Na poslu sam predana poslu, a onda... dođem doma... i opet sam predana poslu. Tako je Iva Gačić pokušala objasniti zašto je ne viđamo po gradu, na premijerama i promocijama. Zapravo sam je pitala zašto glasnije ne slavi svoj nevjerojatni uspjeh: ona je urednica Informativnog programa Nove TV koji je po gledanosti uspio pobijediti sve HTV-ove informativne emisije. Pobjeda Dnevnika Nove TV nad HTV-ovim Dnevnikom, kad je prelazila na Novu TV, prije četiri i pol godine, doista se činila kao nemoguća misija ili kao pobjeda Davida nad Golijatom, da upotrijebimo usporedbu toliko dragu američkim medijima.
Urednica najgledanijeg informativnog programa u zemlji, de facto skriveni hrvatski opinion maker broj jedan, utrčala je u restoran odjevena baš kao što je pamtimo s televizije, kad je radila ispred kamera na HTV-u, decentno, ‘prirodno’ našminkana, vedra, uspravna držanja, u tamnom jednostavnom kaputu i ozbiljnom poslovnom odijelu s bijelom košuljom. No, u tom svom poslovnom imidžu napravila je i mali ustupak modi i u ruci držala jednu od onih torbi s imenom, Muzu Yvesa Saint Laurenta, u boji duhana, jednoj od ‘novih boja za proljeće’, iz koje je, čim je sjela, izvadila blackberry: novinari uvijek moraju biti on line.
Kako osvojiti gledatelja
Nakon kasnog ručka ipak će odjuriti natrag u redakciju u Remetinec, jer gotovo nikad ne odlazi s posla prije šest popodne, kad su već posve postavljene konture Dnevnika, a popodnevne Vijesti su završene. Trebalo im je, dakle, više od četiri godine takvog ustrajnog rada koji gotovo i ne ostavlja slobodnog vremena da naprave redakciju, što će osim s Dnevnikom Nove TV apsolutno pobijediti u gledanosti u svom terminu i s popodnevnim Vijestima, te s ‘Provjerenim’, njihovom verzijom proslavljene američke emisije ‘60 Minutes’.
‘Neprijateljsko preuzimanje’ uloge glavnog informatora nacije o svemu što se važno događa u zemlji i svijetu ostvarila je redakcija koja i danas, zajedno sa sedam dopisništava po regionalnim centrima, ne broji više od 50-ak novinara. Samo u dopisništvima po gradovima od Zagreba do Osijeka HTV ima tri puta više novinara, ukupno ih je u Informativnom programu vjerojatno oko petsto.
Vrlo ozbiljno Iva objašnjava da je za apsolutnu pobjedu Dnevnika i Vijesti Nove TV nad onima HTV-a, što se čvrsto utvrdilo i ne mijenja u posljednja tri mjeseca, bilo potrebno znanje, vizija i ljudi koji znaju postaviti prava pitanja pravim ljudima. Sašu Kopljara, recimo, svog prezentera vijesti, što smo nekad naprosto zvali spiker, kojeg su gledatelji u nedavnoj anketi proglasili TV licem kojem najviše vjeruju, naprosto obožava.
Jesu li na koncu postali vodeći informativni program u zemlji zbog superiornog izvještavanja u vrijeme predsjedničkih izbora, odnosno afere s Golijatovim preuzimanjem Davidove ankete? Iva misli da se ne radi toliko o tom jednom periodu u njihovom radu, već o polaganom, strpljivom, nenametljivom osvajanju gledatelja profesionalnošću, dinamičnošću, ‘približavanju vijesti gledateljima’, na čemu su radili od osnivanja redakcije.
Je li to doista ključan faktor uspjeha ‘njezina’ Dnevnika? Iva dodaje odlučno da ona smatra da je izrazito važna pozitivna energija u redakciji, pravi entuzijazam novinara i urednika, odlična atmosfera, čime se osobito ponosi.
Pozitivna energija
To ne znači da nije bilo i da možda još nema i smutljivaca među novinarima, no ona ih uvijek na vrijeme prepozna i zna ih spriječiti u unošenju nemira i nezadovoljstva u redakciju, no većina je istinski predana poslu. Ispričala mi je kako je nedavno jednoj novinarki predložila da uzme slobodne dane jer je jako puno radila za vrijeme predsjedničkih kampanja, no ona je zatražila da ne ide sad, kad se toliko toga oko nas događa. Svi stranci koji iz matične kuće CME (Central European Media Enterprises) dođu u njezinu redakciju uvijek prvo komentiraju tu pozitivnu energiju koja se osjeća u zraku, jer se ‘njezini’ novinari i urednici ponašaju kao da je to pitanje njihove osobne časti sjetiti se i odraditi temu bolje od drugih, prvi.
Kakav je Ivin odnos prema infotainmentu, pretvaranju vijesti u zabavni program, boji li se bauka tabloidizacije vijesti?
