Nenad Polimac: Nikada nikoga nisam ispratio na takav način

13. travnja 2008. godine Tomislav Gotovac, Ivan Faktor i Vedran Šamanović sjeli su u poslijepodnevnim satima u zagrebačku gostionicu Stari fijaker kako bi proslavili završetak rada na filmu koji su prethodna dva dana i još toga jutra snimali. Faktor je bio redatelj, Šamanović direktor fotografije, a Tom im je bio “sadržaj”, točnije njegov stan u Krajiškoj 29, u koji je malo koga puštao.

Osječki umjetnik imao je zanimljiv koncept: pokazao je što sve ima u stanu, ali ne i stanara, kao u američkom filmu “Dama u jezeru”, koji je u cijelosti snimljen u subjektivnim kadrovima iz vizure protagonista, a samo u jednom trenu vidimo njegov odraz u ogledalu. Isto je tako bilo i s Tomom: čulo se jedino njegovo disanje (pa čak i hrkanje, jer je jednom prigodom zaspao), ali mu se nikad nije vidjelo lice ni figura. Da nije bilo kobnog ogledala, ne bi se znalo kako on izgleda. Uzgred, film je snimljen uoči prve velike Tomove samostalne izložbe u Osijeku, koja se zvala “Krajiška 29”.

Troškovi sprovoda

Opuštanje u gostionici je potrajalo, Šamanović je otišao, a kada su ostali sami, Tom je potražio komadić papira. Jedino im je pri ruci bila pozivnica za izložbu Ivana Kožarića i Darka Bavoljaka “Snapshots” u Kuli Lotrščak, koja je upravo tog dana završavala. Tom je na njezinoj poleđini napisao ime svoje posmrtne zadruge (već je isplatio sve rate na ime troškova budućeg sprovoda), točan broj grobnog polja i grobnog mjesta na Mirogoju i želju da ga se, kad umre, isprati klasičnim ukopom sa živom svirkom. Poslije su se obojica potpisala i navela datum kada je nastao neobičan dokument.

Film, radnog naslova “Čim otvorim oči”, do danas nije završen jer je Faktor poslije obolio i tek nedavno, nakon što je dobio dotacije Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture, nastavio rad na njemu. U međuvremenu je umro Šamanović, jedan od najvažnijih snimatelja u povijesti hrvatske kinematografije, a prošlog tjedna i sam Gotovac. Papir koji je potpisao s Faktorom u Starom fijakeru trebao je hitnu primjenu.

Sprovodi su obično nesimpatične, neugodne prigode na kojima kao da se još jednom prinudno podsjećate na pokojnika. Na oproštaju od Toma bilo je potpuno drukčije. U mrtvačnici u kojoj je bio izložen lijes punih pola sata ponavljala se pjesma njegove omiljene Billie Holiday “Trav’lin’ All Alone”: ako ste ušli samo nakratko, da obitelji izrazite sućut, to ne biste ni zapazili, no tek je dulji ostanak otkrivao o čemu se tu radi. Koncept, već na samom početku - koncept. Jedan je dojam namijenjen onima koji samo zavire, drugi je za uporne, kakav je i sam Tom bio.

Zatvorenih očiju

Ljudi su nailazili i odlazili - od ministra Bože Biškupića do faca koje se redovno viđaju u kinu Tuškanac, dvorani koja je naslijedila nekadašnju Kinoteku - da bi naposljetku uslijedila tri oproštajna govora. Nisu to bile klasične fraze o bolnom rastanku i značaju pokojnika za našu zajednicu. Ivan Faktor pozvao nas je da na trenutak zatvorimo oči i da budemo poput Toma koji je tvrdio da se film neprestano vrti u njegovoj glavi: tek kad otvorimo oči, shvatimo da se to i nama može dogoditi. Milan Božić, životni partner Vlaste Delimar, koji je s njom i Tomom imao zajednički performans “Dva muškarca i jedna žena” (prošetali su se goli središtem Zagreba u rane jutarnje sate), izrekao je hrabru pohvalu ljubavi: nekoga zaista voliš tek kada ti ne smetaju njegove izlučevine. On je znao što govori jer je Tomu bar dva puta produljio život.

Kada je krenula pogrebna povorka, odjeknula je diksilend glazba. Umjesto pogrebnog marša (izostanak svećenika malo je tko zamijetio) zaredali su “When the Saints Go Marching In”, “St. Louis Blues“ i drugi diksi standardi. Dan je bio vruć, prošlo je podne, Tomovo grobno polje bilo je petnaestak minuta udaljeno i zagrebački Dixie Band se zbilja nasvirao. Službenici Mirogoja koordinirali su prisutne dok su postavljali lijes u grob, a za mikrofon je stupila Zora Cazi, Tomova bivša supruga, koja je s njim bila u braku tri desetljeća i olakšala mu zadnje trenutke.

Tek dovršeni crtež

Ako ste ga poznavali, ona vam ga je još jednom nevjerojatno plastično dočarala. Tipa koji uzima od vas račun za upravo plaćenu kavu ili ručak, upisuje na njega datum i vaše ime, kako bi tu situaciju sačuvao za vječnost. Tipa koji se ne stidi emocija i plače poput djeteta u kinu. Tipa koji vas ponekad tako iznervira da biste ga najradije danima izbjegavali. No u cjelini, sve je to bio on i Zorina je završna riječ bila onaj posljednji obris na tek dovršenom crtežu koji je počeo nastajati sat vremena ranije u mrtvačnici. U taj se ugođaj skladno uklopila i još jedna pjesma Billie Holiday, “Don’t Explain”, koju je nad otvorenom rakom otpjevala mlada Ivana Starčević.

Je li Tom sam režirao svoj vlastiti sprovod? Ne baš do najsitnijeg detalja, ali oni koji su mu pomogli u tom pothvatu napravili su sve što bi možda i on napravio. Vjerojatno je to razlog što s Mirogoja niste odlazili nekako tupo, nego kao da ste se još jednom vidjeli s nekim tko vam je puno značio.