Leonarda Boban: 40 dana je Ruža bila u bolnici. 40 dana sam plakala. Zvone je smirivao djecu

ZAGREB - Oooo i aaaah, uzvici oduševljenja i ganutosti, preplavili su restoran Secondo kad je na scenu stupila zvijezda dana, Ruža, beba koju su Bobanovi čekali dvadeset godina, sićušna i slatka kao Palčica u svojem malom prugastom bodiju.

Leonarda Boban, kao iskusna mama četvoro posvojene djece , bez obzira na 18 hormonalnih tretmana, napornih i fizički i emocionalno, uz Ružu je sasvim opuštena, spretna, a bogme i krajnje neinhibirana jer ju doji kad god je potrebno, gdje god se zatekne (ima neke svoje tehnike prikrivanja “golotinje”, da odmah umirim one jako ćudoredne).

Na miru sa sobom, nasmijana, vedra, objašnjava kako je provela ljeto u bolnici čuvajući trudnoću. Je li bilo depresivno u bolnici? Ma, kakvi! Sjajne sestre, doktori, osobito “obožava” doktoricu Fenzl, pa društvo u bolnici, svega toga se sjeća s radošću. “Kad gledam unatrag, ne osjećam nikakvu gorčinu i sve bih to ponovila”, kaže Leonarda, posebno zahvalna doktoru Lučingeru iz Klinike za plodnost “Vuk Vrhovac”. Ovo je žensko druženje s Leonardom, a ne raščlanjivanje spornog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, no moram naglasiti da njezina obiteljska sreća po novom zakonu ne bi bila moguća.

Plakala 40 dana

Nevjerojatno pozitivna i vesela, baš poput njezinih šarenih, blještavih kreacija za salon Leonarda L, na ručak je došla oduševljena što počinje proljeće, u cvjetnoj tunici i jahaćim hlačama. Sa smijehom je napuhala obraze da mi pokaže kako se osjeća, no vidi se da je tih nekoliko suvišnih kilograma (uglavnom u grudima, budimo realni, žena neprestano doji) ne muči zaista jer sa 40 godina, okružena s petoro djece, nema vremena ni volje razmišljati o tijelu kakvo je imala prije 24 godine, kad smo se upoznale na snimanju novogodišnje naslovnice za časopis Svijet.

Zašto bi se zbog toga uzrujavala, uostalom izgleda sjajno s frizurom Jean Seberg iz filma “Do posljednjeg daha”, koja stoji samo najljepšima, a i previše je prošla u posljednjih godinu dana, otkako je rekla zabrinutom Zvoni da je ipak odlučila iskoristiti i svoju posljednju šansu da rodi, svoja posljednja četiri zaleđena embrija.

- Ružu sam rodila carskim rezom u bolnici Merkur, s epiduralnom anestezijom, jer sam željela biti posve svjesna i vidjeti svoju bebu čim dođe na svijet. No, ruke su mi bile ‘razapete’ - na obje sam nešto dobivala intravenozno - i nisam je mogla primiti. Položili su mi je na obraz, zamisli, bila je sićušna kao mačkica, čitava mi je stala na lice. Kako je rođena ranije, morali su je odmah premjestiti u bolnicu u Vinogradskoj, na specijalizirani odjel za nedonoščad, i od samog poroda više je nisam vidjela. Ja u jednoj bolnici, ona u drugoj, plakala sam cijele dane, doktori su me počeli izbjegavati, okretati glavu kad bi me ugledali u suzama. Četvrti dan nakon carskog reza tražila sam da me puste van na moju odgovornost jer sam bila odlučna da vidim Ružu i da je kasnije dojim. Počela sam se izdajati već u bolnici, a kad sam došla doma, nisam mogla voziti zbog reza pa me Zvone u nekom poluležećem položaju dvaput dnevno vozio kod Ruže da se malo družimo, da je nahrane na bočicu s mojim mlijekom. Bila je 40 dana u bolnici, ja sam 40 dana plakala, Zvone je morao smirivati situaciju radi druge djece … Mislim da to nije bio baby blues, nego, jednostavno, okolnosti. Još sam traumatizirana tim njezinim gramima, svakodnevnom strepnjom i pitanjem koliko je dobila na težini i može li ići doma. No, čim je Ruža došla doma, prihvatila je dojenje, bočicu ne želi ni vidjeti, uhvatili smo neki svoj ritam, dani su postali normalni. Ja ujutro s Ružom ustajem rano, nahranim je, onda ona spava, a ja vozim Mariju i Gabrijela u školu te Rafaela i Martu u vrtić. Danas će ih Zvone pokupiti pa idu u Komediju dok smo mi na ručku; tamo nastupa kineski cirkus. Rekla mi je Marta da će reći teti u vrtiću da se oni neće igrati vani kako se ne bi zaprljali jer ih tata poslije vodi ‘u muzej na cirkus’.

Ovaj ručak Leonardi je tek treći izlazak nakon Ružina rođenja. Jednom je već bila u Secondu da isproba što su Zvonina setra Iva i njezin suprug smislili za svoj novi restoran, a jednom je bila i na romantičnoj večeri u restoranu Apetit. No, izlasci joj doista ne znače puno.

Mir u kući

Dok o tome razgovaramo, ona mi pokazuje nešto puno važnije: kako je Ruža već s tri mjeseca nevjerojatno čvrsta i uporna kad diže glavu ili već pokušava stajati. Zasigurno će biti sportašica na tatu, kažemo u isti glas. “Ne znam kako i zašto, sva naša djeca su plava i po svemu sliče Zvoni”, kaže Leonarda, južnjačke puti i temperamenta Carmen, po tko zna koji put dokazujući da svoje četvoro posvojene djece smatra jednako svojima kao i Ružu koju je rodila.

