Kada se predsjednik Nogometnog kluba Zagreb Dražen Medić lani proglasio glavnim trenerom, nakon što je prethodno iz Kranjčevićeve otjerao nekoliko vrsnih trenera, kod mnogih je to naišlo na podsmijeh, pogotovo jer Medić dotad nije imao baš nikakvog trenerskog iskustva. Kontroverzni građevinski poduzetnik, kojem su zbog osebujnog karaktera često tepali da je “umanjena kopija Mamića”, kritike na svoj račun dodatno je potencirao ubacivši u prvu momčad svog sina Lovru.
No, proteklih mjeseci kritike su sve tiše, a Zagreb niže uspjeh za uspjehom. Poznavatelji nogometnih prilika ostali su tako nedavno u čudu kada je Zagreb, koji je još prošle sezone igrao u Drugoj ligi, ponizio Hajduk 2:0 na Poljudu. Čak su i najzlobniji malo ustuknuli, jer postalo je jasno da se događa nešto neobično.
Objekt na Pantovčaku
No, osebujnom poduzetniku ovo nije prvi put da šokira. Još je davne 1992., uloživši ušteđevinu u višestambeni objekt na Pantovčaku, iznenadio poslovne krugove jer je s 29 godina postao najmlađi investitor u državi. I uspio. Za njega je, kaže, neizvjesnost zanimljiv dio posla, a ni u jedan se posao ne upušta osim ako ne smatra svoje znanje i sposobnosti adekvatnim.
Rođen je u Ljubuškom prije 51 godinu. Ljubuški je tada, kaže, bio provincija iz koje su mnogi odlazili, bilo za poslom ili obrazovanjem. Iz najranijeg djetinjstva vuče brojne uspomene, no uvijek će rado istaknuti kako ga je baš otac “navukao” na sport, zbog čega je postao gotovo fanatični pratitelj mnogih sportova. Završivši gimnaziju s odličnim uspjehom, Medić se u Zagrebu upisao na Građevinski fakultet, no koliko god da je strukom bio vezan uz stroge tehničke pojmove, koristio je svaki slobodni trenutak da ode na neku utakmicu. Iako se uz jug Hrvatske i Hercegovinu tradicionalno vezivala pripadnost Torcidi, Medić je gajio posebnu ljubav prema Dinamu.
- Bila je to tada jedna iznimna, impresivna momčad, a takvi su bili i navijači. Kada je Ćiro otišao s trenerskog mjesta, cijela Hrvatska je plakala. Nikada neću zaboraviti kada se vratio s Grasshopperom na prijateljsku utakmicu u Zagreb. Iako je već počelo ljeto, svi studenti iz drugih krajeva ostali su 20 dana dulje u Zagrebu samo da ga vide na terenu. Umjesto da odu doma, čekali su utakmicu koja ni po čemu nije bila važna, osim radi Ćire. Sjećam se da su obje momčadi izišle iz tunela, no Ćire nije bilo. Čekali smo ga nekoliko minuta, pa zaključili da nije došao, a onda se pojavio u bijelom šalu i izazvao euforiju. Dan danas ne znam kako je završila ta utakmica, mislim da nitko nije ni gledao tekmu nego samo u njega, koliko je popularan bio - prisjeća se Medić.
Građevinsko carstvo
Završivši fakultet, Medić je neko vrijeme proveo radeći u dvjema građevinskim tvrtkama, nakon čega je osnovao vlastitu tvrtku i počeo se baviti investicijama. Bio je to rizik koji mu se isplatio, pa su iz godine u godinu Zagrebom nicali Medićevi stambeni i drugi objekti, a carstvo se širilo. Krenule su i priče o sumnjivim poslovima i povezanosti s gradskim strukturama.
- Ja nikad nisam radio ni za Grad ni za državu. Lokacije za svoje objekte kupovao sam preko Plavog oglasnika. Nema veze. Znam da su novine uvijek pisale svašta i nikada me to nije posebno pogađalo - kaže.
A onda se, 2004., njegov život posve promijenio. Te godine rođeno je njegovo peto dijete, najmlađa kćer Kata, a prijatelji su ga nagovarali da se aktivnije uključi u sport, znajući za njegovu strast prema nogometu. Na Skupštini NK Zagreb izabran je za predsjednika kluba koji se tada nalazio u strašnoj financijskoj situaciji. Dugovi su se gomilali, igračima nisu isplaćivane plaće, a Medić se prisjeća i kako čak nije bilo ni valjane dokumentacije o poslovanju kluba.
