Nakon prosvjeda filmskih redatelja, producenata i glazbenih udruženja, Vlada RH ovog je tjedna odgodila svoju odluku da radijsku i televizijsku pretplatu smanji za 25 posto.
Udruženja koja brane interese kreativnih industrija podržala su u aktualnoj krizi HRT, i to ponajprije zato jer su procijenila da bi rezanje pretplate dovelo do potpunog zamiranja proizvodnje programa od javnog interesa. Ipak, filmaši i glazbenici su off the record isticali kako televiziju podržavaju začepljenog nosa, i to jedino pod uvjetom da potpuno promijeni svoju proizvodnu orijentaciju.
A da audiovizualna industrija ima razloga ne vjerovati HRT-u jasno se vidi iz dokumenta pod nazivom Izvješće o provedbi članka 54. Statuta HRT-a za 2009. godinu. Riječ je o godišnjem, internom izvješću koje prikazuje koju vrstu programa, i za koji novac, hrvatska javna televizija nabavlja od vanjskih, neovisnih producenata.
Iz tog izvješća među ostalim se vidi da je HRT u 2009. godini ugovorila preko javnih natječaja programa u vrijednosti od 39 milijuna kuna. Od toga je 35 milijuna - ili 90 posto - potrošeno na sapunice/telenovele, dok je za stavku “dokumentarni film na društveno značajne teme potrošeno” - svega 99.000 kuna, i tim novcem je kupljeno samo 50 minuta programa!
Prema direktivi Europske Unije, javne su televizije dužne što veći dio programa nabavljati od neovisnih producenata da bi se izbjegao monopol prikazivača koji bi ujedno bio i producent.
Upitna struktura programa
Sukladno tomu, u 54. članak Statuta HRT-a uvedena je stavka kako najmanje 10 posto programa (izuzevši informativni program, sport, kvizove i reklame) HRT mora nabavljati od neovisnih produkcija. U svom izvješću, vodstvo HRT-a ističe kako je debelo premašilo taj ne posebno visoko postavljen prag: u 2009. za troškove programa bez informativnih emisija, igara i sporta potrošeno je 197 milijuna kuna, od toga 39 milijuna za javnu nabavu, što znači gotovo dvostruko više od obaveznog minimuma (19,9 %).
Međutim, dojam o skrbi HTV-a za razvoj hrvatske audiovizualne industrije sasvim se mijenja kad se pogleda struktura kupljenog programa. Od 39 milijuna potrošenih za natječaje, 35 je utrošeno za telenovele, 3,6 milijuna za humorističke serije, a za dokumentarni program svega 148 tisuća kuna.
Direktna pogodba
Što se tiče obveza preuzetih u 2009., omjeri su približno isti, s tim da je gotovo sav novac na natječajima potrošen za jednu jedinu sapunicu, “Dolinu sunca” producentske kuće Ring Multimedia (35 milijuna).
Riječ je o omjerima koji nikog u filmskoj industriji ne čude, jer HTV već dugo niti proizvodi niti kroz javni natječaj nabavlja ni TV filmove, ni mini serije, a dramski program javne televizije svodi se isključivo na telenovele, sitcome i reprize kinofilmova.
Kad je riječ o programu koji nije nabavljan natječajem nego direktnom pogodbom, omjeri tu nisu bitno drukčiji. Ravnateljstvo HRT-a je direktno ugovorilo programa u vrijednosti od 49 milijuna kuna, od čega je 28 milijuna utrošeno na 4 sitcoma, među kojima je najizdašnije financiran “Sve će biti dobro” (ponovno) Ring Multimedije (12, 6 milijuna). Na kriminalističku seriju “Mamutica” HTV je potrošio sedam milijuna.
HRT je u tom razdoblju sufinancirao samo četiri dugometražna igrana filma i za to potrošio 2,6 milijuna, dakle tek nešto više od 5 posto ukupno utrošenog novca. Tijekom 2009., HTV je ugovorio samo jednu mini seriju, i to “Vjerujem u anđele”, baziranu na kinofilmu autora Niške Sviličića. Ta je činjenica prilično kompromitirajuća za samog Sviličića, koji je trenutno ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, ustanove koja od televizija - pa i HTV-a - mukotrpno utjeruje zakonom propisani postotak od reklamiranja. Činjenica da je Sviličićev film jedini kinofilm ugovoren i kao TV serija dovodi vodećeg čovjeka HAVC-a u ozbiljan konflikt interesa.
Nema poznatog kriterija
Hrvatska radiotelevizija ubire od svojih građana pretplatu zato da bi proizvodila onu vrstu programa za koju ne postoji interes komercijalnih televizija: dakle, dokumentarni program, dječji i obrazovni program, TV drame. Ono što se jasno vidi iz Izvješća jest da daleko najveći dio novca namijenjenog vanjskim produkcijama HTV troši upravo na najkomercijalnije žanrove - sapunice i sitcome. Istodobno, HTV u 2009. nije proizveo ni jedan TV film, mini seriju, dječju seriju, za takve sadržaje ne raspisuje natječaje niti ih ugovara direktno.
Drugo što se očituje iz Izvješća o provedbi članka 54. je frapantna anonimnost i birokratiziranost samih natječaja. U zaključcima pojedinih natječaja nema ni riječi o sadržajnim aspektima i autorskim kvalitetama ponuda, ali se zato producentske kuće ocjenjivalo kao “nesposobne” jer su -recimo - umjesto originalne potvrde o nekažnjavanju prilagali ovjerenu fotokopiju, zato što natječajna dokumentacija nije paginirana, ili zato što na nekoj izjavi nedostaje pečat same tvrtke.
U izvješću se ne spominje tko i po kojim kriterijima odabire program, struka i javnost posve su isključeni iz odlučivanja, u povjerenstvima nema redatelja, scenarista i dramaturga koji bi za svoj odabir imenom i prezimenom odgovarali javnosti/pretplatnicima. S obzirom na to da je navodna korupcija pri kupnji programa od neovisnih producenata u Hrvatskoj dosegla već status urbane legende, postavlja se pitanje je li zakučasta, anonimna birokratiziranost natječaja smišljana na nečiju korist?
Poslovna tajna
U svemu tome možda je najšokantnija činjenica da je ovo Izvješće poslovna tajna, i to unatoč činjenici što se u njemu izvještava o tome na što se i kako troši - pretplata, dakle javni novac.
Cinizam je vodstva Hrvatske radiotelevizije u tome što su - kad im je zaprijetilo rezanje pretplate - kao argument navodili upravo važnost proizvodnje programa od javnog sadržaja.
Izvješće o provedbi članka 54. pokazuje da se proizvodnja sadržaja od javnog interesa iz pretplate očito ne može povjeriti HRT-u samom, nego mora biti podložna nekoj vrsti vanjske, stručne verifikacije.