JELENA VELJAČA Zbog čega je kod nas još uvijek sramota platiti za zdravstvenu skrb? Kad kažem platiti, mislim izravno, na račun privatnika, ginekologa ili zubara

U jednoj hladnoj noći pred porod izvela sam tri psa na veliku livadu koju obožavam jer se nalazi usred grada, negdje na međi između centra i zapada na kojem živim, negdje između onih ulica u kojima uvijek susrećem kolege i poznanike koje moram pozdraviti i industrijske zone koja je osamljena i pomalo prljava, no sve me više podsjeća na velike gradove u inozemstvu, s novim interpolacijama i dizajnom, u kojoj možeš biti sam a da nisi osamljen. Bilo je ledeno i psi su se rastrčali. Ispod doma posuđene muške jakne skrivala sam trudnički trbuh i u nju gurala bradu kad bi netko prošao kraj mene, u nadi da ću ostati sama i u tišini, dovoljno glasnoj da mogu uskočiti u neki paralelni svemir svojih misli. Kako to obično biva, želje mi nisu ispunjene. Prva osoba koja je prelazila livadu tražeći prečicu do kuće me prepoznala. Red začuđenih pitanja (koja su otkrivala čuđenje oko pasa, kako to da su još tu, s nama, oko mene koja ih trudna šećem, oko toga što trudna uopće hodam, i slično), red savjeta, red indiskretnih misli, i zatim iz mene, umorne od cijelog dana, izvlači ono užasno: - Rodit ću u privatnoj klinici.

Znam da slijedi šokirano “zašto”. Ili “kako to”. Ili, još gore, podignuta obrva toliko da vlasnika diže u zrak poput balona s helijem u crtićima. PRIVATNO RODILIŠTE. To je gotovo kao da kažeš ZA DOM SPREMNI naglas u nekom zagrebačkom lijevom salonskom okupljalištu a la Velvet. Zašto, pita me poznanica, iako je hladno, iako se jedan od mojih pasa valja u govnima, iako je drugi odlutao, tražeći hranu, aka smeće, do tramvajske stanice i sad razmišlja o tome da se odveze do Trga, iako je treći netragom nestao, zašto, pita me ona svejedno, očito misleći da je skoro pa ponoć idealno vrijeme za čavrljanje s trudnicom o njezinim odabirima kad je o njezinu djetetu riječ. Zašto, čula sam toliko puta, gotovo uvijek osuđujuće. I tada, te hladne noći, na kraju trudnoće, kad su mi prsti izgledali kao batrljci pretile osobe, a noge nisu stale ni u jedne cipele, kad nisam mogla spavati ležećki, ni sjediti dulje od pola sata, upita me, poznanica čijeg se imena, sve i da joj želim bezobrazno otkriti identitet, ne mogu sjetiti, ZAŠTO idem roditi tamo gdje sam odlučila roditi. ZATO ŠTO SI TO MOŽEMO PRIUŠTITI, odgovorim ja. U svojim mislima, dakako.

U stvarnosti, spustila sam ponizno glavu, još dublje u preveliku jaknu, praveći se da ja to gledam u mrak svoje razmažene obijesne crne duše. Nešto sam promumljala, gotovo u znak isprike. Suprug me nedavno upozorio da se prestanem braniti oko te teme jer sam mjesecima, kad god bi ta tema iskrsnula, ili lagala (ako bih se osjećala preslabom da branim svoje pravo da rađam gdje god ja to želim sve dok ne ugrožavam zdravlje svog djeteta), ili, u maniri petogodišnje Jelene koju je teta u vrtiću ulovila da se u toaletu igrala rolom WC papira i cijelog ga razvukla po podu uzviknula: - ŽELJKO JE TO UČINIO! Željko nije ime mog supruga, koristila sam njegovo u ovom slučaju, pokazujući ponekad djetinje prstom na njega, sve u stilu: NISAM JA, NISAM JA! DA SE MENE PITALO, JA BIH RAĐALA U POLJU, IZMEĐU DVA ORANJA, AL’ ŠTA ĆU, ZIMA JE I ZEMLJA NIJE PODATNA!

Šalu na stranu (iako je sve što sam vam napisala čista istina, tolika da se pomalo sramim priznati), bilo mi je doista neugodno reći naglas da ja duboko vjerujem u privatno zdravstvo. Sad kad više nisam na toj hladnoj livadi, i kad opet mogu ući u sve svoje cipele, iako mi je otići od doma potpuno neinteresantna mogućnost, i kad između dojenja po portalima čitam o velikoj “reformi zdravstva” koja se sprema, a koja, barem ono malo što je preneseno u ideji u medijima, djeluje suludo, pada mi na pamet kako je to, uz obrazovanje, jedna od vječno pogrešno interpretiranih tema. To je, dakako, posljedica odgoja u socijalizmu, gdje smo naučeni da sve ide na uputnicu i recept, te na deset godina studentskih prava (znam osobno slučajeve koji su fiktivno upisivali veleučilišta u, primjerice, Kninu samo da bi si produljili pravo na rad na crno), ali i sljepoće u načinu razmišljanja, koje se uvijek svodi na ono tako poznato hrvatski: “država bi trebala”. Dio tog pogrešno izvedenog silogizma kojeg mnogi propuštaju uvidjeti je da “država” nije fiktivna tvorevina, nije crveni telefon koji vodi ravno u glavni partijski ured, već je “država” skup poreznih obveznika, koji sve to “besplatno” zapravo plaćaju. Plaćamo.

Stvar je doista tako jednostavna, i osjećam se pomalo blesavo pišući je, ali čak i moji prijatelji ponekad povampire, kao da ne razumiju kako demokracija i kapitalizam funkcioniraju i u kojem političkom sustavu živimo već dobrih 25 godina. Hrvatska. Zdravstvena. Skrb. Nije. Besplatna. I opterećena je nevjerojatnim dugovima države, koja pretače iz šupljeg u prazno ne bi li, naravno, pokrila sve rupe koje su ostale nakon bezumnih tranzicijskih krađa. I ovo je jednostavno. Ono što nije jednostavno jest činjenica da je u nas još uvijek sramota platiti za zdravstvenu skrb.

Kad kažem “platiti”, mislim na izravno, na račun privatnika, ginekologa ili zubara, nebitno, kad kažem “platiti”, često, u svom slučaju, mislim i dvostruko, jer, uz plaću, plaćam i davanja za HZZO, a i dopunsko od trudnoće. Ipak, na neki čudan način, stvar je ovakva: ja sam prokazana kao hohštapler jer sam htjela roditi kod liječnika koji mi je vodio zadnje tjedne trudnoće, ne kockati se krevetima u bolnici i dežurstvima tijekom praznika, ne nositi WC papir od doma, ne tuširati se s još pet do deset žena i biti uz svoju bebicu i supruga cijelo vrijeme. Ne, prava hrvatska žena mora patiti, u tišini biti u trudovima 12 sati u skučenom boksu, kad je poneki specijalizant obiđe, ona treba pristojno obrisati znoj s čela i reći: - Ma super sam, fenomenalno, evo, rješavam sudoku, a kasnije, što se pranja tiče, ionako - ko je vidio prati se tijekom babinja. Nek’ ti mater donese vlažne maramice, preperi se malo, kosu čvrsto zaveži jer kadu, a kamoli frizerski bazen, ne smiješ vidjeti 40 dana, možeš je i odrezati odmah, što će ti grješna kosa, ali sama, škarama, poput Mirjane Krizmanić, i usput, dok si režeš kosu, idi pitaj kuharicu u bolnici treba li joj pomoć da se skuha štogod to jutro.

Samo mi, koje zarađujemo svoj novac u trudnoći, i tako već riskiramo zdravlje svog djeteta! Umjesto da odemo na komplikacije u trudnoći čim nam se pokaže plus na štapiću, što da ne kad je zdravstvena skrb ionako besplatna, zar ne? Eh, da barem kolumne imaju onaj zvučni dio kao u televizijskim kvizovima pa da sad zaurla papir: WROOOONG!, samo mi želimo, kao što sam čula jedan komentar, “jesti oradu dan poslije poroda”. Dan poslije poroda jela sam griz, i samo griz, ako baš moram dijeliti takve informacije u svoju obranu, a branim zapravo privatno zdravstvo jer. Da bi se zdravstvo spasilo, a ono malo pametnih mladih ljudi što ostaje u Hrvatskoj možda poželjelo studirati medicinu, liječnici i medicinsko osoblje u Hrvatskoj moraju imati status koji zaslužuju. Malo je, složit ćete se, uznemirujuće da trgovkinja u DM-u ima plaću kao primalja u državnoj bolnici.

Ali stvar je ovakva: DM je odlična, profitabilna, privatna tvrtka. I slava joj budi, čujem da su njihovi zaposlenici izuzeno sretna i zadovoljna bića. Hrvatske državne bolnice grcaju u dugovima i, koliko god bi htjele, a znam i vjerujem da bi, ne mogu priuštiti ne samo rodiljama, nego i mnogo težim pacijentima od nas dobro opremljenu kupaonicu, a samim time i dostojanstvo. A sad malo feminističke misli za kraj: zašto, pobogu, netko ne bi smio htjeti - i platiti, ako može - dobar objed nakon poroda? Hrana mi je doista bila zadnja na pameti kad sam rađala, pa i kad sam ugledala svoju štrucu. Ali kad sam počela dojiti, te moliti Boginje da mlijeko nadođe, bila sam više nego zahvalna što sam jela bogato, zdravo i prilagođeno potrebama dojilja. Ima nešto u tome da moramo biti ponizne, u bolovima, skromne u porodu, skromne u životu. Imam naviku tijekom pisanja tekstova svako malo zalutati na internet. Prije zadnjeg pasusa ove kolumne pročitah u jednom tabloidnom dnevnom listu koliko sam platila porod. Cifra je trebala, valjda, prokazati moju silnu razmaženost. Je, istina, razmažena sam. Oko svog djeteta, i oko zdravstvene skrbi. A kad je o reformama riječ, jednom ćemo valjda dočekati i one koji ženska prava neće nazivati razmaženošću.