- Već sam idućeg dana, nakon izbora, krenuo na posao u klub. Penjao sam se po stepenicama i na posljednjoj zastao shvativši u što sam se upustio. Sjećam se da sam tada rekao: Bože, pomozi. Situacija u klubu bila je zaista strašna, o čemu dovoljno govori činjenica da je ni u deset godina nismo uspjeli posve riješiti. Uslijedili su najnaporniji mjeseci u mojem životu. Paralelno s petero male djece i tvrtkom podizao sam posrnuli klub. Radili smo takvim tempom da sam nakon samo nekoliko mjeseci doživio moždani udar, srećom, blaži. Tada sam se prvi put iskreno uplašio - govori Medić.
Građevinsko carstvo
Završivši fakultet, Medić je neko vrijeme proveo radeći u dvjema građevinskim tvrtkama, nakon čega je osnovao vlastitu tvrtku i počeo se baviti investicijama. Bio je to rizik koji mu se isplatio, pa su iz godine u godinu Zagrebom nicali Medićevi stambeni i drugi objekti, a carstvo se širilo. Krenule su i priče o sumnjivim poslovima i povezanosti s gradskim strukturama.
- Ja nikad nisam radio ni za Grad ni za državu. Lokacije za svoje objekte kupovao sam preko Plavog oglasnika. Nema veze. Znam da su novine uvijek pisale svašta i nikada me to nije posebno pogađalo - kaže.
A onda se, 2004., njegov život posve promijenio. Te godine rođeno je njegovo peto dijete, najmlađa kćer Kata, a prijatelji su ga nagovarali da se aktivnije uključi u sport, znajući za njegovu strast prema nogometu. Na Skupštini NK Zagreb izabran je za predsjednika kluba koji se tada nalazio u strašnoj financijskoj situaciji. Dugovi su se gomilali, igračima nisu isplaćivane plaće, a Medić se prisjeća i kako čak nije bilo ni valjane dokumentacije o poslovanju kluba.
- Već sam idućeg dana, nakon izbora, krenuo na posao u klub. Penjao sam se po stepenicama i na posljednjoj zastao shvativši u što sam se upustio. Sjećam se da sam tada rekao: Bože, pomozi. Situacija u klubu bila je zaista strašna, o čemu dovoljno govori činjenica da je ni u deset godina nismo uspjeli posve riješiti. Uslijedili su najnaporniji mjeseci u mojem životu. Paralelno s petero male djece i tvrtkom podizao sam posrnuli klub. Radili smo takvim tempom da sam nakon samo nekoliko mjeseci doživio moždani udar, srećom, blaži. Tada sam se prvi put iskreno uplašio - govori Medić.
Moždani udar
Od moždanog udara uspješno se oporavio, no tempo se nije promijenio, kao ni njegov, često eksplozivan karakter. Tako je u dva navrata dovodio omiljenog Ćiru na trenersko mjesto, ali ga s njega i slao iz kluba, a njihov odnos bio je obilježen i javnim prepucavanjima, pa i uvredama. Uistinu, kada se u internetske tražilice upiše Medićevo ime, nemoguće je izbjeći brojne svađe s Ćirom, ali i druge ekscese. Fizički obračuni s igračem, navijačem ili kontrolorom suđenja punili su novinske stupce, a samo su pojedini mediji imali dovoljno liberalnu publiku da ju počaste vjernim izvještajima o upotrijebljenim psovkama.
- Naravno da je bilo iskri. I u obitelji ima trzavica i ružnih riječi, a kako ne u poslu. Ćiro je tada bio možda malo manje tolerantan, a ja impulzivniji. No, danas smo stariji, mudriji i iskusniji. Sukob s Ćirom nikad nije bio dugotrajan. Prvi put kad je bio trener bilo je odlično, a drugi put nas iz kaljuže ne bi izvukao ni Mourinho, tako da nema govora o njegovom neuspjehu. Mi smo i danas odlični prijatelji, u stalnom smo kontaktu, viđamo se i mogu reći da je to čovjek koji je na mnoge načine oplemenio moj život. Što se drugih napisa o meni tiče, nimalo se time ne zamaram. Zanimljivo mi je da mi ljudi godinama, kad me upoznaju, kažu kako nimalo ne odgovaram slici koju su o meni izgradili mediji. Nekada me je jedino bilo strah kako će se to odraziti na moju obitelj, kako će me moja djeca gledati nakon što pročitaju takve stvari, ali i oni su shvatili da tu nema previše istine, pa se sada više ni time ne opterećujem - kaže Medić.
Ćiro, Cico, Štimac...
Kroz NK Zagreb prošli su brojni treneri, proveo je tu vrijeme i Cico Kranjčar, zbog čega je još neobičnija bila Medićeva odluka da sebe postavi na to prevažno mjesto.
