Martin Schulz (56), ugledni i ekstrovertni njemački socijaldemokrat, koji je postao svjetski slavan nakon što ga je, prije osam godina, Silvio Berlusconi (na svoju štetu, naravno) usporedio s kapom u nacističkim logorima, ovoga je utorka posjetio Zagreb i Dubrovnik.
U Zagrebu se družio s hrvatskim socijaldemokratima, s kojima je održao službeni sastanak (nakon čega je uslijedila konferencija za novinare) u saborskoj zgradi, da bi popodne otputovao u Dubrovnik gdje je, među ostalim, večerao u Nautici, i to na preporuku bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, koji se u tom zasluženo kultnom restoranu povremeno družio s Ivicom Račanom.
Gospodin Schulz, sadašnji šef Socijalističko-demokratske frakcije u Europskom parlamentu, koji bi iduće godine trebao postati predsjednik Europskog parlamenta (jer su na redu socijalisti), prije Zagreba boravio je u Ljubljani, a iz Dubrovnika je krenuo prvo u Bosnu i Hercegovinu, a zatim u Srbiju. Martin Schulz neobičan je sugovornik, utoliko što se relativno štedljivo koristi diplomatskim jezikom: umjesto toga, on često govori krajnje konkretno, s posve jasnim stavovima. Schulz, s kojim smo razgovarali u zagrebačkom Sheratonu, prije političke karijere bavio se knjižarstvom: 12 je godina bio vlasnik jedne knjižare u Njemačkoj.
Presude i EU
Kako komentirate haašku presudu generalima Gotovini i Markaču?
- Jasno mi je da se radi o velikom problemu za Hrvatsku. Nisam čitao cijelu presudu, pa mogu prosuđivati samo na temelju onoga što sam doznao iz novina i s televizije. Moje je, dakle, tumačenje (uz određenu ogradu, budući da, dakle, nisam upoznat s cjelovitim tekstom) da Međunarodni sud za ratne zločine mora presuđivati samo u individualnim slučajevima, a nikako državama.
Ovdje želim naglasiti sljedeće: povijesna je istina da je Hrvatska bila napadnuta. Povijesna je istina da je Hrvatsku napao Miloševićev režim. Povijesna je istina da je obrana Hrvatske bila opravdana. Naravno, svi znamo, bez ikakve dvojbe, da pojedinci s hrvatske strane jesu počinili zločine. Haaški sud trebao se baviti tim pojedincima i individualnim zločinima, a ne politikom hrvatske države. Valja pažljivo proanalizirati cijeli tekst presude. Međutim, mislim da Sudu treba reći da se bavi pojedinim krivcima, a ne da presuđuje u povijesnim događajima.
Ali, u tome i jest problem: Sud se bavio udruženim zločinačkim pothvatom, a ne individualnom krivnjom, i na temelju toga je donio presude kakve je donio.
-Točno. I ja kažem da je baš u tome problem. Sud se u takvo što nije trebao upuštati. Još jednom naglašavam: vaša je zemlja bila napadnuta. Hrvatska se morala braniti. A sadržaj haaških optužnica i presuda mora se ticati samo osobne, pojedinačne odgovornosti, i ničega drugog.
Što mislite kakav će utjecaj haaške presude imati na zadnje dane hrvatskih pregovora s EU?
- Prvo bih želio raščistiti jednu stvar. Međunarodni sud u Haagu sud je Ujedinjenih naroda, a ne Europske Unije. Stoga nema nikakvog smisla odgovornost za haaške odluke prebacivati na EU. Nema, međutim, nikakve dvojbe da haaške presude utječu, recimo to tako, na ozračje u odnosima Unije i Hrvatske, pa tako i na atmosferu u kojoj se odvija završetak pregovora. Želio bih pojasniti da se u Haagu raspravlja o prošlosti, dok se u pregovorima između Hrvatske i EU razgovara o budućnosti.
Kao što vjerojatno znate, potpora hrvatskih građana ulasku u EU drastično je pala nakon haaških presuda. Mislite li da će EU poduzeti određene korake dobre volje prema Hrvatskoj kako bi vratio povjerenje Hrvata u međunarodnu zajednicu?
