Košta 120 milijuna eura, visok je 200 m, a već ga je došao snimiti i Discovery Channel

Novi beogradski most na Savi, koji se svojom jedinom “nogom”, vitkim betonskim pilonom visokim 200 metara, ukopao na vrhu riječnog otočića, Ade Ciganlije, najveće plaže srbijanske prijestolnice, nije još spojio ni dvije obale, nema ni ime, a već je postao prvorazredna medijska atrakcija. Tek što je s gradilišta otišla ekipa Discovery Channela , koja je za seriju “Build iz Bigger” snimila jednosatnu emisiju o gradnji najvećega mosta na svijetu s jednim pilonom, došli su novinari iz specijaliziranog londonskog časopisa Bridge pa se Nenad Bajić, glasnogovornik investitora, Direkcije za građevinsko zemljište i izgradnju Beograda, zatrpan zahtjevima medija, pomučio da reporterima Jutarnjeg, prvoj novinarskoj ekipi iz Hrvatske, osigura termin za posjet gradilištu.

U krletki nad Savom

No, košava, koja je tog jutra propirivala kroz kosti, pokvarila je plan. Da bi nam pružili potpuni uvid u dimenzije te impozantne građevine, naši su nas domaćini zamislili podići ogromnim kranom u maloj željeznoj krleci do vrha pilona. Tek s te visine, na 200 metara iznad zemlje, moguće je shvatiti kako se osjećaju radnici koji na vrhu betonskog dijela pilona pripremaju platformu na koju će doći 25 metara visoki šiljak od nehrđajućeg čelika. Ali kad smo ušli u krletku i kad nas je moćna dizalica odlijepila od zemlje, na voki-tokiju radnika koji je bio u našoj pratnji čulo se upozorenje da je košava prejaka i da ćemo se morati prizemljiti na kolovoznoj konstrukciji mosta, dvadesetak metara iznad toka Save. Podizanje i na tu visinu bilo je dovoljno da se shvati sva ozbiljnost upozorenja: naša se željezna krletka njihala poput orahove ljuske na pobješnjelom moru. Da nas je kran nastavio dizati, nošeni košavom, razbili bismo se o zastrašujući, moćni pilon, ukopan 36 metara u tlo, kako bi temelji bili dovoljno čvrsti da mogu držati tisuće i tisuće tona betonsko-željezne konstrukcije.

Na udaru košave

Kada krajem godine bude završen i pušten u promet, taj će most biti dugačak 969 metara. Sama njegova dužina ni po čemu nije osobita, ali činjenica da ga, gotovo jedan kilometar dugačkog, drži samo jedan pilon, čini ga svjetskom atrakcijom. Naravno, i širina, gotovo kao polovina nogometnog igrališta. A ta, impresivna širina mosta od 45 metara omogućit će šest prometnih trakova, dvostruki kolosijek budućeg beogradskog metroa i dvije pješačko-biciklističke staze. Njime će, samo u jednom satu, bez zagušenja, moći proteći rijeka od 12 tisuća vozila.

Košava koja nam je onemogućila pogled na gradilište iz ptičje perspektive nije, međutim, sprečavala dvjestotinjak radnika da rade na jednoj od najzahtjevnijih faza cijele građevinske operacije - gradnji glavnoga raspona mosta, dugačkog 376 metara. Ta čelična kičma mosta, sastavljena je od 24 gigantske “lego-kocke” dugačke 16, široke 45 metara, a teške oko 350 tona, dopremljena je brodovima iz Kine, prvo morem do Rotterdama, zatim kanalom Rajna - Majna - Dunav do Beograda, a zatim onih nekoliko kilometara, od ušća Save, uzvodno do Male Ade. Ondje se obavlja predmontaža svakog od 24 dijela čelične konstrukcije, koje se potom, vodenim putem, otpremaju od Male Ade do gradilišta. Moćne dizalice, kao da je riječ o kakvom hrastovom trupcu, a ne 350 tona čelika, nakon toga ih podignu do razine na kojoj je već postavljena i zavarena ona ranija “kocka”.

Poput lego kockica

Sredinom veljače, kad smo posjetili gradilište, polovina glavnog raspona mosta već je bila postavljena. Kada uskoro kičma mosta prekorači rijeku, kada sve 24 “lego-kocke” dođu na svoje mjesto, ta fascinantna konstrukcija težit će gotovo osam i pol tisuća tona. Dakako, samo njen čelični dio, ne računajući betonsku oplatu i silne kabele i cijevi gradske infrastrukture - vodovoda, plina, električnih i PTT kabela, koji će se, poput bršljana, omotati oko donjeg dijela konstrukcije.

