Trčala je. Uzbrdo, preko mahovine. Njene čizme tonule su u mokru zemlju... Vidjela ga je kako puca i dječaka koji je pao.
Ovo su prve rečenice knjige norveške autorice Åsne Seierstad “Jedan od nas - priča o Andersu Breiviku i masakru u Norveškoj”, koja se prošle godine pojavila u prijevodu na engleski, na podjednako oduševljenje publike i kritike što je stvarno rijetkost. Iako je riječ o novinarskoj knjizi, uz to jednoj od najzanimljivijih prošle godine, počinje poput napetog romana pucnjavom na otoky Utoya. Još nije izblijedio iz sjećanja tragičan događaj od 22. srpnja 2011. kada je Breivik usred Osla u eksploziji automobila-bombe prvo ubio osmero ljudi, a zatim se s poluautomatskom puškom uputio prema otoku. Masakr je pripremao dugo i temeljito i ništa ga nije zaustavilo u misiji “obrane europskih urođenika”. Iza 32-godišnjeg Norvežanina ostalo je 69 mrtvih i 240 ranjenih. Njegova je okrutnost, naročito egzekucija tinejdžera koji su boravili u kampu Laburističke stranke (AP), potresla Norvešku i zgranula cijeli svijet.
Ratna dopisnica
Åsne Seierstad poznata je norveška novinarka, dopisnica koja je godinama izvještavala iz ratova u Čečeniji, Afganistanu i Iraku. Autorica je nekoliko knjiga, od kojih je jedna, “Knjižar iz Kabula” (2003.), privukla pažnju svjetske javnosti i postala međunarodni bestseler. Naime, Åsne je, u proljeće 2002. provela nekoliko mjeseci u Afganistanu, u obitelji Sultana Khana, živeći s tradicionalnim muslimanima i bilježeći svakodnevicu njegovih kćeri, sinova, braće, sestara i dviju žena. Obrazovan i načitan, naprednih političkih pogleda, u kući je Khan - muškarac tradicionalist. Čitatelji su tako kroz njene opise imali priliku upoznati ljude, odnose i običaje, uključujući i neke drastične scene. Pogotovo je dojmljiv uvid u život žena u društvu u kojemu ni one obrazovane nemaju slobodu živjeti svoj život kako žele. No, autorica je poslije imala komplikacija s Khanom.
Ta izvrsno napisana knjiga Åsne Seierstad je s razlogom osigurala i popularnost i ugled, koju nova samo potvrđuje.
Na kraju svoga smrtonosnog pohoda zločinac se predao i uslijedilo je suđenje koje je pokušao iskoristiti kao platformu za svoje rasističke i fašističke ideje. Na suđenju su se izmijenili timovi psihologa: jedni su tvrdili da je psihički bolesnik pa zato ne može odgovarati za svoj čin, a drugi da je riječ o ličnosti koja pati od narcističkog poremećaja. Sutkinja je presudila da je Breivik pomno planirao zločin te je u stanju odgovarati za zločin. Presudila je najveću moguću kaznu od 21 godine za povredu zakona o terorizmu, ali s mogućnošću produljenja. Otad Breivik sjedi u zatvoru, bez puno izgleda da ga ikada napusti.
Nakon masakra se Åsne Seierstad našla u situaciji da piše o svojoj zemlji. Gotovo bi se moglo reći da izvještava o ratu koji jedna osoba vodi protiv društva. Nije mogla ostati po strani, ni kao novinarka ni kao Norvežanka. Norveška je mala zemlja i gotovo je svatko poznavao nekoga kome je stradalo dijete, rođak, poznanik, prijatelj. Ovim ubojstvima svi su bili pogođeni. Nakon šoka i tuge uslijedila su pitanja. Razumljivo, ono najvažnije: kako se to moglo dogoditi? I to u njihovoj mirnoj, bogatoj zemlji, a uz to je ubojica jedan od njih. Jer, i kad je Breivik već bio osuđen a slučaj završen, suđenje samo nije moglo dati odgovor na sva ta pitanja.
Bez komentara
Zato se i sama odlučila suočiti s najvećom traumom koju je njezina zemlja doživjela nakon Drugoga svjetskog rata. Da bi napisala ovu knjigu, Åsne Seierstad je, prema vlastitim riječima, proučila sve dostupne materijale, tisuće stranica zapisnika istrage, sudskog procesa, izvještaja psihijatara, svjedočenja o Breivikovu djetinjstvu i problematičnom odrastanju. Razgovarala je s brojnim svjedocima, roditeljima i rođacima žrtava, s istražiteljima, policajcima, poznanicima, čak i njegovom majkom. I zbog toga joj možemo vjerovati kad rekonstruira detalje koji se doimaju poput fikcije. Tako je nastala opsežna knjiga od oko 500 stranica. Njezina je teza već u samom naslovu - ubojica nije ni psihički bolesnik, ni monstrum, a pogotovo ne stranac. Ono što je najviše šokiralo Norvežane nisu bili samo masakr i njegovi razmjeri, nego činjenica da je taj mladi čovjek bijelac, plavokos i pripadnik srednje klase.
