POLA GODINE OD ULASKA U EU HRVATSKA JE SVE MANJE EUROPSKA Komentar J. Lovrić

Ako se ne bude mijenjala, Vladi će se pod prozorima sve glasnije zazivati prijevremeni izbori. Smatrati da se u takvoj situaciji beskrajno može produljavati status quo, nije samo gubitak vremena, nego vodi u društvenu destrukciju. Što se u Hrvatskoj upravo počinje događati

Prvu godišnjicu svog premijerskog staža Zoran Milanović dočekao je s izjavom da je zemlja u izvanrednom stanju. Godinu dana kasnije, u trenutku kad mu se navršava polovica mandata, šef Vlade izjavljuje da je njegov kabinet najbolje što Hrvatska ima i da mu nema alternative. Premda su u međuvremenu svi pokazatelji, ekonomski, politički i socijalni drastično pogoršani i Vlada ne pruža dokaza da uspijeva vladati situacijom. Još manje da je kadra zaustaviti i preokrenuti negativne trendove. Sam premijer pred koji dan sasvim hladnokrvno najavljuje da će bolje biti tek za tri godine.

Javnost je aktualnom vlašću gorko razočarana. Ankete daju porazne rezultate: Vlada je izgubila povjerenje dvije trećine građana, Zorana Milanovića smatraju lošijim premijerom od Jadranke Kosor, što je zaista sunovrat kakvom ne treba komentara. Gdje je pogriješio?

Pogriješio je jer nije iskoristio raspoložive potencijale. Prvo svoje osobne. Dopustio je da mu karakter nadvlada nad intelektualnim kapacitetima. A karakter mu je težak i nikako nije za premijersku funkciju. Milanović nije iskoristio ni ogroman potencijal svoje izborne pobjede. Vlada Jadranke Kosor bila je provizorij, bez izbornog legitimiteta. Šef SDP-a pobijedio je u velikom stilu. Nadmoćna, gotovo dvotrećinska većina u parlamentu omogućila mu je komotno vladanje. Na početku mandata mogao je provesti što god je htio. Neposredno nakon izbora podrška mu je dodatno rasla, jer je djelovao nekako drugačije, normalnije od dotadašnjih političara. Mnogi koji nisu glasali za Kukuriku, držali su mu fige, navijajući da uspije.

Svijest građana

Javnost je znala da je naslijedio zemlju u užasnom stanju, devastiranu dugogodišnjom mahnitom pljačkom HDZ-ovih vođa i struktura. Javnost je bila spremna na odricanja. Znalo se da nema boljitka preko noći. Pokazala je da cijeni uvođenje reda, čak i kad je to vrlo bolno. Velika popularnost ministra financija Slavka Linića ne govori o mazohizmu nacije, nego o njenoj spremnosti na vlastitu žrtvu. Ali pravljenje reda, kojom se aktualna Vlada hvali kao svojim glavnim postignućem, nije dovoljna. Pospremanje Hrvatske je nužno, ali samo od toga niti će se gospodarstvo pokrenuti niti se narod može nahraniti. Zadatak je svake vlasti da državi osigura stabilnost i razvoj. Milanovićeva vlada nije uspjela zemlju ekonomski stabilizirati. Upravo suprotno, urušavanje se, izgleda, ubrzava. Uspjela je proizvesti političko destabiliziranje države. U čemu joj je nacionalno neodgovorna opozicija, prije svega potpuno dezorijentirani HDZ, bio od velike pomoći. Predugo ekonomsko urušavanje moralo je dobiti i političku dimenziju. Danas se ekonomska i politička kriza prepliću i međusobno potenciraju. Tom se propadanju ne vidi kraja. Na polovici mandata Milanovićeve vlade čini se da najgora drama tek slijedi.

Jedini događaj koji će sigurno trajno ostati zabilježen kao veliki uspjeh aktualne Vlade trenutak je ulaska Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. Premda je glavnina posla odrađena u mandatu prethodne vlasti. Jadranka Kosor zaključila je pregovore s Europom. Milanović je uspješno proveo referendum o pristupanju.

