Mani Gotovac, prva žena intendant u Hrvatskoj, dama koja je bila na čelu triju hrvatskih uspješnih teatarskih kuća, objavila je svoju drugu knjigu romansirane autobiografije. I dok je prvim sveskom “Fališ mi” - u kojem otvoreno razmišlja o našim kazališnim eminencijama, njihovim osobnostima i umjetničkim karijerama - uzburkala teatarske krugove, drugi dio, osim nastavka priče o kazalištu Mani Gotovac, donosi duboku ispovijest o intimnoj tragediji koju je sredinom 80-ih proživjela danas “željezna lady hrvatskog teatra”. Govoreći o smrti svoje mlađe djevojčice, o tome kako je gubitak odredio daljnji život nje kao žene, supruge i kazališne umjetnice, Mani Gotovac razotkriva se beskompromisno i brutalno. Smrt je ovdje transformirala jedan život u tolikoj krajnosti, da je on svoj novi korijen mogao pustiti samo negdje na rubu realiteta i iluzije - na teatarskim pozornicama. Strogo literarno govoreći, ova knjiga svrstava Mani Gotovac u red najtalentiranijih hrvatskih književnica.
Secesijski ormar
Gospođo Mani, vaša je nova knjiga možda ponajbolje u čitavoj hrvatskoj književnosti iznijela tragičnu temu gubitka djeteta. Koji je bio vaš osobni razlog da se upustite u delikatnu osobnu ispovijest? Željeli ste da se sazna na kolikom je temelju boli izrasla umjetnička karijera “željezne” Mani... ili vas je jednostavno povukao onaj iracionalni spisateljski poriv da se priča ispriča? Ili oboje?
- Još od 1984. godine, u kutu moga stana u Zagrebu, stoji golemi secesijski ormar. Godinama zaključan. Nisam ga otvarala. Ponašala sam se kao da ga nema, kao da je zid. Ali u pravilu, kada bih prošla pored njega, osjećala sam njegovo golemo prisustvo, njegov prijekor i glasan poziv. U njemu su stajali nedirnuti, uredno složeni, požutjeli Anini crteži, fotografije, narukvice i torbice koje je izrađivala od perlica. U posebnim ladicama bili su složeni dnevnici, povijest bolesti, liječnički i laboratorijski nalazi, snimke glave, pluća, pisma liječnika, prijatelja, obitelji… U jeseni 2007. godine Velimir Visković predložio mi je da pišem autobiografiju. Odmah sam pristala. I odmah sam rekla kako neću pisati o svojim kazališnim promašajima i uspjesima. To će ljudima ići na nerve. Rekla sam i da neću pisati teatrološke eseje jer nisu oni moja jedina biografija. A neću pisati niti o seksu, o tome svi pišu. O čemu ćeš pisati, pitao je Velimir. Ne znam, odgovorila sam, ali pisat ću. Čim sam došla kući posve makinalno otključala sam ormar. Bilo mi je jasno kako on tu ne postoji samo kao komad namještaja. Čitav, takav velik i težak, postoji i u meni, u naslagama sjećanja, u tijelu koje i jest od naslaga. Samo ja to sebi ne priznajem baš uvijek. Znam se ponašati kao da ga nema. I kako sada - pisati autobiografiju bez ovog i bez svih drugih ormara što ih skrivam u sebi? Kako? Zar opet lagati? Još jednom nešto izvoditi? E , ne da mi se. Umorna sam. Došlo je vrijeme kada ću se suočiti s nesrećom, s gubicima, s ljubavima koje su mi se dogodile u životu. To bi imalo nekakva smisla, sve drugo bilo bi naklapanje stare krame, usisavanje još koje kapljice slave. Znam, u središtu mog života jest gubitak mog djeteta. Koji ga je potpuno preokrenuo. Kao i život cijele moje obitelji.
O tome ću pisati, ako budem mogla. Jasno, slika o meni bit će posve drugačija od one koja javno postoji. Tko zna hoće li i ona biti prava? Ima li uopće prave? Tako sam pomislila kada me Visković nazvao prije četiri godine. U prvoj knjizi “Fališ mi” pisala sam o Hrvatskom proljeću i o mojoj proljetnoj ljubavi, pisala sam i o svojoj starosti i o ljubavi u njoj. Taj mi je rad, to kopanje po sebi, donijelo silan napor, ali i užitak. Da je sve to imalo nekakva smisla potvrdili su zapisi i izjave Andree Zlatar, Borivoja Radakovića i kasnije Luke Paljetka, Ive Brešana te brojnih čitatelja. A onda se počeo otvarati onaj drugi ormar koji je bio najdulje zatvoren. Počela sam pisati o Ani, odjednom, naglo, bez daha, s bolovima u trbuhu, u glavi. Bilo mi je svejedno imaju li te rečenice bilo kakvu spisateljsku vrijednost. Curile su riječi, ispisivale me. Odustajala sam, mijenjala, žalila se, slala Viskoviću mejl da nisam dorasla situaciji o kojoj pišem, da nisam ni Herman Hesse ni Vesna Krmpotić, da mi “fale” riječi. I falile su mi. Velimir je imao strpljenja. Završila sam tekst poslije više od godine dana i predala ga. Secesijski ormar i dalje je u kutu moje sobe. I dalje osjećam njegovu težinu i prisutnost.
Dirljiva je scena u kojoj Boris Dvornik i Zdravka Krstulović na splitskom groblju nastoje da vas prenu iz podvojenosti koju živite nakon tragedije. Čini se da su njih dvoje, kao istinski umjetnici, bili neki od rijetkih ljudi koji su našli točne riječi da vam ukažu na koji način da krenete dalje?
