Niall Ferguson: Radim previše, loš sam otac i znam više nego svi drugi

ZAGREB - Niall Ferguson, harvardski profesor i najveća i najkontroverznija zvijezda među današnjim povjesničarima, dočekao me u utorak ujutro na terasi zagrebačkog hotela Regent Esplanade s velikom šalicom kapučina.

Prvo što je komentirao bila je zvučna kulisa koja nas je pratila tijekom cijelog razgovora: volim jazz, rekao je, on najbolje oslikava način na koji doživljavam svijet - kao niz kultura koje se miješaju. Kasnije te večeri u Lisinskom kao gost zaklade Andrónico Lukšić Abaroa na proslavi njihove pete godišnjice briljirao je eksplozivnim vatrometom profesora performera. Toga jutra, u razgovoru jedan na jedan, pokazao se vjerojatno najkoncentriranijim sugovornikom od svih s kojima sam ikad razgovarao.

Pitam ga, zašto se iselio u SAD? Možda zato što sam Škot, kaže, u Americi sam se odmah osjetio kao kod kuće. U Engleskoj nikad, iako sam 20 godina pokušavao. Tamo, kaže, postoji čudna vrsta permanentnog i vrlo niskog etničkog i klasnog konflikta. Englezi se boje Iraca, nerviraju ih Škoti, preziru Velšane. Nikada se nisam dobro osjećao unutar engleske društvene elite. Nisam tamo kod kuće. Ali, smije se, kad pravo razmislim - nisam nigdje kod kuće.

Znanstveno neovisan

Pripadnost bilo kojoj naciji smatra znanstveno sputavajućom. “Izuzetno je važno da sam se toga oslobodio. To me čini znanstveno neovisnim”. Prije nego što je zahladio svoje odnose s Englezima, raskrstio je sa svojim sunarodnjacima, Škotima, kada je prije desetak godina u jednom časopisu Škotsku prikazao kao Bjelorusiju Zapada. “Strašno su me mrzili zbog toga, ali netko im je to morao reći”, prisjeća se veselo. Zemlja je bila na potpuno pogrešnom putu. Borili su se s naslijeđem socijalizma koji tamo nikada nije funkcionirao.

Opisuju vas kao “desničarskog” povjesničara.

- Mislim da je to vrlo glup opis toga što radim i da se oslanja na britansko političko naslijeđe iz osamdesetih. U to doba dosta sam se bavio i novinarstvom i bio sam sklon politici Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Tada su me novine poput Guardiana proglasile desničarskim povjesničarem. U tome je jedino točno da sasvim sigurno nisam bio ljevičarski povjesničar. Ali reći da sam desničarski povjesničar jednako je relevantno kao i da sam povjesničar koji navija za Arsenal. Točno: politički naginjem desnici možda više od mnogih povjesničara, ali posve sigurno sam od svih njih najveći navijač Arsenala. Ja sam istovremeno škotski povjesničar, povjesničar skijaš, volim plivati u moru...

Sve je to relevantno za moj rad koliko i politika. Nakon završetka osamdesetih mislim da su kategorije “ljevičara’ i desničara’ postale anakrone. Više ne funkcioniraju. A ta etiketa ‘desničarskog povjesničara’ i jest dizajnirana s namjerom da uvrijedi i da se moj rad može otpisati. Činjenica je, međutim, da smo, ako govorimo o ekonomiji, tijekom osamdesetih mi dobili rat. Socijalizam je poražen, a na geopolitičkom polju poražen je i Sovjetski Savez. Nisam nikada bio standardni neokonzervativac. Napisao sam više kritičkih stvari o Bushevoj administraciji nego o Obaminoj. Mislim da se niz mojih najžešćih članaka bavio kritikom događaja u Iraku nakon 2003. Ali moj znanstveni rad izvan medija ne veže se ni uz jednu politiku. Barem ništa više nego što se svojedobno uz politiku vezao rad sociologa Maxa Webera.

U kontekstu svojeg rada, vlastitu političku orijentaciju ne smatram relevantnom. Pogledajte moje knjige poput povijesti Rothschilda ili Imperije i uistinu ćete se morati prilično rastegnuti želite li im pripisati bilo kakvu konzervativnu agendu. Kada, recimo, pišem da je Britanija trebala ostati izvan Prvoga svjetskog rata, treba imati na umu da je 1914. to bilo stajalište ekstremne ljevice. Samo ljudi koji nisu čitali moje knjige mogu mi pripisati da sam bio apologet imperija. Kada čitate knjigu onda vidite da je riječ o tipičnoj cost/benefit analizi. Zato smatram tu reputaciju ‘desničarskog povjesničara’ iritantnom.

Hiperprodukcija knjiga

Protivnici iz znanstvenih krugova, poput nobelovca Paula Krugmana ili Brada DeLonga s Berkeleyja, najviše vam zamjeraju tri stvari - hiperproduktivnost, lakoću i raspršenost interesa...

- Ali to povjesničari trebaju raditi. To je naš posao. Ne prihvaćam optužbe da sam ‘tanak’. Govorimo li o metodama istraživanja, statističkoj evidenciji, ne znam tko se toga pridržava čvršće od mene. Istina je da sam u relativno kratkom vremenu isproducirao relativno velik broj knjiga, ali Paul Krugman je u to vrijeme napisao puno članaka i vjerujem da, kada bismo išli prebrojavati, on u tom razdoblju ima više napisanih riječi nego ja.

Krugmanov je argument da se on drži teme...

- Da, kada on piše za sva zla na svijetu kriva je uvijek Republikanska stranka. Ja s druge strane pokušavam približiti ljudima što se događa. Ne samo na ekonomskom planu. Pokušavam objasniti velike svjetovne promjene poput smjene od Istoka prema Zapadu nakon 1600. godine i današnji povratak prema Istoku. Istovremeno želim govoriti o cjelokupnom iskustvu čovjeka. To je posao kojim se bave povjesničari. Mislim da pravo mjerilo za bilo kojeg znanstvenika s humanističkog područja nije koliko je knjiga napisao, nego koliko ih je pročitao. Ključan je omjer između napisanog i pročitanog.

EKSKLUZIVNI INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA