Svi u Karlovcu znaju tko je Stjepan Matan. Najbolje ga poznaju policajci, interventni policajci, suci, odvjetnici, zatvorski čuvari te više od sto vlasnika trgovina, kafića, kioska, automobila u koje je provaljivao ili ih krao. Šira javnost poznaje ga također jer je prije desetak godina ukrao brončanu bistu Ivana Gorana Kovačića ispred istoimene Gradske knjižnice i razrezao je na komade ne bi li zaradio nekoliko stotina kuna. Mladi Karlovčani koji su odlučili slijediti tamnu stranu žele biti baš kao Stjepan Matan Stevo - strah i trepet Karlovca.
A on? Njemu je, kaže nam, pun k... takvog života. Nakon 11 godina i dva mjeseca koje je u svojih 29 godina života proveo po kojekakvim odgojnim ustanovama i kaznionicama, odlučio je biti pošteni građanin. Ali, ne zna kako krenuti, pa ga hvataju teške depresije, zato se prije pet dana treći put pokušao objesiti, drugi put u tri mjeseca. Hvataju ga krize koje ne može kontrolirati, ali je odlučan promijeniti se i promijeniti odnos društva prema osobama poput njega, koje su čvrsto prikovane za dno društvenih ljestvica. Želi, za početak, upozoriti na loše uvjete u Okružnom zatvoru Karlovac, duguje to ljudima, kaže, s kojima je do prije nekoliko dana dijelio dobro i zlo.
Strah za život
- Psihički sam bolesnik i pijem stotinu tableta dnevno. Neki put me tablete jednostavno ne mogu smiriti. Tada me hvataju teške depresije iz kojih ne mogu sam izaći i treba mi stručna pomoć, treba mi razgovor s liječnikom, jer mi on objasni stvari i nakon toga mi je lakše. U zatvoru bude samo medicinski tehničar, čak ni on nije stalno. Kad ga nema, terapiju nam raspoređuju čuvari. Imao sam krizu 4. travnja. Molio sam komandira (zatvorskog čuvara, op.a.) da mi pomogne, da zove liječnike jer sam se bojao da u takvom stanju ne naudim nekome, drugome ili sebi. On mi je rekao da će me, ako odem ‘na štrik’, samo još povući za noge. Tu sam izgubio kontrolu. Uzeo sam plahtu i otišao u WC. Vezao sam je za ventil vodokotlića, složio omču i skočio sa školjke. Moji kolege iz ćelije čuli su da se nešto događa, ali nisu mogli do mene jer sam se zaključao. Prošlo je nekoliko minuta dok su provalili, Zoran Đurić uhvatio me za noge, pridigao i spasio. Nisam više bio pri svijesti, ali oživjeli su me u vozilu Hitne pomoći. Završio sam na psihijatriji zatvorske bolnice na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu. Zoran Đurić koji me spasio kažnjen je, smanjili su mu ocjenu za vladanje. Pa je li to normalno - pita Stjepan Matan.
Uz to što nemaju stručnu pomoć, zatvorenicima najviše problema zadaje to što nemaju tople vode.
- Možemo se tuširati samo dvaput tjedno, i to hladnom vodom, jer nam kažu da su svu vodu potrošili u kuhinji. Odjeću nam peru tek jednom mjesečno u zatvorskoj praonici, kažu da je kriza i da nema deterdženta, pa robu šaljemo kući na pranje. Gaće si moramo prati u sobama, ali kako kada nema tople vode? Napravili bismo si kavu, ali ni to ne možemo - kaže Matan.
Žali se na hranu, mnogima su nedovoljni maslac i mala marmelada za doručak, kuhana riba za ručak i sendvič za večeru, a i to premalo što dobiju, kaže, loše je pripremljeno.
Teška depresija
- U sobi od 20 kvadrata bude nas po 12, ljudi nemaju gdje spavati pa im na pod stave madrace, a svi skupa u tom prostoru u kojem je i WC moramo provesti 22 sata dnevno, samo dva sata imamo za šetnju po krovu zgrade, uvjeti su neljudski. Isto tako, u ćelijama miješaju prekršajce i nas kažnjenike i onda gledam one koji su došli na pet dana i idu van, a ja ostajem još mjesecima. Čuvari ne smiju unositi mobitele, ali ih imaju gotovo svi, pa igraju igrice umjesto da nas čuvaju - kaže Stjepan Matan.