- Puno puta u životu pomogle su mi glumice i glumci. Naime, oni koji to odista jesu, koji ne glume da su glumci. To su rijetke osobe posebna senzibiliteta. Eto, kao toga dana na Lovrincu u Splitu, Zdravka i Boris, kao kasnije u &TD-u, Ana Karić, kao Alma Prica pri rijetkim susretima i neizgovorenim rečenicama, kao Alen Liverić u Rijeci, Fran Mašković u Dubrovniku, Mislav Čavajda ili Katarina Darvaš Bistrović u Zagrebu…
O Jagodi Kaloper
Nakon smrti vaše djevojčice, vi ste, zajedno s djetetom, pokopali ženu u sebi. Niste više imali snage funkcionirati kao supruga, drugi vam se muškarci nisu mogli dogoditi. Moralo je proći puno godina pa da se opet vrati Gorki, vaš dugogodišnji ljubavnik. Jeste li kasnije zažalili što ste se udaljili od supruga koji je, kako otkrivate u knjizi, na koncu s razlogom otišao živjeti kod Jagode Kaloper?
- To su vrlo složene situacije na koje se ne može odgovoriti ni knjigom ni knjigama a kamoli jednom rečenicom. Znam samo da nisam mogla drugačije. Kada se nađete u posljednjim situacijama, i kada tijelo prestaje normalno funkcionirati, onda ne pomaže nikakva laž. Svako pretvaranje otežava stanje. I inače mi se čini kako pretvaranja i laži samo zagorčavaju život muškarca i žene. One se množe u kući, u postelji, na poslu, u društvu… Laž pojačava nerješivost nerješivih stanja. Tako je uostalom i u društvu. Valja skupiti snage i prestati se pretvarati. Bez obzira na posljedice.
Imali ste u životu dva supruga i jednog dugogodišnjeg ljubavnika, Gorkoga, što je gotovo jedini pseudonim knjizi. Vi ste se - a tako ste i nazvali jednu kazališnu sezonu u splitskom HNK - doista “usudili voljeti”. Ako znamo da je pitanje može li se voljeti više osoba odjednom vječna tema literature, a još više života, koji bi vaš odgovor na njega bio?
- Ne znam odgovoriti na to pitanje. Rekla bih, svatko ima svoj odgovor, svoje pitanje, svoje životno iskustvo. U svakom slučaju, volite li dvije osobe u isto vrijeme, svaka od tih ljubavi je zasigurno različita. Ima drugačiji okus, miris, dodir, dah, drugačiju odgovornost. Žudnju. I ništa nije ni jednostavno ni lako. Valja se usuditi. Uvijek se valja usuditi ljubiti. Ne vjerujem da je to pitanje samo želje i emocija. Rekla bih da je to pitanje i odluke.
Volite li danas nekog muškarca platonski?
- Da, platonska ljubav je drugačija, ali i ona je i strasna i lijepa i živa. I čini me živom.
Terezine marke
Za rata ste preuzeli Teatar ITD, što je, kako pišete, isprva izazvalo dosta živopisne reakcije tadašnjeg glumačkog ansambla (“bolje nam je otići na frontu... to je vražja baba, a ne milostiva”). Kazalište je po definiciji mentalno otvorena sredina. Ali vaša je osobnost i za glumce isprva bila avangarda?
- Točnije bi bilo reći kako sam se tada od rata pokušavala braniti teatrom. Uvijek sam se od svih nevolja u životu branila teatrom. Ne mogu međutim reći da sam se i obranila. U vrijeme rata, dok su mladi bili na ratištu, htjela sam raditi teatar s mladima. Događalo se da s fronta izravno izađu na pozornicu. Oni su u teatru govorili o svojim stanjima, intimnim i društvenim. Stvarali su nešto drugo, novo, svoje. Je li to avangardno? Ne znam. Znam da smo radili danonoćno, do zadnje kapi krvi. Imali su prema tome pravo svi oni koji su me napadali i nazivali “vražjom babom” ili “željeznom lady”.
Kako bi spasila predstavu “Begović Cabaret”, Tereza Kesovija dala vam je 5000 njemačkih maraka koje je namjeravala utrošiti za uređenje stana. Je li to bilo prijateljstvo u nevolji ili epizoda u višegodišnjem prijateljevanju?
- Tereza i ja se rijetko viđamo. Ali kada se vidimo, onda smo, kako je govorila njezina baba - “skupa zajedno”. Tako smo “skupa zajedno” krenule brodom Libertas u okupirani Dubrovnik. Bile smo s mnogima u konvoju. Ona je pjevala, ja sam se bojala. Onda se slučajno dogodilo da smo “skupa zajedno” spasile izvedbu jedne sjajne predstave koja se zvala “Begović Cabaret”. Tereza me srela uplakanu u Savskoj, pitala me što mi je, rekla sam joj da je sve propalo, da ćemo se osramotiti, da smo ušli u projekt s Francuzima, da su oni isplatili svoj dio, a da Milas sada ne želi platiti naš, odbio je potpisati honorare glumcima. Eto. “Pa to ćemo riješiti skupa zajedno”, odgovarila je Tereza u Savskoj i izvadila iz torbice novac koji je upravo digla iz banke zbog preuređivanje svoje kupaonice. Bit ću sponzor, rekla je. “Begović Cabaret” zablistao je u Zagrebu i Strasbourgu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....