ZAGREB - Godine 1998. na HTV-u se počela emitirati igrana američka TV serija “Seks i grad”, snimljena po knjizi Candace Bushnell (51). Četiri glavne junakinje, Carrie, Charlotte, Samantha i Miranda, dobrostojeće su njujorške stare cure u potrazi za idealnim muškarcem pa usput isprobavaju mnoge...
Serijal je, što se nekad govorilo, praznio ulice i stotine su tisuća žena preko noći otkrile da su vrlo slične, po svemu, ovoj ili onoj njujorškoj raspuštenici u skupim cipelicama.
Standardno žensko pismo
Začudo, serijal nije utjecao na domaću TV dramaturgiju, nego je pokrenuo malu literarnu revoluciju. Iznjedrio je, naime, chick-lit književnost ili ono što nazivamo tim pomodnim, nasilu uvezenim terminom, a u odnosu na standardno “žensko pismo” kakvo se u nas uspostavilo u osamdesetim godinama prošlog stojeća, ponajprije u djelima Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić.
Dakle, krenula je ispovjedna lavina, a izdavači su nanjušili profit. I procvjetala je ta kolumnistička, dnevnička, spomenarska, licitarsko-konzumeristička književnost.
Tržišne kraljice
Neke su autorice postale tržišne kraljice (gotovo koliko i njihove kolegice u Srbiji), druge su uživale ključnu sestrinsku potporu ženskih listova, treće su se samo usput pridružile modi, a sve skupa nisu proizvele ništa što bi vrijedilo pročitati dvaput: od ponajboljih, Julijane Matanović i Vedrane Rudan, preko osrednjih, Milane Vuković Runjić, Rujane Jeger ili Danijele Trbović, do već nepodnošljivih Arijane Čuline, Jelene Čarlije, Vesne Ćuro Tomić, Lane Biondić, Nives Celzijus i niže, sve niže.
Izmišljeni i stvarni likovi
U deset godina žanr se i razvio i degenerirao, kako se to često dogodi s kulturnim procesima u nas, i danas je već gotovo krajnje iscrpljen: umjesto seksa i grada uglavnom smo dobili selo i ništa. A evo, tek se sad javila kraljica žanra: Mani Gotovac, novinarka, kazališna kritičarka, teatrologinja, dramaturginja, intendantica s nadimkom Čelična Lady.
U mirovini, u osmom desetljeću života, objavila je, u nakladi Profila, uzbudljiv ljubavni roman “Fališ mi”, složenu autobiografsku prozu s elementima fikcije, u kojoj se kao likovi javljaju “za stvarno” Miroslav Krleža i Severina Vučković, Miko Tripalo i Branko Brezovec, general Ivan Šibl (njezin drugi otac, koji ju je zaposlio na Televiziji Zagreb!) i dramatičar Slobodan Šnajder; ili je tu, opet “za stvarno”, francuski ministar kulture Jack Lang, u intimnom ambijentu s autoricom, u tajnovitom umjetničkom kampu što ga je bila otvorila u Vili Dalmaciji, splitskoj rezidenciji pokojnog diktatora...
Međutim, nisu svi likovi iz stvarnog života. Dva glavna muška lika, ujedno dva muškarca u koje je pripovjedačica kobno zaljubljena, izmišljeni su likovi: zgodni, oženjeni pjesnik i revolucionar s kojim je pripovjedačica u strasnoj vezi 70-ih godina prošlog stoljeća pa ga posjećuje i u Lepoglavi gdje on završava nakon sloma Hrvatskog proljeća.
I Kerum je u knjizi
Drugi je Jill, s kojim pripovjedačica ljubuje u sadašnjosti: osamnaest godina od nje mlađi, uglađeni kozmopolit, podrijetlom iz Dubrovnika, ali zapravo Talijan, i Francuz, redatelj art filmova, koji tamo na Zapadu drži i ženu i ljubavnice, a ovamo, na rub Europe, kao da navraća iz radoznalog, otmjenog prijezira i sažaljenja.
Radnja cirkulira od doba Hrvatskog proljeća do aktualne kerumizacije Splita, a putujemo i u Pariz, i u Rim, i u New York, “za stvarno”, baš na Broadway.
Pred nama je, ustvari, prvi dio romana, s podnaslovom “Zima/proljeće”, drugi će iz tiska vjerojatno izaći dogodine, s podnaslovom, dakako, “Ljeto/jesen”.
Ispovjedna struja romana osobito je potresna. Zato što je pokreće tragedija: smrti djeteta. Upravo kao i Igor Mandić u svojoj autobiografskoj prozi u dva nastavka (kod istog izdavača), i Mani Gotovac taj diskurzivno neiskaziv element života daje najmirnije, i najsuptilnije.
Otprilike nakon polovice pročitanog štiva od oko 200 stranica autorica vas neopozivo uvlači u jedan, rekli bismo, barokni svijet suza i smijeha, istodobno bujanje u duši djeteta i tijelu starca, pomiješanu stvarnost i snatrenje, izmaštane ljubavne gubitke koji su bolniji od stvarnih.