Koliko god nekome izgledalo neumjesno gigantske dijelove mosta uspoređivati sa sićušnim, plastičnim lego-kockama, sa stajališta preciznosti to je potpuno opravdano. Kao što lego-kockice, kojima djeca, igrajući se, slažu mostove, prianjaju u milimetar jedna uz drugu, tako i svaka od 24 “kocke”, grdosije od 350 tona, od kojih su sastavljeni dijelovi glavnog raspona, mora biti zavarena u milimetar. Spajanje čeličnih dijelova mosta na Adi Ciganliji trenutačno je najzahtjevnija operacija zavarivanja u Europi pa se ekipa varilaca može smatrati junacima toga filigranskog posla. Ali, što tek reći o inženjerima i radnicima koji su preko Čukaričkog rukavca, od desne savske obale do pilona, već postavili zadnji raspon mosta, dugačak 200 metara. To je tek bio posao!

Kabeli iz Japana

Konstrukcija od armiranog betona, teška 20 tisuća tona, uz pomoć moćnih hidrauličnih cilindara, preko privremenih betonskih stupova koji će uskoro biti uklonjeni, spojena je točno u milimetar.

Da bi te zastrašujuće tone čelika, betona i drugih materijala uopće mogle premostiti rijeku, trebali su iznimno snažni kabeli koji to mogu izdržati. Dvadeset pari kabela, izrađenih u Japanu, od kojih je postavljeno više od polovine, zajedno s pilonom već daju prepoznatljive obrise mosta, budućeg simbola Beograda. Nezamislivo snažni kabeli zakvačeni su za pilon od 105. metra naviše. Njihova je dužina, ali i debljina, različita, ovisno o položaju. Najkraći ima 96 metara, a najduži čak 373. Kako bi bili što čvršći, načinjeni su od debele čelične užadi, snažne pletenice sastavljene - opet ovisno o položaju - od 41 do 88 čeličnih snopova. U svaki je, pak, snop upleteno sedam žica. To znači da je najdeblji kabel pletenica od čak 616 pojedinačnih žica. Sve su žice galvanizirane i umotane u polietilensku oblogu u koju je ubrizgana antikorozivna zaštita.

Mravinjak na gradilištu

Gradilište nije samo mravinjak po broju radnika, ono je to i u smislu organizacije posla. Dirigentsku palicu toga skladnog tima, germanskom pedantnošću, drži 48-godišnji građevinski inženjer Martin Steinkuehler. Kaže da uopće ne sumnja kako će most biti završen do kraja godine, a njegovi suradnici, krišom, da ne čuje, šapuću kako su sigurni da je već izračunao gdje počinje staza duga 42.195 metara koja vodi do sredine mosta. Steinkuehler je, naime, rekreativni maratonac i ne bi bilo čudo da povodom završetka gradnje mosta odluči istrčati cijelu stazu.

Radio je na mnogim zahtjevnim građevinskim projektima, uključujući i mostove u Južnoj Koreji i Njemačkoj, ali je most na Adi Ciganliji najkompliciraniji. Kad u prosincu ispije čašu šampanjca, nazdravljajući završetku mosta, bit će to njegovo životno djelo, no možda ne zadugo ako tvrtka za koju radi, austrijski PORR, dobije posao na Pelješkom mostu.

Omeli ih somalski gusari

- Ovisimo o mnogo čemu, no najviše ipak o prirodi. Danas je vjetar onemogućio da vas dizalica podigne na vrh pilona; nas će sutra, na neko vrijeme, možda zaustaviti poplava. Tijekom gradnje bio je snažan potres u Kraljevu, ni 200 kilometara od Beograda. To su stvari koje ne možemo predvidjeti, kao što nismo mogli biti sigurni ni da gusari u Somaliji neće zaustaviti i zarobiti brod na kojem su dijelovi konstrukcije mosta ili čelična užad koja ga drži. Ali siguran sam da će do kraja godine most biti završen.

U prilog tome, kaže, idu i iznimno motivirani ljudi na gradilištu. Svi oni znaju da će, kad most jednom bude završen i kad svojom ljepotom bude plijenio poglede namjernika, s ponosom moći reći: “Da, i ja sam mnogo toga ugradio u taj most”. To je, kaže Steinkuehler, snažna motivacija, ponekad veća i od plaće za koju rade. I dodaje: “I ja sam s ponosom ovamo doveo svoje četvero djece da vide most koji gradimo.

Siguran sam da je to učinilo i mnogo drugih radnika. I oni su sretni što se pred djecom mogu pohvaliti, jer svakome je drago kada se djeca ponose onime što rade njihovi očevi”.