Život je prepun nelogičnosti - u New Yorku sam živio na prvom katu, a u Rijeci živim veoma visoko, u neboderu, objasnio mi je sažeto i vedro svoju životnu putanju Leo Modrčin (50), docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, naš ovogodišnji povjerenik za Bijenale arhitekture u Veneciji . On je posve rijetka pojava na domaćoj arhitektonskoj sceni - krajnje nesklon samohvali i razmetanju, čak nije preokupiran ni totalnim dizajnom svog izgleda. Gotovo je nepoznat široj javnosti iako ima fascinantnu profesionalnu biografiju, koja nakon poslijediplomskog studija započinje u njujorškom birou velike zvijezde postmodernizma Ricarda Bofilla.
Nakon 20 godina rada u New Yorku i prilike da predaje projektiranje na zagrebačkom fakultetu, većinu vremena provodi u Hrvatskoj jer pedagoški rad u arhitekturi i općenito promišljanje značenja arhitektura smatra iznimno važnim. No, prije toga je kao arhitekt istinski obilježio grad u kojem je živio.
Jednu komercijalnu zgradu pretvorio je u teatarski kompleks u samom srcu Manhattana, na 59. ulici, između Madison i Park avenije (zato se i zove 59E59 Theaters, koji “donose nove, inovativne i poticajne radove publici Upper East Sidea”). U zgradi se nalaze tri male dvorane i postala je još jedna veoma važna točka teatarskog života toga grada, gotovo neposredno nakon otvorenja obilježenog premijerom u kojoj je glumila Isabella Rossellini.
Intervencije na Manhattanu
U taj luksuzni, izrazito skup dio grada odlučio je skupa sa svojom investitoricom, čak bih rekla i mecenom Elysabeth Kleinhans, s kojom je više puta surađivao, unijeti duh downtowna, vibrantne artističke scene s brojnim malim Off Off Broadway kazalištima. Kako su ti dijelovi grada ispod ulice Houston prepoznatljivi po onim vanjskim požarnim stepeništima, odlučio im je napraviti hommage u dijelu grada gdje ih nema, gdje su puno češće replike europskih palača. Njegovo čelično stepenište, doduše, ne nalazi se na pročelju zgrade, već iza minimalističke stakleno-čelične fasade, no vidljivo je kroz čitavu visinu zgrade. To je prava hi-tech, moderna interpolacija u povijesnu jezgru New Yorka, no kako taj blok nije bio zaštićen, Modrčin je praktički imao odriješene ruke.
- Nešto malo sjevernije na Madison aveniji Norman Foster trebao je napraviti jednu visoku nadogradnju na stariju zgradu, no to je toliko uzbudilo duhove da je nekoliko puta morao mijenjati projekt. Imao je nesreću da se prihvatio projekta u blizini stana Woodyja Allena koji se jako angažirao protiv Fosterova zdanja. No, u New Yorku veoma često za te važne gradske lokacije angažiraju poznate svjetske arhitekte jer tako projekt puno lakše prođe: svima je uvijek drago kad se u kvartu radi nešto po zamisli arhitekta zvijezde. U zaštićenim kvartovima sve što se novo radi podliježe vrlo strogim zahtjevima, no kako je tamo sve regulirano, točno se zna što se smije, a što ne, i to olakšava posao.
Tako je, primjerice, Modrčin točno znao što smije, a što ne smije dotaknuti na zaštićenoj zgradi Seagram, jednom od simbola internacionalnog stila, sagrađenoj 1957. po projektu Miesa van der Rohea.
U Seagram Buildingu renovirao je čitav jedan kat i imao sreću da je pronašao stolare koji su bili angažirani i pri gradnji pa je to bila doista precizna obnova Miesova interijera. U New Yorku je Modrčin radio brojne interijere, naročito loftove u donjem dijelu Manhattana, no priznaje da svoj stan na Kantridi nije uređivao. U njemu nema kolekcionarskih komada modernog dizajna jer smatra da bi ga to kao arhitekta isuviše odredilo pa je pustio da se stan polako sam puni i uređuje…
Brunch na zagrebački
Dogovorili smo se za brunch, vikend-instituciju njujorškog društvenog života, jer Modrčin radi u Zagrebu na fakultetu dva dana tjedno i odmah juri natrag u Rijeku, gdje živi sa ženom i malom bebom i nema vremena za duge ručkove.
No, ubrzo smo shvatili da u Zagrebu nema idealnog mjesta za brunch (u New Yorku bi, recimo, odmah mogao predložiti šminkersku zalogajnicu restorana Petrossian, čuvenog po najboljem kavijaru, koja se nalazi - spretno - u samoj blizini njegova studija). Tu smo se odlučili za našu gastronomsku instituciju - gablec, u tradicionalnom zagrebačkom odredištu, omiljenom predsjednikovu Starom fijakeru, koji nudi domaća dnevna variva i svoje tople pogačice s čvarcima i varaždinske klipiće.
Ovogodišnjem povjereniku za Bijenale arhitekture u Veneciji, koji je osmislio veoma zanimljiv konceptualni projekt “Brod”, riječima jedne naše popularne pjesme, “malo za sriću triba”. Jelo nije dugo birao, bilo mu je važno da to bude nešto lagano jer su ga čekali dogovori i odlazak na fakultet.