- Je li nešto drukčije? Jedino način na koji su postali naša djeca. Ljubav aposlutno ne! Sva moja djeca su sa mnom u mislima neprestano. Oni su već veliki, preokupirani nekim svojim dnevnim planovima i željama, oni dođu poljubiti malu nabrzinu i već nekamo jure, jedino me često pitaju ‘mama, jesam li i ja tako’. Čini mi se da oni više njoj idu na živce nego ona njima, ona traži svoj mir…

Kako može biti mira u kući s puno djece? Doduše, kad je Ruža napokon došla kući, Zvone je s djecom otišao na skijanje, pa su Ruža i Leonarda imale dva tjedna da se zbliže u tišini. Mariji je sada 14 godina, Gabrijelu 7, blizancima Rafaelu i Marti 5 godina. Oni znaju da su posvojena djeca. Kad su posvajali Gabrijela, najstarija Marija odlazila je s njima u dom, tete su joj pokazivale njezin bivši krevetić, poslije su ona i Gabrijel ponovno s mamom i tatom posvajali blizance i osjetili da je i to veoma emocionalan proces, da se oni nisu “slučajno dogodili”.

Sreća u Milanu

U toj obitelji, što je sjajno, kao da nema tabu tema, vladaju prisnost i otvorenost. Leonarda i Zvone posvojenoj djeci objasnili su da ih smatraju “odabranima” jer su ih jako željeli baš kao i Ružu, i zato su postali obitelj. “Naša djeca žive u istini, samo ih ona može štititi”, kaže Leonarda.

Dok smo razgovarale, Zvone joj je poslao “ljubavni SMS”, a Leonarda mi je ispričala kako su se upoznali u butiku Škorpion u staroj Vlaškoj, gdje je radila, a on došao po neko svoje nagradno odijelo. Izmišljao je najrazličitije prepravke na hlačama, rukavima, gumbima kako bi mogao što češće dolaziti dok ne prikupi hrabrosti da je pozove van. Leonarda, otvorena i prisna kakva jest, prepričala mi je i jedan prizor iz obiteljskog života koji svjedoči o bliskosti djece i roditelja: kad je Tončica Čeljuska u Dnevniku, djeca obavezno zovu Zvonu, “Tata, tata, dođi odmah, Tončica ti je na televiziji”, jer im je Leonarda pričala kako je prije nje hodao s tom televizijskom novinarkom.

- Ja sam glumila onu neosvojivu djevojku iz knjige ‘The Rules’. Nikad nisam pratila nogomet, nikakav sport, pa on za mene i nije tada bio junak. Kad je jednom dao neki važan gol, nazvao nas je tajnik HNS-a Srebrić, ja sam se javila. Na njegovo ‘Čestitam, čestitam’, začuđeno sam odvratila: ‘Pa nije mi danas rođendan’. No, kad je otišao igrati u Milano, gdje su ga obožavali i zvali Zorro, od te moje 20. do 30. godine, bila sam nevjerojatno sretna. To su godine kad još imaš ‘puno slobodnog mjesta u mozgu’, upijaš jezik, život, estetiku, kulinarstvo. Tamo sam postala predana kuharica i obavezno kuham svaki dan, ponekad i dva puta dnevno, i to jela koja se dugo krčkaju, ništa nabrzinu, čak pečem kruh. Kad sjednem u neki restoran u Milanu ili bilo gdje drugdje, samo pogledam u tanjur i već to doma mogu reproducirati. Za Milanom još patim, no tu je Zvone sa svojim rodoljubljem bio odlučan, nije bilo nikakve šanse da ga nagovorim na ostanak. No, kako on tamo sada radi na Skyu kao komentator, još imamo stan. Baš smo nedavno i našu Ružu prvi put vodili u moj najdraži grad.

- Na granici nam je jedna žena veoma službeno preuzela putovnice, no kad je u mojoj vidjela i Ružinu sliku, povikala je poput obožavateljice: ‘I Ruža putuje u Milano! Gdje je, gdje je?!’ Bile smo po mojim najdražim kavanama, sjedile smo vani uz one grijače, šetale po gradu, otišle do mog bivšeg milanskog dućana, koji sam nedavno zatvorila. Zvone je radio, a mi smo se provodile. On ide svaki vikend, ali često ostaje samo jedan dan, vožnja mu nije problem.

Kuća iznenađenja

Ako navečer izlaze, što je rijetko, “teta” pričuva djecu. U svoj dućan i radionicu odlazi tri puta tjedno. A što je s onim američkim zahtjevom za “svojim prostorom”, kako to postići u tako velikoj obitelji? E, to je već problem koji Zvone, odnedavno veliki entuzijast za arhitekturu naše moderne, polako rješava.

Pod njegovim se budnim okom gradi “kuća iznenađenja”, u kojoj će se napokon svi udobno smjestiti. Leonarda o njoj ne smije ništa znati, jedino vidi da je Zvone sav u tome. Dugo je tražio arhitekta koji je spreman slijediti njegove zamisli do kraja i na koncu ga je pronašao - a gdje drugdje - u Italiji. Ipak se krug polako zatvara. Milano je nekako uvijek s Leonardom, koja je napokon dobila sve što je poželjela.