JELENA VELJAČA 'U prvih deset dana majčinstva barem sto puta sam čula pitanje: Pa tko vas je zaboga to naučio?'

Znate ono kad vam majstor dođe u stan popraviti kvar, a vi, znojnih ruku, drhtave utrobe, spremni gotovo podati se ne bi li se taj vodokotlić/struja/prozor koji ne dihta dobro taman pred treće ledeno doba/internet koji ne radi iako su vam u T-com tehničkoj službi rekli da samo dugo držite onaj gumb iza i onda bi moralo početi treperiti jedno deset puta, imate tremu kao na prvom sudaru s frajerom koji vam se stvarno sviđa - znate ono, samo da sam mu zgodna, samo da sam mu duhovita, samo da me poljubi - e tako i vi, samo da majstor riješi problem jer ne mogu preko praznika bez pećnice, e i onda, znate ono kad SVAKI MAJSTOR NA PLANETU (... a da govori hrvatski. Ili da je iz Kanade.) kaže neizostavno: TKO VAM JE OVO RADIO?!

Tko vam je ovo radio. Šokiranim glasom, osupnutim vašim nepoznavanjem elemenata zakonitosti knaufa, pomalo uvrijeđen jer ste dopustili majstoru prije njega da penetrira u vaš zid. I vi, iako se naravno ne sjećate TKO JE TO RADIO, jer je to bilo ili prije vašeg vremena u stanu, ili, kao u mom slučaju, prije sedam godina, u jednom prošlom životu, kad sam majstore smatrala dobrim vilenjacima koje treba slijepo slušati inače ćemo svi skupa pomrijeti od ugljičnog monoksida zbog pogrešno montiranih keramičkih pločica. Kasnije ste, nakon tipa jednog uređivanja vlastitog stana i deset- dvadeset podstanarskih stanova, malčice baždareni, pa, iako vaša utroba preokrene očima i želite reći: NEMAM POJMA TKO JE TO RADIO, A I ZAŠTO JE TO, ZABOGA, BITNO, SAMO MI POMOZIIIITEEEE, vi ste dovoljno pametni da prešutite pa se nasmijete i kažete nešto u stilu “joooj, bolje da vam ne pričam!”, pa odmahnete rukom, čak i kad je to radio vaš vlastiti otac, brat arhitekt, suprug majstor ili vi vlastoručno. E, pa to vam je otprilike tako.

Otkad sam rodila, prošli utorak, dijete su mi pregledavali kako već to ide po zakonu i redu, i svaki put bih čula to isto majstorsko neizgovoreno: TKO VAM JE TO RADIO? Ne, nisu mislili na mog supruga, dijete je bilo predivno, mislili su na: pogrešno omatanje pupka, pogrešno povijanje, pogrešno vježbanje kukova, pogrešno presvlačenje bebe, MA TKO VAM JE TO, ZABOGA, REKAO?! Patronažne sestre vs. primalje, bake vs. mame, doktori vs. primarijusi, prijateljice koje imaju djecu vs. prijateljice koje nemaju djecu, francuska pedagogija vs. američka pedagogija, sve bi to mogli biti naslovi proteklog tjedna u mom životu i ta bi epizoda, uvjerena sam, bila izuzetno gledana. Kao novopečeni roditelji, izgledali smo kao gledalište tenis meča. Glave, odnosno pažnja, kretale su se brzo s jedne na drugu stranu, od jedne do druge filozofije u pedagogiji, a koje su dakako, što ne bi bile, udaljene kao New York od Londona prije Titanica. A i Titanic nije daleko kad je u pitanju njega novorođenčeta - barem se tako na trenutke čini. NAHAJCAJTE NA 35, MAMA I TATA (zašto nam se obraćaju s “mama i tata” kad znaju naša imena?

Nisam stigla ni spoznati da sam majka, kako očekujete da se odazivam na mama?!), ŠTO JE VAMA, PA PROZOR U DJEČJOJ SOBI JE OTVOREN - kaže ona i baca se na oberliht ne bi li Titanic, to jest zdravlje mog djeteta, uspjela usmjeriti što dalje od one kobne sante leda. A ja stojim nasred broda, poput Leonardove Rose, i u tišini mislim: pa nije li odavno dokazano da je upravo nedostatak svježeg zraka pobio pola čovječanstva još u srednjem vijeku? Ali šutim. Jer sam joj zahvalna što će mi previti THE PUPAK, poznatiji i kao SANTA LEDA NAD SVIM SANTAMA. Ovaj prašak koristite?! TKO vam je to rekao?!