Ni u jednom trenutku nije pokazao da žali jer je sada daleko od svojeg stana u srcu najuzbudljivijeg grada na svijetu, na Columbus Circleu, na samom kraju 59. ulice, preko puta zapadnog ulaza u Central park. To je jedna od onih adresa koje se obavezno pojavljuju u filmovima Woodyja Allena i Njujorčani su za nju spremni ubijati i krasti. No, naš arhitekt na spomen Rijeke pokazuje puno veće oduševljenje. Život u socijalističkom neboderu smatra “prekrasnim”, baš kao i Kantridu, svoj novi kvart, jer ima sve što mu je potrebno od sportskih i drugih sadržaja i uz to senzacionalan pogleda na Kvarner.
Newyorška oaza mira
On čak nije ni Riječanin, tu je samo išao u gimnaziju kao đak putnik, a živio je u obližnjoj, rodnoj Kraljevici.
- Rijeku tek sad polako otkrivam, to je grad različitih arhitektonskih utjecaja, odreda zanimljivih. Recimo, ja se u raširenom, ravnom Londonu osjećam nekako izgubljeno, a Rijeka ima sjajnu scenografiju oko sebe, planine sa svih strana, nekoliko brda usred grada, more... Osim toga, u ovom trenutku Rijeka je arhitektonski veoma uzbudljiva, tu će se uskoro puno raditi, obnavljat će se skladišta u luci kao zaštićena industrijska arhitektura, sama luka... A kako se osjećao na Manhattanu? Dobro, jer ima tu zanimljivu strukturu kao otok i grad nebodera. Kad bi osjetio bilo kakvu nostalgiju za domom, odlazio je u Lincoln centar, vrlo blizu njegova stana. Kaže da ga Metropolitan opera i Avery Fisher Hall, dom njujorške filharmonije, nekako podsjećaju na našu poslijeratnu arhitekturu. Njujorčani bi se vjerojatno iznenadili, no on je tu svoju oazu mira (doduše, grandioznih razmjera) doživljavao kao nešto nama toplo i blisko:
- Kad mi je trebalo malo mira, odlazio bih u to svoje dvorište. Često sam išao i na jutarnje probe filharmonije. Za deset dolara tako bih čuo brojne koncerte za pamćenje, jer su im probe identične. U blizini moga stana bio je i Carnegie Hall, tamo sam jednom bio i na pozornici - doduše samo kao publika, kad je nastupao Pogorelić pa su zbog velikog interesa stavili stolce i na pozornicu - no Lincoln centar mi je puno draži.
Leo bez ikakva mistificiranja priča kako je otišao u New York nakon što je u Zagrebu diplomirao arhitekturu “veoma regularno, ništa senzacionalno, tata mi je bio kapetan na stranom brodu i platio mi postdiplomski studij na Pratt institutu”.
Tko su arhitekti koji su na njega u školovanju najviše utjecali? Spremno odgovara da su to definitivno njegov zagrebački mentor Neven Šegvić i možda mentor na Institutu Pratt Lebbeus Woods.
Radi se o veoma zanimljivom američkom arhitektu i umjetniku koji se bavi futurističkim vizijama i konstrukcijama i dobio je, recimo, veliku odštetu od režisera filma “Dvanaest majmuna” Terryja Gilliama jer su sobu za ispitivanja napravili prema njegovu crtežu. Woods je napravio u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, prije samog početka Domovinskog rata, izložbu “Slobodna zona Zagreb” koja je istraživala načine kojima arhitektura generira urbane promjene.
Među prvim stranim intelektualcima posjetio je i ratno Sarajevo, a vodio je i arhitektonsku radionicu u svojoj rodnoj Kraljevici o brodograđevnoj industrijskoj baštini.
Očito je da su mentor i učenik razvili dubok odnos poštovanja i povjerenja: svojeg studenta Woods je zamolio da napiše i predgovor za njegovu knjigu, a uskoro je učenik i sam postao predavač na Prattu, toj važnoj američkoj arhitektonskoj instituciji.
Projekt ‘Brod’
Modrčinov magistarski rad bio je posve konceptualan - plivajuća dvorana Madison Square Garden koju bi se moglo seliti po New Yorku, što je suštinski povezano i s njegovom idejom za ovogodišnji Bijenale.
Projekt “Brod”, u budućnosti plutajuća galerija na teglenici koju bi se moglo usidriti u venecijanskoj luci i tako stvoriti naš pokretni paviljon za izložbe, jer smo paviljon izgubili 1991. godine, za sada je, posve u duhu suradnje Woodsa i Modrčina, zapravo jedan veliki arhitektonski simpozij u platonovskom smislu.
Ponajbolji hrvatski arhitekti mlađe generacije ponudit će svoje viđenje te buduće galerije.
U skladu s parolom “djeluj lokalno, razmišljaj globalno” Modrčin bi želio vidjeti izvedbu projekta, kad za njega bude novca, u brodogradilištu u Kraljevici. Idealnim mjestom za sidrenje smatra Rivu degli Schiavoni - veličanstvenu obalu lagune - posvećenu istovremeno robovima i Slavenima s druge strane Jadrana, jer su te dvije riječi za Mlečane bile sinonim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....