KOMENTAR RATKA BOŠKOVIĆA

'Kada ćemo izaći iz dužničkog ropstva? Tek kada...'

Gdje je izlaz iz dužničkog pakla? D. P., osječka učiteljica o kojoj je 12. prosinca pisao i Jutarnji list, bori se da od ovrhe spasi kuću u kojoj živi s obitelji. Automobil je obitelj odavna izgubila. Učiteljica i njezin muž imali su 2006. već 46 godina kada su procijenili da im njihova ukupna obiteljska primanja dopuštaju da uzmu stambeni kredit kojim će urediti obiteljsku kuću i kupiti manji apartman na Viru. Primali su dvije državne plaće i jednu državnu penziju, ukupno oko 20.000 kuna na mjesec, i izračunali da će s lakoćom otplaćivati ratu od 4200 kuna.

Ali, kredit je bio u protuvrijednosti švicarskog franka. Odjednom, muž je 2009. dobio otkaz na željeznici, zaostaci mirovine koje je trebao primiti otac nikako da “sjednu”...

Danas D. P. i njezina obitelj od svojega dohotka, kažu, ne vide ni kune: sve odlazi na otplate stambenog kredita i dugove po kreditnim karticama u koje su ušli za golo preživljavanje. “Ne znam kako živim”, ispričala je učiteljica novinarki, “išla sam psihijatru, samo smo htjeli normalno živjeti, a sada nas čeka još 19 godina takve otplate...”

Učiteljica D. P. jedna je od 125 tisuća hrvatskih žrtava kredita u švicarcima o kojima je udruga “Franak” ovoga tjedna objavila i malu knjižicu. No, nisu samo korisnici te vrste kredita zapali u nepremostive, bezizlazne financijske teškoće. Potkraj listopada ove godine blokirani su bili tekući i štedni računi više od 242 tisuće građana, a njihovi neotplaćeni dospjeli dugovi popeli su se na goleme 16,3 milijarde kuna.

Zastrašujuća je i brzina rasta dugova koje građani ne mogu otplatiti. A još brže rastu nepodmireni dospjeli dugovi hrvatskih tvrtki.

Udjel “djelomično nadoknadivih i potpuno nenadoknadivih” u ukupnim kreditima trgovačkih društava na kraju 2008. godine bio je 7,47 posto, a do danas je preskočio 25 posto. Iz dobro obaviještenog bankarskog izvora saznajemo da mala i srednja poduzeća ne otplaćuju uredno čak polovicu kredita.

Prije četiri godine nije se uredno otplaćivalo samo 1,7 posto stambenih kredita; danas je “sumnjivo i sporno” gotovo šest posto takvih dugova koji ispunjavaju najnosnovniju egzistencijalnu potrebu ljudi, osiguravajući im životno utočište, dom. No, uz više od 40 milijardi kuna kredita koje banke vjerojatno nikada neće naplatiti od svojih dužnika, tu je i oko 30 milijardi kuna dospjelih, a neplaćenih kreditnih rata...

Sve su to alarmantni pokazatelji makroekonomskog i socijalnog fenomena koji se naziva prezaduženost građana i poduzeća.

Prezaduženost nije samo “kazna” za “nesmotreno zaduživanje”, “život na dug” i “slijepo vjerovanje bankarima” u prošlim godinama; prezaduženost posve onemogućuje gospodarski rast i u budućnosti. Rast - povećana prodaja proizvoda i usluga - ovisi o bankovnim kreditima, a kome će banke ubuduće davati kredite kad se ni postojeći ne otplaćuju?

Od oko 280 milijardi plasiranih kuna hrvatskim se bankama svake godine uredno vraća više od 20 milijardi, a kome će one taj novac ponovo posuditi ako su gotovo svi njihovi komitenti kreditno nesposobni, u blokadi ili u stečaju? I koliko će ta situacija potrajati? Ima li uopće izlaza iz dužničkog pakla?

Posebna je priča prezaduženost država.

U nekim zemljama, poput Grčke, vlade su godinama povećavale javni dug u skladu s rastom bruto domaćeg dohotka. U drugima, poput Španjolske, uz vlastiti, države su preuzimale i privatne dugove kroz rekapitalizacije propalih banaka. Preveliki su i inozemni dugovi zemalja (koji uključuju i javni i privatni dug strancima), zatim “aktuarski” javni dug sadržan u obvezama isplate budućih starosnih penzija i podmirivanja socijalnih davanja.

Svi ti oblici zaduženosti imaju zajedničku karakteristiku: uzrokuju makroekonomske distorzije koje usporavaju ili posve onemogućavaju gospodarski rast.

Kako to u praksi izgleda, možemo ovih dana zorno vidjeti i u Hrvatskoj. Da bi namaknula desetak milijardi kuna za plaćanje kamate sljedeće godine, Vlada premijera Milanovića bila je prisiljena povećati porezne stope, a sada najavljuje i smanjenje proračunskih sredstava za investicije. Veći porezi guše i obeshrabruju privredu, a manje investicije značit će i niže stope rasta BDP-a, pa onda sve opet ponovo u krug, samo na još nižoj razini aktivnosti.

Dodatno se stvari zakompliciraju kada se pojavi strah od bankrota pa rejting agencije smanjuju bonitet državnim zadužnicama, kao što se to dogodilo Hrvatskoj koja je pala u investicijsko “smeće”.

Relativno, prema drugim državama južnog oboda Europske unije, Hrvatska država nije prezadužena: prema MMF-u, dug opće države u 2013. bit će 55,4 posto BDP-a, a neto inozemni dug cijele zemlje 62,3 posto BDP-a. No, valja znati, kako su pokazali Carmen Reinhardt i Kenneth Rogoff u svojoj epohalnoj knjizi “Ovaj put je drukčije: osam stoljeća financijske gluposti”, najveći broj državnih ogluha u zemljama u razvoju u prošlosti se dogodio na razini inozemnog duga od samo 36 posto.

Unatoč tom gorkom iskustvu, aktualna financijska kriza dovela je i u razvijenim zemljama do povijesno rekordnih razina javnog duga. Čitav ekonomski razvijeni svijet - Europa, Amerika, Japan... - danas raspravlja najviše o tome kako stabilizirati dug u odnosu na domaći dohodak. Sudionici te rasprave podijelili su se u dva tabora: u prvome su analitičari koji dokazuju da zemlje koje mogu emitirati novac nikada ne mogu biti prezadužene. Kao dokaz za to ističu isto tako povijesno niske tržišne kamate u kojima uživaju najbogatije zemlje poput SAD-a ili Njemačke.

Empirijska istraživanja pokazala su međutim da visoki javni dug (a pod time se misli više od 90 posto BDP-a) drastično smanjuje stope rasta domaćeg dohotka. Od 1800. godine naovamo prezadužene su zemlje bilježile rast u prosjeku 1,2 postotna poena manji nego u razdobljima kad nisu bile prezadužene.

Pritom, epizode prezaduženosti u prosjeku su trajale 23 godine!

Jednako kao i javni, tako su u razvijenim zemljama od 2000. naovamo eksplodirali i privatni dugovi (većinom bankovni krediti): 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća u 22 napredne svjetske ekonomije oni su se kretali oko polovice, da bi danas premašili 160 posto njihova ukupnog BDP-a.

Urednost otplate tih kredita možda još ne dolazi u pitanje, ali velik je problem i zasićenost potražnje. Kako pokrenuti rast ako su kupci i potrošači “do daske” iscrpili svoj kreditni potencijal? Kako povećati proizvodnju i zaposlenost ako poduzeća, karikirano govoreći, nemaju kome prodati svoje proizvode i usluge?

Rješenje je očito u ponovnom uspostavljanju nekog “normalnog” odnosa zaduženosti i prihoda, kao i odnosa cijena stanova i plaća. Rješenje za osječku učiteljicu i njezinu obitelj je da rata njihova kredita opet padne ispod trećine njihova dohotka, kako bi oni mogli taj kredit “servisirati” i eventualno uzeti novi. Da bi se to dogodilo, matematički gledajući, glavnica kredita treba se smanjiti relativno prema plaći; odnosno, plaća treba porasti relativno prema dugu. A kako to postići?

Financijska povijest nam za takve situacije daje jednoznačan odgovor: iz svih velikih domaćih dužničkih kriza u povijesti, osim klasičnom ogluhom, zemlje su se izvukle samo na jedan način: kombinacijom inflacije i financijske represije. Ta kombinacija ujedno rješava i privatne dužničke krize.

Uspije li neka zemlja u dužničkoj krizi izazvati inflaciju - rast cijena u svojoj valuti - onda može doći i do porasta plaća. Domaći krediti, odnosno dugovi, pritom nominalno ostaju isti. Ali, u tom slučaju davatelji kredita su na gubitku pa će pokušati taj gubitak nadoknaditi, na primjer, većim kamatama.

Tada nastupa financijska represija: država i monetarne vlasti svojim propisima mogu spriječiti povećanje kamata, a time i ukupnog duga, i postići da omjer duga i dohotka počne padati prema prihvatljivoj i održivoj razini.

Ali, zemlje ne mogu inflacijom smanjiti ni javni ni privatni dug u tuđoj valuti! To znači da niti inflacijom niti represijom ne mogu relativno smanjiti niti dugove vezane valutnom klauzulom uz strani novac. Upravo je to slučaj s Hrvatskom, u kojoj je većina domaćih privatnih dugova izražena u protuvrijednosti eura i švicarskog franka. Te je klauzule nemoguće unatrag ukinuti jer ih je dopuštao zakon, a to za Hrvate praktički znači da će i oni iz svojeg eurskog dužničkog ropstva početi izlaziti tek kad i zona eura, odnosno kad se dogodi inflacija cijena u eurima, a hrvatske plaće počnu tu inflaciju slijediti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. rujan 2024 07:29