- Mislim da bi obje strane, dakle, hrvatska Vlada, Sabor i opozicija, kao i Europski parlament, Europska komisija i vlade zemalja članica, morale još jednom jasno kazati da je hrvatski put u Europu put za hrvatsku budućnost. Jasno mi je da se Hrvati osjećaju poniženo, ali mislim da ne trebamo razgovarati samo o emocijama. Mislim da moramo, prije svega, diskutirati o racionalnim rješenjima.
Važno je da vaša Vlada kaže vašim građanima, ali i svojim partnerima, da održivi ekonomski rast u Hrvatskoj neće biti moguć ako se Hrvatska ne pridruži EU. O tome se ovdje, zapravo, radi i takvim je potezima najefikasnije suzbijati prirodno narasli euroskepticizam. Zato mislim da svi moramo odvojiti emocionalnu raspravu, koju je potaknuo slučaj Ante Gotovine, od globalnog pristupa stvari: Europska Unija naprosto je optimalno rješenje za Republiku Hrvatsku. Znam da je težak zadatak u ovom trenutku odvojiti ta dva pitanja, ali to jest važan zadatak hrvatske Vlade, kao i hrvatske oporbe.
Dakle, Vlada, nedvojbeno, ima pravo ustvrditi da Hrvatska nije zadovoljna presudama.
Međutim, nezadovoljstvo presudama nema nikakve veze s ekonomskim rastom i stranim investicijama u narednih desetak godina, što sve Hrvatskoj jamči Europska Unija.
Budimo sada krajnje jednostavni: što biste vi, kao jedan od vodećih europskih političara, odgovorili “običnom” hrvatskom građaninu na pitanje što konkretno Republika Hrvatska dobiva ulaskom u Europsku Uniju?
- Dakle, Republika Hrvatska dobiva izravni pristup najvažnijem svjetskom tržištu. Radi se o tržištu od pet stotina milijuna potrošača. Radi se, nadalje, o tržištu s vrlo snažnom valutom, snažnijom od američkog dolara. Europska Unija najjača je ekonomska regija na svijetu. Pripadati Europskoj Uniji jest velika šansa. Ne pripadati EU znači biti isključen, što donosi veliki rizik za budućnost.
EU kao batina za Vladu
Što bi se dogodilo, i kako bi to odjeknulo, ako bi Hrvati na referendumu odbili članstvo u EU?
- Kao dugogodišnji europski političar naučio sam živjeti s takvim, potencijalno kriznim situacijama. Katkad, kada se glasuje o bilo čemu što je povezano s Unijom, birači u pojedinoj zemlji miješaju nezadovoljstvo svojom vladom sa stavom prema Uniji. Kada glasuju protiv Unije, oni vrlo često, ustvari, glasuju protiv svoje vlade. Referendumi o EU redovito se koriste da bi se vlastitoj vladi pokazao crveni karton. Ljudima je dosta njihove vlade, pa na referendumu o bilo čemu, primjerice o tome bi li zagrebački Dinamo trebao postati europski prvak, kažu da su, eto, usput i protiv EU. Ljudi koriste globalno pitanje, pitanje EU da bi iskazali svoje nezadovoljstvo lokalnim stanjem.
Za zemlju srednje veličine kao što je Hrvatska posve je prirodno da pripada većoj tržišnoj, monetarnoj i fiskalnoj zajednici, što sve i Hrvatsku čini snažnijom.
Ili, pak, s druge strane. Hrvatska može ostati izolirana. Pitanje, dakle, treba izokrenuti: a što bi se dogodilo ako se Hrvatska ne pridruži Uniji? Može li Hrvatska preživjeti sama? Ne znam, možda i može. Ali znam da članstvo u Uniji Hrvatsku čini snažnijom nego da ostane sama i izolirana.
Stoga, razgovaramo li s ‘običnim’ ljudima, ljudima na ulici, rekao bih da razumijem njihovo nezadovoljstvo, da nisu samo oni nezadovoljni, da se nezadovoljstvo širi cijelom Europom, ali bih predložio da se o tome rezonira kao, primjerice, u Njemačkoj.
Njemačka je velika zemlja sa 82 milijuna stanovnika i snažnim gospodarstvom. Ali, što je 82 milijuna Nijemaca u usporedbi sa 1,4 milijarde Kineza? O takvim je relacijama ovdje zapravo riječ.
Njemačka može postati snažnija i konkurentnija samo ako je ujedinjena Europa snažna i konkurentna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....