Međutim, priključenje Europi, situaciju bogatu dobrim potencijalima, Vlada uopće nije znala iskoristiti. Nije iskoristila ni početni optimizam, pa je on splasnuo tek što se bio podigao. Trajao je ni mjesec dana. Novostečeni status europske zemlje nije se ni pokušao pretvoriti u ekonomski i politički iskorak. Potvrđena su predviđanja rejting agencija da Zagreb neće uspjeti kapitalizirati ulazak u EU. Što se ni jednoj od članica još nije dogodilo. Posve suprotno, čim se našla u novom klubu, Hrvatska je počela praviti probleme. Pokazala se infantilnom, inatljivom i nevjerodostojnom.

Podvijanje repa

U nekoliko navrata Vlada je pokušala mijenjati već dogovorene propozicije, a da prethodno u Bruxellesu nije za to osigurala nikakvu pripremu. Nakon mnogo natezanja morala je podviti rep i povući redizajnirani zakon o policiji, zatim o sukobu interesa… Svejedno, kao da ništa nije naučio, nepogrešivo birajući bitke koje ne može dobiti, Milanović je promijenio i Zakon o europskom uhidbenom nalogu i to na krajnje problematičan, žmuklerski način. Tako proizvedeni slučaj Lex Perković tjednima je tresao državu i sasvim je nepotrebno svađao s europskim strukturama.

Da se hrvatski premijer s Bruxellesom tukao oko nekih važnih interesa države, njegov bi borbeni duh i tvrdoglavost valjalo respektirati, podržati i nagraditi. Ali ovaj je sukob bio potpuno nepotreban i neproduktivan. Bez ozbiljnog povoda i razloga. Mnogo bitnije stvari prošle su bez ikakve reakcije. Na koncu, ništa nije postigao, samo je gubio vrijeme, energiju i vjerodostojnost. Svoju osobnu, ali i cijele države.

Svi u šminkeraju

Hrvatska se danas, ni pola godine od svečanog pristupanja EU, čini manje europskom nego prije. Referendumski pokret zahtijeva da država pogazi međunarodne obaveze, urušavaju se europske vrijednosti. Veliki dijelovi javnosti iskazuju antimanjinska raspoloženja.

Vlada se takvim tendencijama oštro suprotstavlja, tvrdi da se pred navalom “duha palanke” neće povući… Ali, način na koji to čini ne daje rezultata. Često se vatra gasi benzinom. Nacija nije podijeljena na vukovarsku i nevukovarsku Hrvatsku, kako to neki insinuiraju - jer Vukovar je jedina točka svenacionalnog konsenzusa - nego je rascijepljena na europsku i antieuropsku Hrvatsku. U ovom je trenutku posve neizvjesno kako će se njihov klinč na koncu završiti.

Najveća, kobna greška Milanovićeve vlasti izostanak je reformi, odnosno njihovo odgađanje. A bez njih, propadamo. Ključne su reforme još na čekanju. Najveće promjene napravljene su u fiskalnoj politici. Neke svakako nužne, ali, ako je suditi po rezultatima, onda je ukupna opravdanost i pogođenost tog seta pod velikim znakom pitanja. Premda je Kukuriku i prije dolaska na vlast morao znati da je neefikasan javni sektor jedan od krucijalnih problema države, njegovo je preslagivanje u velikom zakašnjenju.

Vlada neće reformirati državnu upravu. Neće provesti ni teritorijalni preustroj države. Neće dirati u prekobrojne općine ni nepotrebne županije, sav taj silno razgranati ustroj lokalne uprave, za koji se možda može tvrditi da nije predimenzioniran s obzirom na broj stanovnika, ali je posve nepodnošljiv s obzirom na broj zaposlenih u realnom sektoru. Premijer smatra da je to velik posao, a mala korist.

Vlada svoj reformski kapacitet iscrpljuje u sitnim popravcima i liberalnom šminkanju države. Godinama zabranjeni Markov trg otvorila je za prosvjede, pa joj odatle danas sindikati grme poruku o otkazu. Ali taj krik i bijes razbijaju se o dobro zabrtvljene prozore Banskih dvora. Humaniziran je zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, objavljen registar branitelja, u škole implementiran zdravstveni odgoj, zakon o istospolnim obiteljima, izborno obećanje Kukuriku koalicije, tek je sada, dvije godine od preuzimanja vlasti, pred realizacijom…

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista