ZAGREB - Istraživanje što su ga u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji organizirali ljubljanski Dnevnik i Jutarnji list, u povodu dvadesete godišnjice odluke Zagreba i Ljubljane da se Hrvatska i Slovenija odcijepe od Jugoslavije, potvrdilo je pojedine ključne stereotipe o međunacionalnim odnosima na prostoru bivše SFRJ.
Vjerojatno je najvažnije od svega što je naše istraživanje još jednom pokazalo da je Jugoslavija bila neodrživa, da je Slovenci i Hrvati nisu željeli ni pod koju cijenu, da u zapadnim republikama bivše države ne postoji nikakva stvarna jugonostalgija, te da bi Hrvati i Slovenci ponovno odlučili onako kao što su odlučili početkom devedesetih.
Naime, više od 90 posto ispitanih hrvatskih građana, i više od devedeset posto ispitanih slovenskih građana, i danas smatra kako je odluka o izlasku iz Jugoslavije bila ispravna, dok samo po 5,6 posto građana obje zemlje drži kako je odluka o odcjepljenju bila pogrešna.
Dakle, da se referendum o izlasku iz Jugoslavije održava danas, više od 90 posto Hrvata i Slovenaca glasovalo bi za samostalnost!
Ovaj rezultat našeg istraživanja ujedno je i najvažniji.
S tim se rezultatom prekida svaka rasprava o tome je li Jugoslavija, u ovom ili onom obliku, mogla nastaviti postojati.
Očigledno je da nije.
Mrtva zemlja
Jugoslavija je, sada se još jednom potvrdilo, srušena povijesno snažnom voljom onih njenih naroda koji su se u toj državi osjećali loše. Ta se volja nije mogla zaustaviti nikakvim diplomatskim akcijama, kao ni bilo kakvim vojnim prijetnjama. Početkom devedesetih godina Jugoslavija je za Slovence i Hrvate bila definitivno mrtva, i takvom je ostala do danas, s tim da Slovenci smatraju kako se Jugoslavija prvenstveno raspala zbog ekonomskih razloga, a Hrvati zbog centralizma i unitarizma.
Istraživanje Dnevnika i Jutarnjeg lista poništava dvije važne predrasude o zadnjim danima SFRJ.
Prva je predrasuda, ponovimo, da se Jugoslavija mogla sačuvati pod uvjetom da se demokratizira, da se uvedu višestranački sustav i slobodno tržište.
Na toj se predrasudi temeljila doista katastrofalna američka i europska politika prema prostorima bivše Jugoslavije 1990. i 1991. godine. Tu predrasudu i danas dijele pojedini hrvatski i slovenski političari i javni djelatnici.
Druga je predrasuda da nije moralo doći do rata; mnogi protagonisti hrvatske i srpske javne scene, kao i većina stranaca, koji su se pokušavali ozbiljnije baviti ovim prostorima, tvrdi kako se rat možda mogao izbjeći da je u Hrvatskoj na prvim izborima pobijedio netko “mekši” od Hrvatske demokratske zajednice i njena vođe Franje Tuđmana.
Ideologizirana zabluda
Smatra se, dakle, da se prema hrvatskim Srbima ponašalo bolje, s više skrupuloznosti i tolerancije, da rata možda ipak ne bi bilo.
Očigledno je, međutim, da se tu radi radi o golemoj, katkad namjerno ideologiziranoj zabludi (namjerno zato što se Tuđmana, uz brojne njegove stvarne grijehe, tu optužuje i za one događaje za koje on definitivno nije mogao biti kriv).
Naime, istraživanje što smo ga proveli u povodu dvadesete godišnjice hrvatske i slovenske neovisnosti, pokazuje da i danas više od polovice srpskih građana drži kako se Hrvatska nije trebala odcijepiti od Jugoslavije.
Dakle, sasvim je očigledno da su se početkom devedesetih na području SFRJ bile susrele dvije jasno oblikovane nacionalne volje: hrvatska volja za neovisnošću, i srpska za opstankom Jugoslavije, ili barem za zadržavanjem Republike Hrvatske u Jugoslaviji.
S obzirom na povijesno-politički kontekst, kojeg su obilježavale snažno podignute nacionalističke tenzije u Srbiji, kao i činjenica da Jugoslavenska narodna armija, kao zasebna politička snaga, nipošto nije željela ostati bez države, sasvim je jasno kako je rat bio neizbježan.
Ovdje valja ponoviti kako je nacionalističko raspoloženje u Srbiji počelo rasti još 1987. godine, kada je Slobodan Milošević došao na vlast, i kada se pokrenula akcija unitarizacije Jugoslavije.
Prva žrtva te akcije bili su kosovski Albanci, čije su institucije rapuštene, politički vođe pohapšeni, da bi, naposljetku, u proljeće 1989. godine jugoslavenske snage sigurnosti pobile desetke i desetke Albanaca.
Druga žrtva srpske nacionalističke renesanse bili su Slovenci: srpsko-slovenski odnosi krajem osamdesetih godina toliko su se bili pogoršali da je srpski republički i partijski vrh proglasio embargo na kupnju slovenskih proizvoda, i to sve unutar tada još jedne te iste države.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....