Godinama Stevo ima dijegnozu teške depresije i disocijalnog poremećaja ličnosti. Kad je izašao na slobodu, odlučio se ubiti. Prebacio je štrik preko grede iznad šanka na prvom katu kuće. Kad se pustio na konop, srušio je stol, iz prizemlja je dotrčala majka i spasila ga u posljednji trenutak. Hitna ga je prebacila na psihijatriju. Slično je bilo prije nekoliko godina kada si je prvi put bezuspješno pokušao oduzeti život. Na tavanu je zapeo za krovnu ploču, otac je to čuo i spasio ga. Također je već bio u nesvijesti. Pitamo ga gdje je krenulo po zlu i tko je odgovoran, sebe, društvo, školu, roditelje...
- Sve je krenulo u petom razredu osnovne škole koji sam ponavljao. Počeo sam se družiti s domljanima (štićenici ‘popravnog doma’ u blizini škole), bio sam povodljiv i radio sam gluposti s njima. Kao osnovac sam iza sebe već imao krađe tri ili četiri automobila, nekoliko provala u trgovine i kioske, pa sam već s 13 završio u domu. Prebacili su me u Turopolje, tamo sam se tukao i većinu vemena provodio u samici. Pobjegao sam iz ustanove i odmah orobio trgovinu. Selili su me u Karlovac, pa sam bio u karanteni u Remetincu, pa opet u Karlovcu... Nisam prestao raditi gluposti, dapače. Do danas sam počinio više od 100 kaznenih djela, ne znam ni sam u koliko sam trgovina i kafića provalio i razvalio kioska. Dobar sam u obijanju brava, pa sam jedno vrijeme krao po kućama, tu sam odnosio najviše novca, do 20.000 kuna. Jednostavno bih pratio navike vlasnika i provaljivao. Policija bi mi uglavnom odmah kucala na vrata i odvodila me, nekad su me tukli s razlogom, nekad bez. Ni sam ne znam koliko imam prekršaja zbog tučnjava i remećenja javnog reda i mira, jednom sam bez razloga sjekirom napao vozača kamiona. Šleper je bio ušao u moju ulicu i gotovo me okrznuo. U glavi mi se dogodio prebačaj, otišao sam po sjekiru i rekao si: ‘Više ovuda neće proći kamion’. I prvi sljedeći koji je došao morao je stati nasred ceste, jer sam ga je presreo sa sjekirom. Vikao mi je iznutra vozač da ništa nije kriv, a ja sam napadao, nije me bilo briga - kaže.
Tužni roditelji
U tučnjavama je sudjelovao skoro svakodnevno. Kada probleme nije tražio sam, oni bi našli njega. Mlađi dečki, kaže, nastojali bi se dokazati na njemu, da se mogu pohvaliti kako su pretukli Stevu Matana.
Smatra da se lopovluk više ne isplati, uz to što mu je preko glave zatvora, kaže da su sada svi vlasnici poradili na osiguranju, pa su i veće šanse da lopov bude uhvaćen. Žali se na to da policija među lopovima ima drukere, koji nekažnjeno provaljuju, jer slobodu kupuju informacijama o drugima.
- Dok sam bio u zatvoru, provalili su meni u kuću, odnijeli su ocu sve živo od alata i aparata. Znam tko je ukrao i gdje to sve drži, ali policija ne poduzima ništa jer im je druker. Zakon bi za sve trebao biti isti - smatra Matan kojemu je ponajviše žao roditelja umirovljenika kojima je život pretvorio u pakao.
Spektakularni bijeg
U zatvoru je vrijeme provodio sa zatvorenicima koji su dobrano punili novinske crne kronike. Jedan od njih je Vladimir Štitić, vojni policajac koji je pao s velikom količinom droge.
- Komandir ga je imao na piku, jer je Vladimir stari robijaš i veliki autoritet u zatvoru. Zna zakone i prava bolje od svih njih i zato ga se boje. Podmetnuli su mu paketić suboksona, terapije za bivše ovisnike, samo kako bi završio na stegovnom. Zbog toga je dobio mjesec dana zabrane kantine, ograničili su mu vrijeme telefoniranja i tako ga nastoje držati pod kontrolom - kaže Stjepan Matan.
Bio je cimer Amiru Akikiju u vrijeme kad je iz zatvora bio organiziran spektakularan bijeg.
- Jedan od čuvara mu je donio pilu u ćeliju i on je prepilio rešetke. Ja sam tada bio loše, pa sam od tableta zaspao. Ujutro sam se probudio i njega više nije bilo - prisjeća se Matan.
Stjepan Matan ima dijete, dobio ga je s djevojkom koja je prije šest godina poginula u prometnoj. Ono nije s njim, nismo pitali gdje je. Ne ostavlja dojam odlučnog čovjeka, trese se i nemiran je, baš kako mu piše u liječničkim nalazima. Hoće li uspjeti u svom naumu da postane pošteni građanin, ne zna ni on. Dobar je znak to što je odlučio da se želi promijeniti, a u tome traži razumijevanje društva.