- Sve se mijenja, pa tako i način kako vijest postaje televizijska vijest. Mi nastojimo približiti vijesti svojim gledateljima, jasno im objasniti kako će se neki politički ili gospodarski događaji odraziti na njihove živote, mi ih uvlačimo u svoje vijesti, tražimo njihovo mišljenje, poštujemo njihove stavove. Ja sam bila na stipendiji američkog veleposlanstva u SAD-u (Professional Development Year Program) na sveučilištu u Novom Meksiku, u Albuquerqueu, baš u vrijeme terorističkog napada 11. rujna. Oni su to doista doživjeli kao najgore što im se dogodilo nakon Pearl Harbora. Pa ipak, CBS, televizijska mreža na kojoj sam stažirala, Bushevo obraćanje Kongresu uspio je svesti na dvadesetak montiranih sekundi u kojima je bilo baš sve što je on rekao. Kod nas tada, a i danas, političare puštaju na vijestima da govore u dugim nemontiranim sekvencama, što je dakako mnogo dosadnije. U SAD-u, gdje sam odlazila na snimanja priloga uživo za CBS, na snimanje showa Davida Lettermana, gdje sam doista pratila kako nastaju njihove vijesti, zarazila sam se idejom brzine, kratkoće, jezgrovitosti. I još nešto, tamo sam shvatila da je Oprah ipak kraljica novinarstva, ma što bilo tko rekao, ona je osoba koja uvijek zna osjetiti temu i iz svakog sugovornika izvući najviše.
Radije sama nego bilo s kim
No, Iva mi nije od prve odgovorila smatra li tabloidizaciju vijesti komparativnom prednošću svog Dnevnika. Postavljam pitanje na drugi način: jesu li primijetili da manje ozbiljne vijesti, s manje unutarnje politike, imaju veću gledanost. Ivi se čini upravo obratno: što se vijesti bave ozbiljnijim temama, ali prezentiranim dinamično i zanimljivo, to su gledanije. No, što je sa sveprisutnom idejom da je Nova TV promotor kulture trasha? Iva Gačić ne želi govoriti o programima koje ona ne radi, a svoje informativne emisije, od kojih se jedna, znakovito, zove ‘Provjereno’, smatra etičnim i zasigurno u njima ne bi otvorila prostor vulgarnostima ili izrabljivačkom odnosu prema djeci, slabijima, onima koji se ne mogu braniti, u to je sigurna.
Nakon čaše vina prešli smo na vruću temu za ženu iz velike obitelji (Iva ima tri sestre i brata, te devet nećaka) koja se, eto, ‘još uvijek nije udala’.
- Tu nema nekog misterija, nikad moje srce nije bilo nepovratno slomljeno, ja nisam hladna i nepristupačna kako se priča. Meni se naprosto nije dogodila ta velika sreća da upoznam muškarca svog života s kojim bih poželjela ostati zauvijek. To ne znači da ja to ne želim ili nisam željela, to nije bio moj odabir, možda je jedino bila moja ta odluka da ću radije biti sama nego nešto započinjati na silu. Čak i radije gledam filmove koje volim po nekoliko puta nego nešto što me ne zanima ili mi se ne sviđa. Izlasci, dejting, to zna biti poprilično teška disciplina, kao što sam nedavno shvatila... Muškarac te ili privuče ili ti je dosadan na prvom sudaru, to se ne može promijeniti. Srećom, u obitelji smo se dogovorili da moja udaja više nije zajednička tema nedjeljnih ručkova.
Amerika uzduž i poprijeko
Kako izgledaju ti ručkovi? Kuha li mama ili TV urednica?
- Mama kuha. Ja sam odlučila živjeti zdravo, ići na pilates, jesti puno voća i povrća. Počela sam malim koracima, odlučila sam se skinuti s napolitanki, pa sam prešla na domaćice, a s njih na krašotice i krašuljke... Sad pokušavam ne jesti kekse. Nemam mnogo slobodnog vremena, a kad ga imam, baš ga i ne trošim na kuhanje. Živim s roditeljima u velikoj obiteljskoj kući, u svom stanu, pa i ne moram razmišljati o kuhanju. Sve svoje slobodno vrijeme najradije provodim na putu. Ameriku sam prokrstarila uzduž i poprijeko nekoliko puta, vozila po onim ravnim cestama Teksasa koje bez zavoja traju stotinama kilometara. Iako sam u SAD-u bila već pet puta, vjerojatno ću ubrzo otići ponovno. Zadnji put sam se dobro provela na bijelim plažama Sejšela, no nedavno me oduševio i naš Trogir gdje iz nekog razloga nisam bila od djetinjstva.
Iva, zar sama do Sejšela? pitam znatiželjno. - Ne, nisam išla sama - smije se - išla sam s najmlađom sestrom s kojom sam najbliža na svijetu, a često putujem i s prijateljicama s kojima se družim od djetinjstva. Nikad nije osjećala da je ‘poznata’ ili da je meta p aparazza, no ipak se opuštenije osjeća u bijelom svijetu, gdje je baš nitko ne pozna i sve je moguće.