Marko Grgić, osuđen na 40 godina zatvora zbog trostrukog ubojstva u Kutini u listopadu 1998., u srijedu, 2. travnja ujutro, točno 8,5 godina nakon početka izdržavanja kazne, napustivši zatvor u Remetincu, sunčano proljetno jutro dočekao je na slobodi. Njegov slučaj ući će u anale hrvatskog pravosuđa. To je prvi put da netko osuđen u Hrvatskoj na najtežu zatvorsku kaznu izlazi na slobodu zahvaljujući presudi Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Da nije bilo te presude, donesene 4. lipnja 2012., Grgić bi još 30-ak godina odležao u Lepoglavi, kaznionici gdje je proveo najveći dio kazne. Ovako, pružena mu je prilika da u obnovljenom postupku dokaže ono na što je upozoravao sve ove godine: da nije kriv za ubojstvo bračnog para Renata Serdarušića (32) i Ingrid Šipek-Serdarušić (23), vlasnikâ mjenjačnice u Kutini, te njihovog zaposlenika Gorana Cvrteka (25). Dogodi li se da u obnovi postupka, na kojem će se braniti sa slobode, u tome uspije, bit će to nevjerojatni obrat, dostojan prvorazredne filmske priče o nevinom čovjeku koji je greškom suda završio na 40-godišnjoj robiji.
Nakon 3100 dana
Grgić još ne može vjerovati da je ponovno u Bjelovaru, u svom domu i sa svojom obitelji. Neobično mu je sjesti u automobil i otići kamo hoće, sa suprugom i kćeri izaći na ručak, obići prijatelje… Onome tko 3100 dana provede u skučenoj zatvorskoj ćeliji i vlastito malo dvorište, kad izađe na slobodu, izgleda veliko poput kontinenta. Nije se promijenio od vremena kad sam ga u srpnju 2012., nedugo nakon što je sud u Strasbourgu donio spomenutu presudu, posjetio u Lepoglavi. Nakon što je Vrhovni sud i njemu dopustio obnovu suđenja, posljednjih mjeseci bio je u Remetincu, u ćeliji 58, tik do Sanaderove s jednim brojem manje. Kratko vrijeme, kaže, “cimer” mu je bio Ivica Babić, šef liječničkog sindikata. Priču o zatvorskim danima, osobito onima u Lepoglavi, gdje je kao zatvorenik prvo radio u kuhinji, potom kao zatvorski brijač da bi napokon dospio u kotlovnicu, brzo nastavljamo o zločinu za kojeg je osuđen. Tvrdi da nije ubojica.
Ubojstvo u Kutini prije 15 i pol godina, zbog čega je u zatvoru bio sve do prošle srijede, bilo je jezivo i zgrozilo je hrvatsku javnost. Troje mladih ljudi hladnokrvno je ubijeno na spavanju. Ubojičin motiv bio je novac kojeg su, kao vlasnici mjenjačnice, držali u uredskom sefu. U svakog od troje nesretnih ljudi ispaljena su dva metka. Ubijeni su iz neposredne blizine.
Poznavao je ubijene
Sljedećeg dana, pod sumnjom da je ubio troje ljudi, uhićen je Marko Grgić. Poznavao je ubijene, odlazio im u kuću, čak su i poslovno surađivali. Marko Grgić, na crno se bavio istim poslom kao i vlasnici mjenjačnice - zarađivao je na tečajnoj razlici kupujući njemačke marke i kune i skuplje ih prodajući. Zato je prva sumnja pala na njega.
Istraga je provedena krajnje traljavo. Nije učinjeno ono što je abeceda svakog postupka nakon ubojstva, osobito tako strašnog kao što je bilo kutinsko: policija je zaboravila Grgiću uzeti parafinsku rukavicu. Da je to urađeno cijeli slučaj mogao je već u startu dati razmjerno pouzdan odgovor na pitanje je li Grgić ubojica. Neuzimanje parafinske rukavice bio je samo jedan u nizu propusta. Umjesto da svaki komad Grgićeve odjeće koju je, u potrazi za dokazima, policija zaplijenila, stavi u drugu vrećicu, sva oduzeta odjeća završila je u jednoj. I tako dalje, i tako dalje… S takvim dokazima, a to je na izricanju presude sudac i rekao, nije bilo moguće dokazati da je Grgić počinio taj stravičan zločin. Zbog nedostatka dokaza Grgić je oslobođen 6. srpnja 2000. i pušten iz pritvora u Sisku gdje je proveo više od 20 mjeseci.
