotovo svakom cjelovečernjem igranom filmu koji se snima u Hrvatskoj. To je puno ozbiljniji problem nego smanjenje pretplate...
Postoji nešto što se zove model javne televizije. Mi smo možda kratkovidni, ali ne mislimo da su Vanja Sutlić jr. i Domagoj Burić javna televizija. Nitko od nas se nije borio za ovakvu televiziju. Ona postoji već 53 godine, a osnovana je istodobno kad i švedska, španjolska i australska državna televizija. To je kuća s jako dubokim temeljima. Naš prosvjed nije bio sentimentalan i okrenut prema prošlosti, nego prema mogućnosti da se napravi ozbiljna javna televizija.
Ušutkani dramski program
Kako ocjenjujete sadašnju situaciju u Dramskom programu HRT-a?
- Njihova je pozicija virtualna. To je mjesto koje bi trebalo biti poput biroa za projektiranje aviona, s punim preuzimanjem odgovornosti za mrtve i ranjene. No taj je program u potpunom rasulu i blokiran. Razlozi za to su u HRT-ovoj ekonomiji. Da bi se omogućila golema davanja vanjskim producentima, logično je da dramski i dokumentarni program moraju biti ušutkani.
Mislite li da je to glavni razlog zašto su marginalizirani?
- Postoje ljudi koje je lako marginalizirati, a postoje i oni s kojima je to teško učiniti.
Kako je moguće da su na čelo HRT-a zasjeli ljudi za koje javnost gotovo i ne zna?
- HRT se kreće prema toj točki sporo i neumitno već gotovo 20 godina. Televizija koju su ljudi naše generacije prvo upamtili bila je svojevrsni socijalistički kolhoz, gdje je sve pomalo mirisalo na grah i repu i gdje politika smješta svoje nećake, saveznike i otpadnike. Kad je počeo rat, taj se kolhoz pretvorio u radni logor, sa svim nedaćama koje su zadesile ljude krive vjere i nacije. Od 1995. to je u jednoj fazi bila čista praonica novca, za frakcije i elitu koja je tada bila na vlasti. Program se tada bio posve zaledio.
Onda je došao 3. siječnja 2000., ustanovljena je operetna reforma koja se zvala pretvorba u javnu televiziju, došla je sloboda govora, javna uprava, ali to je sve ostalo na prva tri milimetra površine. Godine 2004. krenula je komercijalizacija, tzv. epoha sapunica i novi tok novca. Nije istina da se televizija nije restrukturirala, ona se restrukturirala tako da je potpuno zakočila razvoj dramskog programa. Onda su došli gospodin Sutlić i Burić, kao Kerum i Mucalo Hrvatske televizije, i tek tada je počeo rusvaj. Postoji, dakle, stalna tendencija prema nečemu gorem. No ima i razlika. Kada je Goran Radman, koji je bio direktor televizije u doba ‘kolhoza’, morao otići, uspio je dobiti novo radno mjesto kao visoki menadžer Microsofta. Koliko znam, pregovori Sutlića i Microsofta zasad teško napreduju.
Nužna komercijalizacija
HRT je komercijaliziran u razdoblju kada su se pojavile dvije jake komercijalne televizije - Nova TV i RTL. Činilo se da im se HRT jedino tako može suprotstaviti. Je li to bilo neizbježno ili je postojao i neki drugi put da HRT opstane u tom razdoblju?
- Ni ja ni bilo tko od mojih kolega nije protestirao protiv tog procesa. Taj nam proces nije bio drag, ali je bilo očito i da se vodi borba za očuvanje funkcije javne televizije. U istočnoj Europi, osim češke i poljske, nijedna druga državna televizija nije preživjela dolazak stranih kompanija na njihovo tržište. HRT se potrudio da mu se to ne dogodi, ali su mu s druge strane pomogle i komercijalne televizije, zato što su podcijenile tržište: mislile su da dolaze u nekakvu Rumunjsku s mediteranskom klimom, međutim, kulturalne navike naše publike ipak su bile nešto drukčije od onoga što su pretpostavljale.
U jednom razdoblju možeš kupiti Manhattan za nekoliko staklenih perli, a u drugom Indijanci već imaju puno veće zahtjeve. Zvučat ću profesorski, no moram iznijeti jedan podataka. U razvijenim europskim zemljama s jakim kulturnim industrijama one čine 2,8 bruto nacionalnog dohotka. Time se Europska Unija itekako hvali. A što mislite, koliko taj postotak iznosi u našoj siromašnoj i slabo razvijenoj zemlji? 3,2! Veći je nego bilo gdje u Europi. Kako je u nas sve drugo propalo, a taj sektor se sjatila gomila ljudi i gomila novca. Puno se investiralo, oglašavanje je procvalo. No recesija je i ovdje napravila dar-mar.
Sutlića nisu srušili
Bi li Sutlić opstao na mjestu ravnatelja da nije bilo te krize?
- On se zapravo srušio sam, nitko njega nije srušio. Nevjerojatno je, međutim, da je došao na to mjesto apsolutnim konsenzusom Vlade i oporbe. Kada se svi slože o nečemu, to je obično ćorak.
On se isprva činio kao dobro rješenje jer je stasao na televiziji. Sada će po svoj prilici na to mjesto morati dovesti nekoga izvan televizije...
- Upravljati sustavom od više tisuća ljudi... to može netko jako sposoban i s nevjerojatnim radnim navikama. No nije Vanja Sutlić sastavljao programski koncept. Bio je u rukama jedne dinastije, koja ga je potpuno izopačila.
O čemu je riječ?
- Ne bih ovo htio pretvoriti u čavrljanje o ljudima i njihovim suprugama.
Koliko su u ovoj situaciji općeg rasula moguće velike promjene na televiziji?
- Posve sam siguran da se vrlo brzo može napraviti suvisao program. Za to postoje ljudi na televiziji, cijela audio-vizualna sfera im je uostalom na raspolaganju. Imamo vjerojatno najbolje glumce u regiji, puno obrazovanih mladih redatelja, ali i udarnu temu koja se zove - Republika Hrvatska. Kada bi se nje dohvatio dokumentarno-feljtonski program po svim pravilima istraživačkog novinarstva, siguran sam da bi HRT kreativno proključao.
Mrtvo mjesto
HRT je u posljednja dva desetljeća izbacio velik broj novih lica, protiv čijeg su se talenta njihovi urednici povremeno uzaludno borili...
- HRT je trenutačno mrtvo mjesto, blokirano birokracijom, no začudili biste se kako bi se s tek malom deblokadom moglo napraviti čudo. Naravno, to bi se moglo dogoditi samo ako ljudi na televiziji shvate da je dogorjelo do noktiju. Ipak, nisam siguran da je ta poruka dospjela do svijesti HRT-u. Recimo, nakon skupa u Tuškancu na kojem je velik broj uglednika upozoravao na ozbiljnost situacije, HRT je donio kraći prilog kojim je pokrio događanje i završio ga riječima: ‘Evo, to je bilo to, no srećom, problem je riješen’. Problem je jako daleko od toga da bude riješen.
Na HRT-u se ništa neće popraviti dok za realizaciju malog priloga budu slali kombi sa šest zaposlenih, a taj bi posao mogli obaviti samo jedan snimatelj i novinar…
- Ti kombiji nisu upropastili HRT. Upropastili su ga automobili sa službenom registracijom crne boje.