KNJIGA O BIVŠEM REŽIMU

'JUGOSLAVIJA JE BILA SIMBOL PAMETI I HUMANIZMA, IDEAL PROSVJETITELJA' Vještakinja Haškog suda o propaloj državi

U ‘Povijesti Jugoslavije u 20. stoljeću’ stoji da je 96 posto Dalmatinaca 1918. htjelo novu državu

Stotinu tisuća mrtvih samo u BiH, četiri milijuna raseljenih i tko zna koliko ratnih invalida, ukupna ratna šteta koju se mjeri milijardama dolara, sve to ulazi u završni račun stvaranja sedam novih nacionalnih država. Unatoč svemu što se dogodilo, srpsko, makedonsko, albansko i bošnjačko nacionalno pitanje i dalje nije riješeno. Teško je procijeniti hoće li nacionalno pretežno homogene zajednice, ovakve kakve jesu, dugoročno donijeti mir i stabilnost ili ipak u sebi nose klice za nove nemire.

Jugoslavija je danas uglavnom poligon za lansiranje političkih intriga, opasnih pojednostavljivanja te pogon za slabo ili nikako prikriven govor mržnje. Tim su važnije knjige koje, kad je riječ o toj temi, ne bježe od zaključaka, kao što je to “Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću” njemačke povjesničarke Marie-Janine Calic koja je upravo objavljena u Beogradu (nakladnik Clio, “Istorija Jugoslavije u 20. veku.”). No, autorica ne vidi neki posebni razlog za optimizam: regija - kako se danas politički korektno naziva prostor Jugoslavije - etnički je podijeljena i ekonomski zaostala.

Mnogi se danas pitaju je li se Jugoslavija uopće trebala raspasti i jesu li postojala neka rješenja kojima bi se izbjegle strahote rata i svi novonastali problemi. Posljednja rečenica u “Povijesti Jugoslavije u 20. stoljeću” dovoljno govori sama za sebe: “Ništa nije bilo nepovratno, ništa neizbježno.” A jednom davno, u drugoj polovici 19. stoljeća, Jugoslavija je bila utopijska ideja i prosvjetiteljski ideal, borbeni simbol svega naprednog, racionalnog, humanističkog i znanstvenog u borbi protiv bijede i zaostalosti.

U 19. stoljeću Jugoslavija je bila europski izum, smišljen po tadašnjim mjerama zapadnih strategija razvoja i kao takva sigurno nije bila umjetna tvorevina ili barem podjednako umjetna kao ideje Italije, Francuske ili Njemačke. Nije postajao nikakav otpor osnivanju Jugoslavije, čak ni u Hrvatskoj, dapače prema jednom tajnom plebiscitu u Dalmaciji 1918., čak je 96 posto stanovništva bilo za stvaranje nove države. No, da ne bi bilo zabune, osnivanje Jugoslavije, kako tvrdi M. J. Calic, nije bilo prisilno ni nužno. “Jugoslavija je za mnoge postala šifra za bolji život u dostojanstvu, miru, slobodi i blagostanju. Nova država počela je s ogromnim, euforističkim nadama u budućnost”.

Ipak, izgleda da je jugoslavensko ujedinjenje 1918. godine došlo zapravo prekasno. Srbi, Hrvati i Slovenci već su bili formirane nacije, a od samog početka nije postajao jasan dogovor što bi to trebalo ujediniti novu jugoslavensku naciju: zajednički jezik i kultura, kao u Njemačkoj i Italiji, ili državna tradicija, kao u Francuskoj. I u tom je smislu Jugoslavija možda propala prije nego što je uopće bila osnovana. I stoga je Jugoslavija uvijek imala svoje specifične probleme koji bi se mogli sabiti u jednu jedinu misao ili rečenicu.

Marie-Janine Calic znanstvenim diskursom govori o “usklađivanju suprotnosti između identitetskih kulturnih potreba i volji za tehničko-racionalnim napretkom”, no pojednostavljeno to znači da su nacionalna “prava” i “potrebe” od samog početka bile prepreka ekonomsko-tehničkom napretku. Tako je Jugoslavija postala “laboratorij složenih i često suprotstavljenih koncepata identiteta te nacionalnih ideologija” u kojem su se optimistički napredak, euforija planiranja i ubrzani procesi modernizacije izmjenjivali s političkim terorom i nezamislivim zločinima.

Povijest Jugoslavije sve se češće čini nekim potpuno fantastičnim, gotovo pa izmišljenim narativom u kojem se neočekivani uspjesi izmjenjuju s padovima. Između 1953. i 1960. industrijska je proizvodnja u Jugoslaviji rasla godišnje za neshvatljivih 13,83 posto, što je bio svjetski rekord, ispred Japana, a još je u šezdesetima godišnji rast iznosio 8,2 posto, navodi Marie-Janine Calic. No, ti su uspjesi nosili viruse kasnijih kriza, već početkom sedamdesetih nazirao se kolaps sistema: “Prelaskom u postindustrijsko društvo, osnovne paradigme socijalizma - industrijski napredak i socijalna pravda - više nisu funkcionirale”, dok je “sistem i dalje nudio rešenja za probleme koji više nisu postojali. Ta ideologija je naprosto sama sebe nadživela”.

Autorica tvrdi da je u rješavanju ekonomske krize jedna od najvećih prepreka bila federalizacija republika (Ustavom iz 1974.) koja se često smatra najvažnijim jugoslavenskim demokratskim dostignućem. No, upravo je federalizacija, prema M. J. Calic, dovela do usitnjavanja tržišta, što je pogoršavalo ekonomsku krizu.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. studeni 2024 03:07