- Kada je 1. 7. 2013. NK Zagreb ispao u 2. Ligu, shvatio sam da nemam rješenje za taj problem. Nisam vidio što drugo učiniti nego preuzeti tu odgovornost. No nije točno da nisam imao trenerskog iskustva. U proteklih deset godina ne znam jesam li propustio pet posto treninga. Gledao sam sve trenere na djelu, shvatio što žele dobiti svojim postupcima i u glavi stvarao vlastite metode. Zato su me i igrači odmah prihvatili, jer nogometaše nije moguće manipulirati. Preinteligentni su da bi ih se varalo. Ako imaš jasnu viziju, i u svlačionici na ploči možeš objasniti što i kako želiš, znaju to prepoznati. Sve drugo su priče. Tako da nisam imao nikakvih problema s preuzimanjem trenerskog mjesta. Naprosto sam jednog dana došao u svlačionicu i počeo im objašnjavati nogomet, ali i život. Otad odlično surađujemo - govori Medić.
Oko te njegove odluke isplela se i prilično bizarna pravna priča. Medić, naime, kao predsjednik kluba ne može biti i trener, pa se u službenim bilješkama s utakmica vodi kao “predstavnik kluba na klupi”. Igračima ne smije suflirati, navoditi ih, zapravo se ne bi trebao ni približavati aut-liniji. Pa ipak, Medić bez problema održava treninge, daje upute igračima, kreira igru.
- De facto jesam trener, a de iure nisam. Ma što me se tiče. Dok god mogu provoditi svoj trening i svoje planove, mogu me zvati kako žele, mogu me zvati i magarcem, a ne trenerom - kaže.
Nogomet ga fascinira jer, kaže, nijedna stvar na svijetu nije dala toliko prilika mladićima “sa sela, iz Zagore ili neke brazilske provincije”, da uspiju u životu, poput toga sporta. Vrijednosti sporta pokušava usaditi i u svoju djecu, pa u šali zaključujemo kako je, s obzirom na brojnost obiteljske “momčadi”, i kod kuće pomalo trener.
- Jesam. Svaka odgovornost za nešto više od sebe je preuzimanje trenerske dužnosti. Primijenio sam i neka nogometna znanja, pa kod kuće imamo papir, svojevrsnu tablicu, na kojoj svakih petnaest dana pratimo sve “statističke pokazatelje” iz njihovih škola - kaže.
Kada ga pitamo je li, nakon deset godina provedenih u Kranjčevićevoj, zadovoljan učinjenim, kaže kako bi uvijek moglo bolje.
- Čovjek je u 8. razredu osnovne škole mnogo iskusniji i ima puno više znanja nego kao prvašić - kaže.
Bez obzira na zavidne poslovne i sportske rezultate, Medić tvrdi kako, zbog katoličkog svjetonazora kojem pripada, nije opterećen takvim pokazateljima uspjeha.
- Za mene je uspjeh samo moja obitelj. Nema dana da prije spavanja ne propitujem samog sebe. Pitam se hoće li sve ovo što radim na kraju, tamo gore, biti gledano kao uspjeh ili neuspjeh. To je jedino bitno - zaključuje.
U kafiću sportskog centra Zagrebello, koji je izgradio vlastitim sredstvima, nije moguće ne razgledati brojne fotografije iz povijesti kluba, od kojih na jednoj zagrljeno poziraju zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i pokojni šef Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković. Upravo se s Bandićem uvijek povezivao Medićev uspjeh, tvrdilo se kako su gradske veze, potpomognute hercegovačkim zaleđem, ključne za Medićev uspjeh.
Uvreda profesorima
- To bi bila uvreda svim mojim profesorima koji su me obrazovali. Protivnik sam takvih priča i vrijeđaju me. Uvijek sam bio samostalan, radio za sebe i stvarao. Naravno da poznajem ljude, bilo bi neobično da nakon ovoliko godina nemam poznanstava. Ali to su samo to - poznanstva - kaže Medić.
U trenutku dok razgovaramo, hrvatski nogomet trese najveća kriza sustava. Medić kaže kako akcije Hajduka razumije, što ne znači da ih podržava.
- Imamo društvo zatvorenih sustava. Kada se djetetu ne dozvoljava da se izrazi, ne treba se čuditi ako vas pogodi pepeljarom u glavu. Dakle, razumijem. No, smeta me personalizacija odgovornosti. Sada je sve usmjereno na Davora Šukera kao predsjednika HNS-a, a nitko ne vidi da se sve to svodi samo na onu “neka visi Pedro”. A tko će doći nakon Šukera? Neki Jure, Pero, Marko? Moramo početi razmišljati o sustavu, o vrijednostima koje želimo graditi, a ne o ljudima na čelnim mjestima - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....