Pukanić je bio prvi na listi. Da atentatori nisu uhićeni, bilo bi još poznatih žrtava

Specijalci su udarili brzo i odlučno. Dvanaest ih je i naoružani su do zuba. U rukama su im Hekleri, prst je na obaraču. Poput sjena okružuju stol na terasi i bez pitanja munjevito za ruke i glave grubo hvataju trojicu muškaraca. Bacaju ih na pod i naređuju im da budu mirni. Počinje kaos, čuju se vika i razbijanje. Čaše lete sa stola. Trojac je naoružan, ali ne uspijeva ni izvaditi oružje, a kamoli zapucati iz njega. Padaju na pod, jedan dobiva kundakom u glavu. Slomljen mu je nos. Poprište je krvavo.

Srijeda je, 29. listopada 2008., 17.40 sati. Mjesto: benzinska crpka Lipovac, kod granice na Bajakovu.

Tako su u munjevitoj akciji uhićeni bratići Robert i Luka Matanić i njihova veza iz Srbije, Slobodan Đurović. Zovu ga Kardinal. Oni su optuženi za ubojstvo Ive Pukanića i Nikole Franjića. Zapovijed: uhvatiti ih po svaku cijenu.

No, nisu jedini. Istodobno je vruće i u Zagrebu.

- Policija! Lezi dolje - viču specijalci dok se ulazna vrata stana u Draškovićevoj ulici u Zagrebu razbijaju u sto komada. Uskoro je u lisicama na podu jedini stanar Amir Mafalani, Sirijac s boravištem u Hrvatskoj. Uhićenja se nastavljaju, gradom jure džipovi pod rotirkama.

Te je večeri, sedam dana od eksplozije bombe u kojoj su poginuli vlasnik NCL grupe i Nacionala i njegov direktor marektinga, kompletiran najveći dio ubojitog odreda, Balkan expressa, transnacionalne ekipe atentatora kojima će ovaj tjedan na Županijskom sudu biti donesena presuda u ovom slučaju. Prijeti im ukupno 240 godina zatvora.

Krvavi listopad 2008.

Umjesto brojnih teorija urota i spekulacija o naručiteljima, duhanskoj mafiji i međunarodnom komplotu politike, kriminala i narkobosova, uoči presude treba podsjetiti na niz golih činjenica i detalja koji su neposredno nakon ubojstva Zagreb pretvorili u mjesto opasnog življenja, a suđenje novim procesom stoljeća.

Zagrebački je listopad te godine uistinu bio krvav.

Rano ujutro 6. listopada na autobusnoj postaji na Srebrnjaku poludjeli zaštitar Andrija Jauk iz pištolja ubio je mladu djevojku Niku Deković. Kad je pala na pod, prislonio si je pištolj na sljepoočnicu i potegnuo obarač. Nije mu htjela biti djevojka, zato su umrli oboje. No, smrt vesele djevojke u crvenim čizmicama koje je kobnog jutra obukla prvi put, ubrzo je pala u zaborav.

Samo nekoliko sati kasnije na stubištu zgrade u Ulici Pavla Hatza u središtu grada, nekoliko stotina metara od policijske postaje, ubijena je Ivana Hodak, pripadnica zlatne mladeži, mlada odvjetnička vježbenica i kći uglednog odvjetnika Zvonimira Hodaka i Ljerke Mintas-Hodak.

Zbog slučaja Hodak nekako je u zaborav pala činjenica da je policija dva tjedna tražila Jauka jer nije bio mentalno stabilan, a ima pištolj. Svaki se dan uredno pojavljivao na poslu, a tražili su ga kod kuće. Nika Deković to je platila životom. Policajci su kažnjeni disciplinskom mjerom.

Ubrzo slijedi još jedan propust. Četiri dana prije nego što je bomba u dvorištu NCL-a šokirala zemlju, iskusni istražitelj Nenad Šipušić nalazi se sa svojim stalnim doušnikom Amirom Mafalanijem.

On mu govori kako je čuo da će se u centru grada dogoditi ubojstvo. Šipušić, dobitnik dviju nagrada ministra i na glasu kao policajac koji grize, informaciju ne prosljeđuje nikom.

Odjeknulo je do Save

- Nije bilo dovoljno informacija. Na zlatna pitanja kriminalistike - tko, koga, gdje i što - nije bilo odgovora. Ispao bih smiješan da sam to proslijedio šefovima - pravdao se na sudu nedavno Šipušić.

Međutim, ni nakon atentata na Pukanića i Franjića Šipušić nije nikome ništa prijavio.

Eksplozija je tog predvečerja, 23. listopada, u dvorištu Nacionalove zgrade, točno u 18.25 sati, promijenila lice Zagreba. Mediji su kasnije danima izvještavali o pustom centru, praznim ulicama i uplašenim građanima. Kad je bomba eksplodirala, odjeknula je sve do Save. Dobro smo je čuli i u redakciji Jutarnjeg lista u Koranskoj ulici. Iako smo u prvi trenutak pomislili da je možda riječ o nekom teškom sudaru na obližnjoj Savskoj ali do trenutka kad smo čuli policijske i vatrogasne sirene već smo imali informaciju i prvi su nam izvjestitelji već jurili na mjesto događaja.

Ivo Pukanić u trenucima prije smrti obišao je podrum Nacionalove zgrade. Nakon kraćeg razgovora pozdravio je svoje suradnike i s direktorom marketinga Nikolom Franjićem krenuo u dvorište, gdje je bio parkiran njegov Lexus. Bili su to zadnji trenuci njihova života.

Cijeli tekst pročitajte u Nedjeljnom Jutarnjem.