Ivan Turudić razotkrio se za NEDJELJNI: Pogled u svijet najmoćnijeg hrvatskog suca. Osudio je Petrača, Šlogara, Polančeca... Sada ga čeka SANADER

ZAGREB - Zakasnili ste, govorite bez dopuštenja i govorite stvari koje nisu bitne za ovaj predmet. Prestanite! Sjedite i odgovarajte kada vas budem pitao i kada vam budem dao riječ - čuo sam kako sudac Ivan Turudić odrješito govori mladoj zagrebačkoj odvjetnici tijekom jedne od rasprava u njegovoj sudnici. Nije to bilo neuobičajeno, ali odvjetnica nije znala kakav je sudac Turudić. Ili nije računala na to da bi netko samo tako mogao zanemariti njezine godine i stil.

Na suđenju Damiru Polančecu zbog 500 tisuća kuna, koje je kao potpredsjednik Vlade isplatio vukovarskom odvjetniku za radnike Borova, izrekao je napomenu o davnom socijalističkom sustavu, rekavši da se igra s novcem nekada zvala “društveno korisna malverzacija”. Anto Nobilo, Polančecov branitelj, replicirao je kako mu taj termin nije poznat, na što mu je Turudić spustio primjedbom - poznata vam je, dobro vam je poznata. Bila je to niska loptica za odvjetnika koji je svoju karijeru počeo kao tužitelj u socijalističkom sustavu, na što je Turudić i aludirao. Nobilo se, uobičajeno za njega, hladno nasmijao ignoriravši provokaciju.

Nedavno je dosudio tri i pol godine zatvora čovjeku koji je usred noći pucao u svog susjeda jer je, mijenjajući pločice u svome stanu, stvarao buku. Naoružanom stanaru susjednog stana to se nije dopalo pa je ispred zgrade u kojoj su obojica stanovali, bez ikakve rasprave, izvadio pištolj i, uz psovku, ispalio dva metka u susjeda. Za pokušaj ubojstva Turudić ga je poslao u zatvor. Poslao je poruku kako ne možemo stvarati društvo u kojem ćemo umjesto riječi koristiti oružje.

Vodi suđenje za ratni zločin protiv pripadnika HV-a koji je optužen da je s drugim vojnicima u ratu upao u srpsku kuću i pobio obitelj - muža i ženu te njihovu kćer, a ostavio baku na životu, da gleda mrtva tijela svoje obitelji. Nedavni zahtjev za puštanje iz pritvora hladno je odbio, rekavši da nema razloga zbog kojih bi optuženoga pustio da se brani sa slobode i poslao ga u lisičinama natrag u pritvor.

No, njegovo najvažnije suđenje ono je koje tek počinje. Sudi Ivi Sanaderu u prvom od nekoliko postupaka koji će biti pokrenuti protiv bivšeg šefa Vlade i HDZ-a, za uzimanje 3,6 milijuna kuna provizije od Hypo banke, što je ne samo prvi postupak protiv jednog bivšeg premijera u Hrvatskoj, nego i prvi postupak za ratno profiterstvo. Zločin koji, zahvaljujući ustavnim promjenama, ne zastarijeva.

Ivan Turudić je uspješan sudac. Ima 49 godina, v.d. je šefa zagrebačkog Županijskog suda, sportaš je koji se odlično snalazi s nogometnom loptom i dobro s teniskim reketom, vozi pristojan automobil Audi A4, ima i veliki kredit od preko 400 tisuća kuna, stanuje u stanu od stotinjak kvadrata, djeca mu zahvaljujući stipendiji studiraju u Americi. Može se reći da se stvari za njega odvijaju dobrim tijekom. Osim što je stalno u medijima zbog predmeta u kojima sudi i silnih priča o tome koliko je sudac blizak HDZ-u, a koliko neovisan te hoće li uspjeti postati predsjednik Županijskog suda.

Osudio je Polančeca u jednom predmetu, Mladena Šlogara zbog ubojstva Ivane Hodak, Hrvoja Petrača zbog otmice sina Vladimira Zagorca, Nevena Juricu, a dosudio je i jedino oduzimanje imovine, što ga je učinilo dovoljno poznatim i onima koji ne prate stranice crne kronike.

Istodobno sa značajnim suđenjem Ivi Sanaderu pokušava napraviti novi pomak u karijeri, kandidira se za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Što bi, osim njega, mogli postati sutkinja Lana Peto Kujundžić ili sudac Oliver Mittermayer. Turudić je svojedobno već bio kandidat za predsjednika Županijskog suda, ali ga tadašnja ministrica Vesna Škare-Ožbolt nije htjela imenovati na to prestižno mjesto. Toj epizodi prethodi kontekst suđenja Hrvoju Petraču za otmicu sina generala Zagorca. Petraču je, budući da je bio u bijegu, prvotno suđeno u odsutnosti, a postupak je vodio upravo Turudić. Istodobno je Petrač u javnosti slovio kao pomagač B Gotovini u bijegu pred haaškom optužnicom, pa su britanske i američke tajne službe tada u non-paper dokumentu tražile da se Petrača osudi. I pritom tvrdili da Petrač potplaćuje suce Ivana Turudića i Krešimira Devčića. Dokument je objavljen, a Turudić je u tom ozračju završavao suđenje.

Neposredno prije objavljivanja presude, 24. veljače 2005. godine, državni vrh sastao se zbog glasine da bi Turudić Petrača mogao osloboditi. A to bi Sanaderu stvorilo probleme u odnosima s međunarodnom zajednicom pa se od Vesne Škare-Ožbolt tražilo da sazna kakvu će odluku donijeti Turudić. No, budući da se s njim nije poznavala, Škare-Ožbolt nije uspjela doći do tih informacija. Sudsku odluku navodno je ubrzo doznao Sanader, komentirajući kako je “sve riješeno”. Hrvoje Petrač dan kasnije je osuđen u odsutnosti, a Sanader je mogao odahnuti.

Tijekom te godine navodno su se Sanader i Turudić našli na jednom sastanku u Vladi, koji su organizirali Vladimir Šeks i Miroslav Šeparović te je tom prilikom Sanader, isto tako navodno, Turudiću obećao podršku pri kandidaturi za predsjednika Županijskog suda.

Krajem te godine Turudić je uistinu kandidat, o njegovu imenovanju odlučuje ministrica Vesna Škare-Ožbolt, a Sanader, Šeks i Bebić na jednom sastanku otvoreno od nje traže da imenuje Turudića predsjednikom Županijskog suda. Sanader pritom koristi izraz “naš dečko”, kaže jedan od prisutnih na sastanku. Vesna Škare-Ožbolt ga, koristeći ovlasti ministrice, odbija imenovati, a premijer joj, kažu izvori, kaže da će, u tom slučaju, “snositi konzekvence”. Nakon što je, između ostalog, odbila to imenovanje, tri mjeseca kasnije, u ožujku 2006., nezadovoljni Sanader smjenjuje Vesnu Škare-Ožbolt s mjesta ministrice pravosuđa.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOMIZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG