Marina Abramović: Tom je kriv što nisam slikarica, on me je navukao na performanse

U jednom od svojih posljednjih intervjua, u prosincu 2009., Tomislav Gotovac rekao je kako si daje određene zasluge za utjecaj na dvoje umjetnika kojima je pomogao da dođu do nekih spoznaja na početku svojih karijera. Jedan od njih je Slobodan Šijan, druga je Marina Abramović.

“Moram reći za Marinu da je tu riječ o geniju koji bi svakako došao do izražaja”, odmah je, u istom dahu, Gotovac pokušao skromno i umanjiti značanje utjecaja koji je nesumnjivo imao na najveću svjetsku umjetnicu performansa današnjice. Marina Abramović - rođena u Beogradu, dugo godina s amsterdamskom, a danas s adresom u New Yorku - postala je upravo to, svjetska kraljica performansa, nakon senzacionalno uspješne retrospektivne izložbe u muzeju MoMA.

Kako smo krali kulise

Mjesec dana nakon MoMA-e, na vrhuncu karijere, do Marine je došao glas da je umro Tomislav Gotovac, njezin prijatelj i, na neki način, učitelj na početku njezine karijere.

- Tomislav je snažno utjecao na mene. Bio je čovjek s najvećom slobodom u duhu kojeg sam poznavala. Počeli smo se družiti još u vrijeme dok sam ja studirala i slikala, nisam tada ni znala što je performans. Sjećam se, nisam imala novca za slikarsko platno, pa bismo kasno noću zajedno odlazili u Narodno pozorište i krali kulise od platna, koje sam ja kasnije kroistila za slikanje - prisjeća se Marina Abramović.

S viješću o smrti Tomislava Gotovca prošle subote Marinu Abramović potražili smo u njezinoj kući u prirodi na sjeveru države New York, gdje se odmarala posljednji put kad smo s njome razgovarali, ali ondje je više nije bilo. Pokušali smo je pronaći na Manhattanu, gdje inače živi, ali njezini asistenti rekli su nam da je Marina na putu. Kad su čuli o čemu je riječ, ostali su šokirani i potrudili se odmah kontaktirati Marinu.

Umjetnici bez obitelji

“Međunarodna umjetnička zajednica izgubila je jednog od svojih najslobodnijih i najbriljantnijih umova, umjetnika zaista ispred svoga vremena”, napisao je Davide Balliano, Marinin osobni asistent. “Čim je uspijem dobiti, odmah ću tu vijest prenijeti Marini Abramović.”

Ispostavilo se da je Marina trenutno u Beogradu, s filmskom ekipom iz New Yorka koja o njoj snima dokumentarac. Razgovarali smo u srijedu ujutro, prije nego što se sa snimateljima zaputila na grobove svojih roditelja. Bio je to i dan Gotovčeva pogreba.

- Kako je umro - bilo je prvo što je pitala nakon što je podigla telefonsku slušalicu. Tek je tada saznala za pad u kupaonici, uznemirene prijatelje koji, uz pomoć vatrogasaca, pronalaze Gotovca nepokretnog na podu nakon tri dana, za ubožnicu u Dugom Selu u kojoj je čekao smrt i bolnicu na Rebru u kojoj je i umro.

- Oh, to je tako tužno. Čula sam da je umro, ali nisam znala kako. Nažalost, kao i svi veliki umjetnici, nije imao obiteljski život. Umjesto toga, puno samoće i tuge - rekla je.

Marina Abramović i Tomislav Gotovac upoznali su se 1969. godine u Beogradu, gdje je Gotovac, tada već u tridesetim godinama svoga života, došao iz Zagreba studirati na Filmskoj akademiji. Kad je Marinin brat Velimir 1969. upisao Filmsku akademiju, Tomislav Gotovac bio je na trećoj godini, ali ubrzo su postali dobri prijatelji.

- Tomislav je od nas mlađih studenata bio stariji gotovo 15 godina - kaže nam Velimir Abramović i dodaje: - Jako puno je znao o filmu i, ustvari, on je bio naš učitelj filma na jedan drugačiji način. Ja sam ga upoznao sa svojom sestrom i odmah su postali veliki prijatelji…

Početak prijateljstva

Abramovići su tada živjeli u blizini beogradske Kinoteke i upravo je to mjesto gdje se Marina i Tom često susreću.

- Na početku je naše prijateljstvo formirala potpuna strast za filmovima. Kinoteka je prikazivala Kurosawu, Bergmana, puno američkih redatelja... Sjećam se da smo išli gledati filmove svaki dan i kasnije dugo o njima razgovarali. Tomislav ne samo da je znao svaki film, nego je znao sve glumce poimence, čak i one u Kurosawinim filmovima. On me naučio gledati filmove, rezove, kompoziciju, stil… Otvorio mi je oči - kaže Marina Abramović.

Nakon filmova bile su tu duge šetnje gradom, razgovori uz pivo i, u Gotovčevu slučaju, uz rahat-lokum. Dok ga većina ljudi pije uz tursku kavu, Tom ga je obožavao uvijek i uz sve, pa čak - prema prisjećanju Velje Abramovića - i uz pivo. Velimir Abramović kaže kako je Gotovac “imao potpuno drugačiji svjetonazor u odnosu na sve ljude toga doba”.

- Bio je vrlo avangardan, pokazivao nam je neke svoje filmove koje smo mi kasnije sretali kod Warhola i Morisseyja. Recimo, zumirao je krovove Zagreba na kolor osmici. Tada smo prvi put shvatili što je to avangardni film koji nema nikakvu naraciju, nego podsvjesne sadržaje, ali opet ne kao nadrealizam, nego ideja filma kao konceptualne umjetnosti - kaže Velimir Abramović.

Ispraćaj iz Beograda

Marina Abramović u druženjima s Gotovcem, pionirom konceptualne umjetnosti, počela je shvaćati performans kao umjetnost i prestala se baviti slikarstvom.

- On je uvijek bio sklon raznim eksperimentima, od kojih smo neke i zajedno radili. Imala sam 21 godinu kad smo, u vrijeme dok su moji roditelji bili na poslu, otišli u moj stan, povadili iz frižidera svježa jaja i bacali ih po našim golim tijelima. Sjećam se kakav je nered bio - govori Marina Abramović. Performansi u kojima koriste svoja gola tijela kasnije su postali prepoznatljivi i u Gotovčevoj i u Marininoj umjetnosti.

Na upravo završenoj restrospektivi Marine Abramović čuveni muzej MoMA u New Yorku prvi je put u svojoj povijesti imao gola ljudska tijela uživo pred posjetiteljima. Svi njujorški mediji pisali su samo o tome dok im Marina nije priredila savršeni medijski obrat i svoj najnoviji performans - sjedenje u atriju MoMA-e i neprekidno gledanje u svaku osobu koja sjedne s njom tijekom 75 dana - učinila jačim i atraktivnijim od bilo kakve golotinje.

Kad je Marina Abramović 1976. zauvijek odlazila iz Beograda, dva čovjeka pratila su je do željezničke stanice na vlak za Amsterdam: brat Velimir i prijatelj Tomislav Gotovac.

Kasnije će Marina Abramović, sa svojim ljubavnim i umjetničkim partnerom Ulayem, kojeg će upoznati u Amsterdamu, po svijetu izvoditi performanse koji će postati poznati. Među ostalim, ona i Ulay stajat će goli na vratima galerije i tako prisliti posjetitelje da stiješnjeni prolaze između njihovih tijela. Njihova veza završit će performansom u kojem će hodati 2500 kilometara jedno prema drugom po Kineskom zidu i onda se zauvijek rastati. Njezina karijera poprimit će novi značaj na Venecijanskom bijenalu 1997., gdje će Marina s performansom Balkanski barok osvojiti Zlatnog lava za najboljeg umjetnika.

Nakon rastanka s Marinom Abramović na željezničkom kolodvoru u Beogradu 1976., Tomislav Gotovac vratit će se u Zagreb i postati poznat po performansima i eksperimentalnim filmovima. Među ostalim, u performansu nazvanom “Zagrebe, volim te!”, gol će hodati Ilicom i ljubiti pločnik i tramvajsku prugu.

Priča o ocu

Velimir Abramović, koji je nakon završetka Filmske akademije doktorirao filozofiju, a danas je jedan od najboljih poznavatelja rada Nikole Tesle, sjeća se kako je taj Gotovčev performans, izveden 1981., imao i jedno skriveno značenje.

- Njegov otac, inače zastavnik u JNA, strahovito je maltretirao mladog Tomislava i bio protiv njegove umjetnosti. Taj performans ‘Zagrebe, volim te’ Tomislav je izveo nedugo nakon smrti oca koji je poginuo kad ga je pregazio tramvaj. Ljubeći tramvajske šine, Tomislav se zapravo oslobodio oca. Sjećam se toga jer sam u istom broju studentskog lista u kojem su objavljene slike tog performansa napisao kritički članak o Filmskoj akademiji u Beogradu, u kojem sam se ja osobno, na neki način, oslobodio akademije - kaže Velja Abramović.

I Marina i Velimir Abramović sjećaju se kako je Tomislav Gotovac gradio svoje performanse na kritici sistema. Kad su se upoznali, 1969., Tom je upravo radio na filmu “Slani kikiriki”.

- To je film koji se igra sa svim ideološkim simbolima. Na gole guzice stavljao je simbole komunizma, fašizma… To je u to vrijeme bilo ne samo avangardno nego i opasno - kaže Velimir Abramović. Projekcija “Slanog kikirikija” u Studentskom gradu je prekinuta, ali Tomislavu Gotovcu dopustili su da i dalje radi, za razliku od Lazara Stojanovića, s kojim je Gotovac zajedno studirao na istoj godini kod profesora Saše Petrovića.

Lazar Stojanović režirao je film “Plastični Isus”. u kojem je glavnu ulogu imao Tom Gotovac. Zbog tog je filma Stojanović dobio tri godine zatvora, bio je rastjeran čitav krug ljudi koji su stvarali taj pravac crnog filma, a profesor Saša Petrović emigrirao je u Njemačku.

- Stojanovićev odlazak u zatvor utjecao je na Tomislavove performanse koji su se bavili sistemom - kaže Marina Abramović.

Tomova retrospektiva

Nakon njezina odlaska Gotovac je posjećivao Marinu u Amsterdamu, dolazio vidjeti njezine performanse u galerijama i muzejima po Europi, a ona je svjetske kuratore poticala da se upoznaju s njim i njegovim radom.

Nakon što je veliki Tom umro, Marina Abramović smatra da je potrebno napraviti veliku retrospektivu Tomislava Gotovca, ali i neku vrstu međunarodnog simpozija na kojem bi mlada generacija umjetnika dobila priliku reagirati na njegov rad.

Oduvijek ga pamtim kao nekoga koga su mladi umjetnici gledali kao uzor. Treba dati priliku današnjoj mladoj generaciji da se bolje upozna s njegovim radom. Jer, njegov rad ima svjetsko značenje - kaže Marina Abramović.