Izgleda da smo dijete prašili DDT-jem, pomislim ja frapirano, ne usuđujući se reći da smo navedeni medikament u pitanju kupili, dakako, u posebnoj ljekarni na kraju grada koja samo za noći punog Mjeseca prodaje taj prašak neispavanim očevima koji, da bi ga dobili, moraju donijeti vlas s glave (čak i ako su ćelavi) - vlastite, ali i djetetove (čak i ako je dijete ćelavo, što mnoga jesu). Šutim i bacam prašak, koji smo platili više od mjesečnog grijanja, automatski kroz prozor, bez riječi, automatski.

Nažalost, zaboravljam da je zatvoren, pa se on zabije u staklo i prospe po cijeloj sobi. Psi ga zatim ližu dok se svi ostali, i odrasli i novorođeni, kupamo u vlastitom znoju na ugodnih i zdravih četrdeset, a ja u mislima citiram skandinavsku pedagogiju koja voli ostaviti djecu na ugodnih -5 da spavaju u kolicima. Znojim se ne samo zbog temperature, nego i činjenice da uskoro dolazi moja majka. Čim uđe u stan, kaže da je prevruće i da je dijete dehidrirano. Dok psi povraćaju prašak po stanu, pokušavam mami objasniti da smo sretni što je živo, pa makar i dehidrirano, jer ne samo da smo koristili pogrešne proizvode, od kojih su neki bili preskupi (TO kupujete? To je porez na budale, mama i tata!), neki prejeftini (Kakva vam je to verzija najskupljeg ležaja na tržištu? Odakle ste to naručili? Pa taj ležaj nema podnicu od ebanovine!). Moja mama jednom rukom uzima dijete dok drugom grije vodu za izdojeno mlijeko.

Ja joj nudim Aventov grijač za bočice, no ona prevrće očima. Možda su je gledali naopačke kad je bila mala, pitam supruga kad ostanemo sami. Naime, i to je zabranjeno, dijete bi moglo iščašiti oko. Dojenju ću, naravno, posvetiti posebnu kolumnu. Dajte joj sisu KAD GOD POŽELI. Nemoj ni slučajno kad god poželi, NIKAD NEĆEŠ USPOSTAVITI RITAM. DOHRANJIVALI SU TI JE U BOLNICI?! ZATO I NIJE IZGUBILA NA TEŽINI, GROZNO? IZGUBILA JE NA TEŽINI?! CCC, MAMA, VI STE IZGUBLJEN SLUČAJ. Malo vam je žuta, nije? “Ne, nije... Krv je potpuno u redu...” - procijedim ja izgubljeno poput medaljona iz Titanica. Dijete mi je žuto, kukovi su premlohavi ili prekruti, ne sjećam se više, moramo vježbati svaki dan 5puta100, zatim 6puta500, a nakon toga ćemo vidjeti treba li umjetni kuk već sada.

Al to je zbog položaja u maternici. Lošeg. Lošoj. Nešto kao samu sebe pokušavam utješiti činjenicom da je čovječanstvo 2preživjelo do 2015. bez didaktičnih igračaka, Mozarta u maternici i strogo kontrolirane majčine prehrane. Naime, očajna i svjesna svih svojih nedostataka, umjesto da se srušim u nesvijest (ravno u pseću rigotinu - a pasa se isto nismo “riješili”, valjda smo ih trebali pustiti uz cestu na putu prema rodilištu), krenem prema sendviču koji mi je složio suprug rano jutros. MAMA! - začujem glas mnogih iskusnih žena (kojima sam, paradoksalno, znam, zaista zahvalna do neba što postoje) Okrenem se sad već iskreno zabavljena. VI ĆETE TO POJESTI?! (Vidjele su luk koji viri iz peciva).

Tuku me po ruci. Ako zagrizem, izazvat ću kolike ne samo svom djetetu, nego i onom koje se trenutno rađa u Japanu. Zagrizem sendvič. Likovi svih tetki, sestara, babica, dojilja, susjeda i drugih majki nestanu. Tu smo, živi i zdravi, već deseti dan. Sretan Božić, kažem bebici. Od svih savjeta, samo jedan je bitan: život nije opasan i bit ćemo OK. Obećava ti - mama.