Zlatarčani, stanovnici Zlatara, gradića s tisućljetnom poviješću u Hrvatskom zagorju , ustaju se oko pola šest ujutro. Sjedaju u automobile i idu na posao u Zagreb. Treba im oko sat i pol vožnje i isto toliko natrag. U Zlataru , koji bi prije četiri godine bankrotirao kad bi gradovi mogli bankrotirati, nemaju gdje raditi. Sva je industrija propala. Nekada su proizvodili sportsku odjeću u tekstilnom poduzeću Skim koje je lani likvidirano, radili su u izdvojenom pogonu Končara koji je zatvoren ili u zlatarskom građevinskom poduzeću Konstruktor koji je propao baš kao i njegov poznatiji splitski imenjak.
Sol na ranu koju je ostavila propala industrija dosuo im je nekadašnji gradonačelnik, bivši HNS-ovac Marijan Đurek svojim vođenjem Grada od 2005. do 2009. godine. Zadužio je Grad da bi gradio ceste, a ta je njegova poslovna operacija ovaj tjedan dobila sudski epilog u kojem je na Županijskom sudu u Zagrebu nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora. Propisano mu je da Gradu koji je vodio mora vratiti 23,7 milijuna kuna, za koliko ga je, zaključio je sud, oštetio zloupotrebljavajući položaj i ovlasti gradonačelnika, krivotvoreći dokumente i nesavjesno vodeći poslovne knjige, što je Grad dovelo pred bankrot. Đurek je, u skraćenoj verziji duge priče, podigao 1,750.000 eura kredita kod Hypo banke i za taj kredit založio gradsko parkiralište, trafostanicu, nekoliko zgrada i gradsko sajmište te poslovni udjel u komunalnom poduzeću Zagorski vodovod. Izgradio je niz gradskih cesta tamo gdje je prije bio makadam. Đurekove ceste široke su oko 2,5 metara i dva se automobila na njima ne mogu mimoići. Akcija USKOK-a u kojoj je uhićen krajem 2009. zvala se Carevo ruho.
Zlatarčani, a u gradu ima 6094 stanovnika koji nisu imali sreću da se zaposle u Zagrebu, rade kod trgovca i poslovnog svaštara Milana Preisa, čiji je Preis Super koji je lani imao 51,5 milijuna kuna prihoda i 575 tisuća kuna neto dobiti opća gospodarska propast uzdigla na mjesto najvećeg poduzeća koje prema podacima servisa Poslovna.hr isplaćuje 3347 kuna prosječne neto plaće. On zapošljava, kako kaže na kratkoj i neslužbenoj kavi u kafiću Purger, od 120 do 130 ljudi u svojim samoposlugama i mesnicama te u proizvodnji boje i PVC stolarije.
Plaća iz proračuna
Zlatarčani koji su imali možda malo više sreće da ugrabe priliku za opušteniji život rade u tamošnjoj osnovnoj ili srednjoj školi, te na Županijskom sudu smještenom u gradu. Plaću primaju iz državnog proračuna i sigurni su da će je dobiti.
Oni koji rade u vrtiću, gradskim službama i knjižnici nikada pak nisu sigurni da će se na njihove tekuće račune sliti plaća u zakonskom roku. Već su preživjeli blokadu gradskog računa koja je od proljeća 2009. do sredine 2010. trajala godinu dana, kada je Hypo banka na taj način odlučila naplaćivati rate za kredit. Kolokvijalno, Zlatar je tada prozvan Hypogradom. Tete u vrtiću, gradski službenici i knjižničari radili su bez plaće sve to vrijeme. Grad je od 2009. do ovog svibnja vodio HDZ-ov gradonačelnik Miroslav Kopjar koji se tijekom blokade računa susretao s činjenicom da građanima ne može poslati ni račune za komunalnu naknadu jer kad je račun blokiran, nema ni načina da se Hrvatskoj pošti plati usluga slanja pisma. Život u Zlataru vratio se u sredinu 20. stoljeća. Danas je to jedno od onih mjesta u kojima prodavaonica voća smještena preko puta oronulog autobusnog kolodvora ne nosi nikakav zvučni naziv modernog kapitalizma nego se zove jednostavno Voćarna, kako je ispisano nalijepljenim zelenim slovima na staklu.
- U vrijeme Đureka nije bilo ni autobusnog kolodvora. Blizu je knjižnice i njegova stana pa nije htio da mu autobusi stavaraju buku. Stajali su posvuda, često kraj crkve nekoliko stotina metara dalje - kaže Kopjar. U Zlataru nema kružnih tokova, ima tek pokoji semafor, o fontani, koje su postale hit u uređenju gradova pa jednu ima i susjedna općina Bedekovčina, Zlatarčani mogu samo sanjati.
Kafići se ne žale
Već su navikli da gradsku rasvjetu poslije 23 sata imaju samo u strogom centru grada. Moraju štedjeti za otplatu kredita, a moraju se i domisliti kako će platiti dobavljače za razne radove.
Ipak, svaki kut u Zlataru krase suncobrani kafića, ima ih barem 30-ak, u njima rade nasmijane konobarice i, kako pričaju stanovnici, ni jedan kafić nije propao u zadnjih nekoliko godina. Marijan Gembrih, vlasnik restorana Zlatni lampaš smještenog pokraj zgrade gradske uprave, ne žali se na poslovanje. - Svi imaju nešto kod kuće pa se snalaze. Malo zemlje, pokoju kokoš, neko prase, uzgajaju povrće i voće, imaju svoj vrt i žive. Ljudi se uvijek nadaju da će im biti bolje - opisuje Gembrih kako Zlatarčani shvaćaju život. Na lokalnim izborima prošlog mjeseca za svog su novog gradonačelnika izabrali umirovljenika Stanka Majdaka, pisca i književnika, bivšeg policijskog inspektora, predsjednika Autohtone hrvatske seljačke stranke (AHSS) u Krapinsko-zagorskoj županiji koji je zamrznuo sve svoje stranačke funkcije pa i članstvo postajući gradonačelnikom. Zlatar je nazvao utopljenikom kojem je potrebno umjetno disanje.
Mirovina mu iznosi šest tisuća kuna, pa će biti gradonačelnik volonter i isplatit će si naknadu od 3500 kuna. Svoju zamjenicu Jasenku Auguštan Pantek, do sada nastavnicu u srednjoj školi, zaposlit će u gradskoj upravi. Ona će, kako sama kaže, s posla gdje je plaća država, još uvijek siguran platiša, riskirati i prijeći na trošak lokalnog budžeta.
(...)