U tom se dijelu otkriva ispovijed jedne nezaštićene ženke koja nakon djetetove smrti više ne može spavati s muškarcem, ali koja ne može bez ljubavi!
Hrvatsko proljeće
Osim pripovijednih i ispovjednih stranica, roman plete i esejističke. Naime, Mani Gotovac portretira neke ključne predstave hrvatskoga glumišta, a portretira i neke ključne autore ili aktere.
Najviše se koncentrira na razdoblje Hrvatskog proljeća i na legendarnu “Predstavu Hamleta u Selu Mrduša Donja” Ive Brešana u režiji Božidara Violića te razmatra političke intrige koje se pletu oko njih, gdje se kao krajnja instanca upliću drugovi Josip Bilić i Vladimir Bakarić...
Svoje muške kolege ne promatra jednoznačno, no većinu njih, osobito na funkcijama u teatru i oko njega, nekad u komitetima, danas u odborima, osobito Vjerana Zuppu i Petra Selema, prokazuje kao frustrirane lažne macho muškarce, kao inteligentne i pomalo okrutne materijalističke poltrone.
Ne štedi ni Igora Mandića, školskog druga koji joj se pomalo sviđao i kojemu zamjera cinizam kojim je popratio hapšenje Vlade Gotovca.
Ukratko, Mani Gotovac napisala je intrigantnu knjigu čiji ispovjedni ton, opisi vlastite zaljubljenosti, nesigurnosti, neuspjeha, spadaju u vrhunce naše ispovjedne proze.
Ne bih uopće uspoređivao Mani Gotovac sa suvremenim autoricama.
Zaboravljena spisateljica
Mislim da je ona direktna nasljednica Dragojle Jarnević (1812. - 1875.), pomalo zaboravljene karlovačke spisateljice iz razdoblja Hrvatskog narodnog preporoda, čiji je “Dnevnik”, tisuću i dvjesto kartica rukopisa, objavljen tek 2000. u redakciji Irene Lukšić.
Samo je možda Dragojla Jarnević prije Mani Gotovac toliko neutješno i iskreno, a s namjerom da to objavi, pisala o vlastitoj nesreći.
Severina, pjevačica i glumica
Seve je došla k meni kako obično dolazi, nenašminkana i neuređena. Nije bila ni high ni spremna za rubriku lifestyle.
- Pa nemam živaca biti uvijek ap tap, nisam samo nasmijana i sretna. Imam i ja pravo na dozu svoje nesreće - rekla je ne ispričavajući se za svoj izgled.
I nastavila:
- Prodavačica na kiosku mi kaže kako je divno što sam puna pozitivne energije - Ma daj, heeeeej, ide mi na nerve ta sveopća pozitivna energija...
Vjeran Zuppa, kazališni teoretičar i kritičar
Vjeran Zuppa čekao me oslonjen na famozni šank, središte njegova Teatra &td. Naravno, pušio je lulu i, naravno, radio je to kao da puši vlastito spolovilo. Čim sam ga vidjela, u meni je odmah nešto škljocnulo. (...) Ulazim u njegov uzvišen, muški, politički i intelektualni prostor, kao slaba žena, čiji je donedavni, relativno tajni ljubavnik u zatvoru i kojoj je sada zabranjeno raditi. Zanemarujem činjenicu da sam i dalje zgodna žena i da je njegovo teatralno pušenje lule imalo upravo konotaciju muške nadmoći nad mojom uplašenom ženstvenošću...
Igor Mandić, književnik i kritičar
Ispričaj mi, rekao je Gorki i nastavio veslati.
- Bila sam u osmom razredu gimnazije, izveli smo predstavu “Mladost pred sudom”. Igor Mandić i ja smo igrali glavne uloge. On mi se pomalo udvarao, meni nije bilo svejedno, ali imala sam drugog dečka. Nakon premijere dopratio me kući. Pred mojom kućom, na Rivi, ležala je izmasakrirana mačka. Sutradan su se rastavili moj tata i moja mama. Igor se nakon toga posvetio mačkama, a ja bježim od njih. U Mokošici ih ima jako puno, teta Dijamantina ih hrani, ja ne mogu, ne mogu ih ni pogledati...
Ana Gotovac, pokojna kći Mani Gotovac
Krajem 1970-ih vraćam se s mlađom kćeri preko aerodroma Charlesa de Gaullea u Zagreb. Napustili smo kliniku Ville Juife. Doktor Pierre Amiel predao mi je njezinu povijest bolesti. Bio je to golemi fascikl. Uspjela sam ga otvoriti tek na aerodromu. Ana je spavala u kolicima, a ja sam pokušavala pronaći onaj jedan jedini ključni papir. (...) Kada sam ga napokon izvukla, shvatila sam da liječnička ekipa odustaje od daljnjeg liječenja moje djevojčice. Energično sam sklopila fascikl i viknula na sav glas:
- Budale, što oni znaju. Medicina, to je glupost, pobijedit ćemo, Ana!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....