Što ga je navelo da hladnokrvno, svjesno i odlučno pobije toliko ljudi? Na to je pitanje teško dati definitivan odgovor. Ipak, Åsne Seierstad pokušava, rekonstruira njegovo djetinjstvo i život prije masakra, okolnosti u kojima je živio, svijet koji je konstruirao i psihološko stanje koje ga je dovelo do odluke da krene u rat za obranu Norveške od islamizacije, multikulturalizma i ljevičara, odnosno “kulturnih marksista”. U njezinoj knjizi nema komentara ni analiza. Åsne Seierstad se izražava novinarski suzdržano i samo ponekad koristi jezik koji je primjereniji literarnom djelu. Zbog faktografskog stila sami događaji kao da ostavljaju još strašniji dojam.
Breivik je odrastao kao usamljeno dijete rastavljenih roditelja, psihički labilne majke i oca koji ih je ostavio i bio posve nezainteresiran za dječaka. Rastao je zanemaren i nevoljen, teško je sklapao prijateljstva, a jedino što je želio bilo je da se uklopi u neku grupu, kolektiv ili bandu. No, vršnjaci su ga ignorirali i odbacivali, vjerojatno upravo zbog toga jer se nije želio samo uklopiti, nego i nametnuti kao najbolji i ne podnosi poraz. Uz to ga i poznanici sumnjiče da je homoseksualac, što vrijeđa njegovu sliku o sebi kao macho muškarcu. Paradoksalno, najbolji mu je prijatelj u tinejdžerskoj dobi bio jedan - Pakistanac. Lutao je od grupe do grupe. Nakon niza neuspjeha sve se više zatvarao u sebe, jedva je funkcionirao i vrijeme provodio na internetu, živeći u virtualnom svijetu internetskih igara u kojemu doista može postati što god poželi - vitez, general, vođa. Paralelno s virtualnim životom razvijao je i ideologiju mržnje - prvenstveno prema socijaldemokratskoj vladi, posebno prema jedinoj ženi, bivšoj premijerki i feministici Gro Harlem Brundtland. Bomba koja je eksplodirala pred zgradom vlade bila je namijenjena premijeru, ali meci iz poluautomatske puške upravo njoj jer je taj dan trebala govoriti pred mladima na otoku Utoya.
Nevidljivi objekti
Međutim, najvidljiviji objekt na koji može usmjeriti mržnju su imigranti muslimani koji, prema njegovoj interpretaciji, osvajaju Norvešku i Europu. Osnovao je vlastitu organizaciju na internetu kojoj je, naravno, on sam vrhovni vođa. Napisao je i više od tisuću stranica manifesta koji će objasniti svijetu njegov napad kao dio općeg rata protiv stranaca i islamizacije Norveške i Europe.
Mnoštvo je takvih mladića, frustriranih, usamljenih i nevoljenih, pa ne postaju svi ubojice, ali Breivik je konstruirao ideološku podlogu kao osnovu za mržnju i ubilački čin. Osim prikaza tih ideja u osnovnim crtama, autorica i uvidom u psihološka stanja pokušava doprijeti do motiva Breivikova čina. Strani su kritičari već uočili upravo taj dio kao slabiji. Jer, da bi uronila u psihu zločinca, treba joj više od samih činjenica, treba joj drugačiji način izražavanja. Kao što to, na primjer, čini Truman Capote u “Hladnokrvnom umorstvu”. No, već i sama usporedba kritičara s Capoteom i Normanom Mailerom trebala bi joj biti kompliment.
Za razliku od Capotea, koji je u svome romanu toliko fokusiran na psihu ubojice da se jedva dotiče žrtve, Åsne Seierstad, ponovno u maniri krimića, u svoju knjigu uvodi žrtve kao likove i njihove živote isprepliće sa životom ubojice. Bano, Simon, Anders, Viljar... tinejdžeri su koji se spremaju na otok gdje svake godine ljetuje pomladak Laburističke stranke. Opisuje svakodnevicu živih i uvjerljivih likova koje će Breivik uskoro brutalno likvidirati. I upravo portreti žrtava knjizi daju dodatnu dimenziju dubine i ravnotežu suhim činjenicama i brojkama.
U opisu događaja slijedi kronologiju: Breivik prvo podmeće autobombu pred zgradu vlade, a zatim kreće prema otoku odjeven u policijsku uniformu. Breivikove egzekucije na Utoyi opisane su do najmanjeg detalja, do opisa izgleda svake pojedine rane, zadnjeg daha svake mlade žrtve, zadnjeg jauka i molbe da ne puca.
U tom opisu Åsne Seierstad ne zanemaruje vrijeme, jako važan element koji je presudio životima mnogih žrtava. Prateći kronologiju događaja, postaje jasna strašna činjenica da se Breivika moglo ranije zaustaviti, da su mogli biti spašeni deseci života da nije zakazala prva crta obrane - policija. Gotovo da je dovoljno reći da je od prve informacije o izgledu i broju tablica automobila osobe koja je postavila automobil-bombu do potrage za počiniteljem trebalo proći puna dva sata! Dva izgubljena sata koja se broje u izgubljenim ljudskim životima.
