UPOZNAJTE SVOJE SUSJEDE

Kako smo lijepo živjeli u našim ‘ružnim’ neboderima

Koliko smo mi koji smo odrasli u socijalističkim visokogradnjama uopće bili otuđeni? Ili je to, što se nas tiče, izmišljotina?
 Goran Mehkek/CROPIX

Kad je godine 1977. Charles Jencks objavio svoju slavnu knjigu “Jezik postmoderne arhitekture”, u njezinu je uvodu napisao kako se točno zna dan i sat kad je umrla moderna arhitektura: jednog dana u ljeto ‘72, kad je u Saint Louisu srušen cijeli jedan kvart otuđenih, turobnih visokogradnji u kojem nitko nije htio stanovati.

U Hrvatskoj stanovanje u masovnim socijalističkim višekatnicama tada je - sedamdesetih - već bila norma. Još potkraj pedesetih na rubovima jugoslavenskih gradova počinje rasti kolektivna, korbizijeovska socijalistička stanogradnja, a kroz šezdesete i sedamdesete razvili su se “komunistički kvartovi” koji danas imaju svoju vlastitu mitologiju: Novi Zagreb sa svojim potkontinentima poput Dugava i Travnog, splitski Špinut, Sučidar, Kman i Split 3 te na koncu Novi Beograd, “grad sa milion ljudi bez crkve”, kako nad njim zdvaja stari ulični pijanac u filmu “1 na 1” Mladena Matičevića.

Uzavreli grad

Do šezdesetih Jugoslavija je još polutanska kultura u kojoj radnička klasa po kućicama u suburbiji drži kokoši, a seljaci s pauperiziranog krša jutarnjim vlakom putuju u željezaru ili rafineriju. Veliki val korbizijeovske urbanizacije pod svojim će okriljem spojiti to pseudoselo i pseudograd u Veliko Jedno: krenut će era o kojoj će se kasnije pričati uvijek isti vicevi, o Muji i Hasi koji prvi put vidi roletu ili vodokotlić.

U našem ambijentu alternativa neboderu bilo je ono od čega smo pobjegli - pojata. Stoga je komad stana s parketom, roletama i lođom bio previše dragocjen da bi u našem društvu itko razmišljao o otuđenju. No, koliko smo zaista mi koji smo odrasli u socijalističkim visokogradnjama uopće bili otuđeni?

Dobar ilustracijski materijal za tu raspravu može biti krimi serija “Mamutica” koja na domišljat način eksploatira mitologiju najveće hrvatske stambene zgrade. “Mamutica” je svojevrsni “hrvatski Misdsommer” zato što zločine smješta u ograničeni fizički prostor, ali taj prostor nije ubavo pastoralno selo, nego navodno otuđeni kafkijanski kolos. Ali, jedno od ključnih dramaturških polazišta serije je da u “otuđenoj” zgradi svatko baš sve o svakom zna, a gledateljima to nije neuvjerljivo jer oni koji imaju iskustvo socijalističkih zgrada znaju da su one zapravo priličan babinjak.

Polijevanje vodom

Odrastao sam i sam u socijalističkoj visokogradnji, u “Jugovinilovoj” šesterokatnici u splitskom kvartu Špinut. Zgrada je prvotno useljena 1963., u njoj su pomiješano stanovali inženjeri, radnici, birokracija, vozači i portiri. Odrastanje u industrijskoj visokogradnji - bar po mom iskustvu - kudikamo je više nalikovalo odrastanju u malom mistu nego otuđenoj anonimnosti Carpenterova “Someone Is Watching Me”. Djeca su se po cijeli dan igrala u dvorištu rafavih i oderanih koljena, a ako bi bučili i larmali u ure popodnevnog pižolota (sieste), susjedi s prvog kata prolijevali bi nas vodom.

Sama zgrada bila je, a i do danas je ostala zatvorena ekonomije razmjene i poklanjanja. U vrijeme kad je ručak zgotovljen, starije susjede i danas se rasprše portunom i s kata na kat u rostfraj tečicama razmjenjuju kokošji tingul, pire, lešo tikvice, sarme, fete torte od sinoćnjeg dječjeg rođendana. Kolači za pričest i krizmu, nabava knjige za lektiru i popravni iz matematike bili su kolektivni problem cijelog kata ili ulaza.

Dakako, tako premrežena zajednica nužno se izvrgne i u teret: netko tko ne plaća pričuvu, alkoholičar, ludi ili naopaki čovjek tada više nije netko od koga se možete izolirati, nego vam kroz kapilare susjedstva inficira život isto kao da vam je dio familije.

S iskustvom koje imam stoga sam jako sumnjičav kad mi Jencks i njegovi nasljednici počnu govoriti o otuđenosti modernih stambenih naselja. Ne bih htio podcjenjivati utjecaj prostora na ljudski život (koji je uvijek golem). Ali, mislim da je otuđenje nešto što puno više izlazi iz kulture, kodova komunikacije te iz činjenice da se u mobilnim društvima ljudi često sele, pa u visokogradnjama ne stignu upoznati susjede. Generacija mojih roditelja provela je mladost, srednje godine, ostarjela i katkad umrla boraveći u susjedstvu stalno istih ljudi, pa nije stoga čudo što su s njima oformili čvrste veze.

Povezano susjedstvo

To je valjda i jedan od razloga zašto se u nas ljudi starije generacije iznimno nerado sele, što je možda loše za ekonomiju, konkurentnost i tržište nekretnina, ali je svakako bilo dobro za te ljude.

Volio bih kad bi generacija današnjih tridesetogodišnjaka mogla živjeti iskustvo takvog organskog, povezanog susjedstva, iako sam svjestan da za to nema - ama baš nikakve šanse.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. studeni 2024 05:26