No, tek pet godina kasnije, u lipnju 2005. Vrhovni sud uvažava žalbu Državnog odvjetništva iz Siska na oslobađajuću presudu i nalaže ponovno suđenje. Tada se događa nevjerojatan, uistinu filmski zaplet.
Tajna sobe 206
Grgić 2. listopada 2005. ponovno završava u pritvoru. Zbog dramatičnog pogoršanja zdravstvenog stanja, 14. prosinca 2005., hitno je upućen u Zatvorsku bolnicu u Zagreb. Ondje će, u sobi 206, među ostalim zatvorenicima na liječenju, susresti čovjeka koga nikada nije vidio. Njegovo ime je Stevo Štula, osuđen zbog pokušaja ubojstva supruge. Ono što će taj čovjek reći u ponovljenom suđenju, Grgiću će, ali ne samo njemu, zapečatiti sudbinu.
U istoj sobi 206 zatekao se i Neđo Ajdarić, državljanin BiH, osumnjičen za šverc automobila iz Hrvatske. Kasnije će se ustanoviti da je Ajdarić imao uredne papire za vozilo koje je namjeravao uvesti u BiH, no to ga neće odvesti na slobodu. Naprotiv, završit će u Lepoglavi, s kaznom od 40 godina zatvora, jednako kao i Marko Grgić. Sutkinja Županijskog suda u Sisku, Melita Avedić, obojici će 22. rujna 2006., zbog trostrukog ubojstva u Kutini, izreći maksimalnu zatvorsku kaznu.
Kako se Ajdarić, koji se u zatvoru našao zbog navodnog šverca automobila, odjednom premetnuo u monstruoznog ubojicu koji je zajedno s Grgićem ubio troje nedužnih ljudi? Kako je moguće da se u prvom suđenju za to ubojstvo Grgić spominjao kao jedini počinitelj, a u drugom ima suučesnika? Kako je moguće da Grgić na prvom suđenju u Sisku biva oslobođen, a na ponovljenom, također u Sisku, dobiva 40 godina zatvora? Odgovor na ta pitanja može se sažeti u tri riječi: iskaz Steve Štule.
Kad se Štula nakon završenog liječenja iz Zatvorske bolnice vratio na izdržavanje kazne u Bjelovar, obratio se tamošnjem upravitelju zatvora. Rekao je da se u Zatvorskoj bolnici našao u istoj sobi s Markom Grgićem i Neđom Ajdarićem. Prisluškivao je njihove razgovore i čuo kako su danima detaljno razgovarali o ubojstvu koje su u Kutini zajednički počinili. Sve to ispričao je istražiteljima. Tako se Ajdarić, koji tvrdi da nikada u životu nije bio u Kutini, te da je Grgića prvi put vidio u Zatvorskoj bolnici, našao u optužnici zajedno s Grgićem.
Tri su važna detalja u ovom dijelu priče. Upravitelj zatvora u Bjelovaru, u vrijeme kada se ondje nalazio Štula, bio je Drago Ivančić. Prije odlaska na mjesto šefa bjelovarskog zatvora on je bio načelnik odjela kriminalističke policije i vodio je istragu oko trostrukog umorstva u Kutini. Drugo: Marka Grgića i Stevu Štulu branila je ista odvjetnica, Božica Jakšić. Treće, možda i najvažnije: postoji službeni dokument u sudskom spisu da je Stevo Štula, čovjek koji je prisluškivao razgovore Grgića i Ajdarića, otišao u invalidsku mirovinu, a da se kao jedan od razloga navodi njegova nagluhost! Iako je Štula, pobrkavši lončiće, u iskazu tvrdio kako je Renato Serdarušić - jedna od žrtava trostrukog ubojstva - bio pomagač u tom zločinu, te da je Grgićeva supruga (koju nikada ni jedna istraga nije dovodila u vezu s tim ubojstvom) držala stražu ispred kuće u kojoj je zločin počinjen, Štula je prihvaćen kao vjerodostojni, štoviše krunski svjedok.
(...)