S policijom je od početka sve krenulo krivim putem, od loših telefonskih veza, preko nesporazuma oko mjesta na koje trebaju doći specijalci do zanemarivanja i neizvršavanja zapovijedi. Nevjerojatno je, na primjer, da kad je postalo jasno da je na djelu teroristički napad, policija nije proglasila nacionalnu opasnost. Nije postavila ni prepreke na cesti prema otoku. Kad se pilot helikoptera, koji je bio na odmoru, javio na dužnost, rečeno mu je da nije potreban. Ni policijske postaje iz toga dijela zemlje nisu surađivale u potrazi za ubojicom. Čamac koji ih je trebao prevesti na otok preko kanala bio je pokvaren. Ne samo da policajci nisu odmah potražili drugi, makar ga posudili od nekog mještanina, nego se nisu sjetili pozvati ni kapetana trajekta koji inače vozi na toj liniji. Otok je udaljen manje od 300 metara od kopna, a policiji je trebalo 35 minuta da stignu. Čak su i specijalci kasnili i dvaput zamalo potonuli prije nego što su ga se dokopali.
Pokušaji predaje
Breivik se dva puta pokušao predati policiji jer nije želio da ga upucaju, tako se ne bi ispunio plan da suđenje iskoristi za propagandu svojih ideja. Oba puta uzalud jer je policajca na centrali zanimalo na koji mu broj mogu uzvratiti (?) poziv - vjerojatno nije niti znao što se događa. Kad je Breivik odgovorio “Nemam pojma, ovo je mobitel od nekoga koga sam upravo upucao!”, ovaj uopće nije reagirao.
Da nije riječ o tragediji, čovjek bi rekao da je u pitanju “spašavanje” koje su upriličili momci iz Monty Pythona.
Godinu dana nakon događaja objavljen je izvještaj nezavisne komisije, koji je potvrdio sve pogreške policije i koji je Åsne Seierstad nesumnjivo vidjela. Nakon objave izvještaja zapovjednik policije dao je ostavku, iako je premijer Jens Stoltenberg i tada i prije odbijao raspravljati o nekompetenciji policije.
Policajci na odmoru
Koliko je života od ukupno 77 ubijenih i 240 ranjenih moglo biti spašeno, barem na Utoyi, da policija nije tako fatalno zakazala? Ni na ovo pitanje nema odgovora. Ali, zahvaljujući spisateljici saznali smo barem kako su se točno odvijali spašavanje i lov na ubojicu. Iz njezina opisa vidi se ne samo zakazivanje institucija u izvanrednom stanju, nego nepripremljenost cijelog društva da se suoči s ozbiljnim nasiljem. Policajci su na odmoru, ne slušaju naređenja, ne odlaze na otok iako čuju pucnjavu, nemaju spreman prijevoz. Zašto? Zato što ne očekuju da se događa nešto ozbiljno - dotad se nikada nije dogodilo da situacija zahtijeva organizaciju i brzu intervenciju. Očito njihov posao u norveškoj provinciji nije bio jako zahtjevan. Ali, vjerojatno su se ponijeli ležerno i zbog toga što nisu vjerovali da će odgovarati za svoje ponašanje čak ni onda kad su odbili izravnu naredbu da s točke A skrenu na točku B. Tolerancija, benevolencija i neozbiljno shvaćanje posla rezultirali su olakim shvaćanjem opasnosti i sporom, gotovo nevoljkom reakcijom. Što je s odgovornošću koja je trebala uslijediti nakon toga? Åsne Seierstad ne moralizira, što ne znači da nije kritična. Štoviše, njezina je kritika upravo u detaljnom uvidu u reakcije društva. Na odgovornost troši jednu jedinu, gorku konstataciju: za sve ovo nitko nije odgovarao.
Objavljeno je još knjiga na tu temu, pisali su ih svjedoci, stručnjaci, pravnici - ali Åsne Seierstad svojim je pristupom temi osvojila i publiku i kritiku. No, sve dok se pisci, psiholozi, čitatelji i kritičari trude shvatiti ovaj, kako piše Karl Ove Knausgård u New Yorkeru, “neobjašnjiv” zločin tako da se usredotoče jedino na individualnu psihologiju, neće ga shvatiti. Trebali bi poslušati ono što im je jasno poručio sam ubojica, a što je autorica shvatila: da je za njega riječ o ratu. I ma kako jednostran bio, ma kako izmišljen i zamišljen, u Breivikovu ratu, kao ni u bilo kojem stvarnom, nema neobjašnjivih zločina. Četiri godine nakon Breivika treba se bojati da bi se u Europi, u koju i dalje masovno pristižu izbjeglice, moglo pojaviti još ovakvih ratnika i “zaštitnika europskih domorodaca”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....