ISPOVIJEST NESUĐENOG KRALJA HRVATSKE 'Ne zanima me obnova Monarhije, želim voziti Formulu 1'

Ferdinand Zvonimir Habsburg-Lothringen nije sasvim običan tinejdžer. Iako će on reći da jest. No već njegovo puno ime ga demantira. A ono glasi: Ferdinand Zvonimir Maria Balthus Keith Michael Otto Antal Bahnam Leonhard Habsburg-Lothringen. Da austrijski propisi ne zabranjuju plemićke titule, bio bi nadvojvoda Ferdinand Zvonimir od Austrije ili, jednostavnije, Ferdinand Zvonimir von Habsburg. I njegov otac, koji je danas prvi čovjek kraljevske kuće Habsburg, kod nas je poznat kao Karlo von Habsburg, ali je u Austriji samo Karl Habsburg-Lothringen. Isto je morao napraviti i Ferdinandov djed, Otto von Habsburg, sin posljednjeg austrijskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja Karla I. Austrijskog koji je vladao od 1916. do 1918. godine, sve dok njegovo kraljevstvo nije nestalo u vihoru Prvog svjetskog rata. Još od tad Habzburzi se u Austriji ne koriste taj plemenitaški ‘von’.

Ali, osim što je potomak slavne dinastije Habsburg, s nepunih sedamnaest godina ima jasan životni cilj. I jedini. Postati vozač Formule 1.

Utrke, auti, kacige, sponzorstva, taktike, koncentracija, planiranje novih utrka i - školske obaveze čine njegov svakodnevni život. Počeo je s karting utrkama, a sljedećeg tjedna vozit će prvu u bolidu, u Formulinom automobilu.

Mladi princ ugostio nas je u svom domu u Beču. Putujući prema austrijskoj metropoli, kolega i ja smo pretpostavljali kako nas čeka raskošna kuća i imanje puno zelenila. Onako, kao na filmu. Međutim, kad smo stigli na adresu koju mi je Ferdinand dao i pritom me zamolio da ostane među nama, našli smo se pred zgradom sličnom bilo kojoj zgradi na Ilici ili drugdje u centru Zagreba. Nazvala sam ga na mobitel i pričekali smo da se mladi princ osobno spusti po nas. Ulazimo u lift, ali izlazimo na drugu stranu u najraskošniji stan koji sam do sada u životu vidjela.

Prva vožnja sa 7 godina

Otvoren prostor u potkrovlju s velikim staklenim prozorima ima predivan pogled na cijeli Beč. Upoznajemo Mariju, koja nas ponudi pićem.

Ferdinand je visok i prilično mršav mladić koji djeluje zrelije i ozbiljnije nego njegovi vršnjaci. Tako i razgovara. Smjestili smo se u udobne fotelje ispred golemog televizora. Zaključili smo najprije kako je njemački jezik prilično težak. Ferdinand ističe kako mu se na to žale i kolege u školi. Inače, on pohađa Međunarodnu školu u Beču. A engleski govori savršeno. Na tom savršenom engleskom počinje svoju priču o utrkama. Zavolio ih je još kao dječak u dobi od svega sedam godina. Tada je živio u Salzburgu. A potom se preselio u Beč i nastavio.

“Najprije sam zavolio ‘unutarnji’ karting koji je u Salzburgu vrlo popularan. Imaju izvrsnu stazu na koju sam često odlazio. Iznajmio bih auto i vozio. Kad sam se preselio u Beč, strast prema kartingu već je bila rođena. Htio sam se utrkivati kad god je to bilo moguće. Nakon ‘unutarnjeg’, uslijedio je ‘vanjski’ karting. Te se dvije vrste značajno razlikuju. Vanjski je brži, možete voziti do 120 kilometara na sat, šire su i veće trake, imate drugačiji scenarij: mokre i suhe staze... A prije pet godina počeo sam s natjecateljskim utrkama. Prvo povremeno, a zatim serijski. Nije bilo natjecanja koje bih propustio”, priča mladi Habsburg.

Natjecao se na austrijskom prvenstvu, mađarskom, slovačkom, slovenskom, na prvenstvu centralno-istočne Europe na kojem vozi cijela regija…

Kada govori o utrkama, oči mu sjaje i vrlo brzo priča. Doista je uzbuđen.

“Puno sam se natjecao. Prošla je godina bila moja najuspješnija godina u kartingu. Austrijsko prvenstvo, na žalost, nisam završio, zbog timskih razloga, ali bio sam mađarski prvak, drugi na prvenstvu centralno-istočne Europe, drugi na slovačkom prvenstvu i prvi na slovenskom prvenstvu. A sudjelovao sam i na Svjetskom prvenstvu u New Orleansu”, ponosno nabraja uspjehe i dodaje: “Svjetsko prvenstvo u kartingu je najvažnije natjecanje godine, a ulaznica za to prvenstvo je titula nacionalnog prvaka. Kako sam ja i mađarski državljanin te pobjednik mađarskog prvenstva, tamo sam nastupao pod mađarskom zastavom. Bio je to tjedan intenzivnih i uzbudljivih utrka. Za mene najvažnija utrka prošle godine.

Važna je svaka stotinka

Na kraju sam završio deseti. To je zapravo vrlo dobro jer se osamdeset vozača natječe za prvo mjesto. A svi su izvrsni. Razlike u rezultatima bile su u desetinkama sekunde. Šteta što nisam pobijedio, ali prvih dvadeset ljudi je moglo osvojiti to mjesto jer su razlike doista minimalne.

Jako napeto!

Jedina šansa vam je da netko pogriješi. Svi voze najbrže što mogu.

U početku sam bio gotovo zadnji, pa došao među prvih pet, potom napravio malu pogrešku i izgubio puno mjesta - pao na 15. i vratio se do desetog. Onda je završilo. Nevjerojatno iskustvo”, prepričava nam.

Ubrzo potom Ferdinanad je potpisao novi ugovor i prešao na drugi auto - Formulin auto ili bolid. Za svakog vozača je, tvrdi, jako važan onaj trenutak kad zakorači u Formulin auto.

I to je uspio. Sada je vozač Formule Renault 1.6, što je, objašnjava, korak prema Formuli 3.

“Išao sam k njima na testne vožnje. Vidjeli su da sam dobar vozač i da se uklapam. Tim je smješten u Salzburgu i imaju puno utrka, što me veseli”, objašnjava.

Ta njegova formula vozi do 220 kilometara na sat.

“Prva vožnja u Formuli čeka me sljedećeg tjedna u Zandvoortu u Nizozemskoj. To je poznata, nevjerojatna staza. Nalazi se uz more, na obali, sklisko je i puno pijeska…”, priča nam.

U planu mu je ove godine odraditi još nekoliko karting utrka. One ga zabavljaju, a i dobar su trening za Formulu. Nada se uspjehu na Sjevernoeuropskom prvenstvu Formule Renault.

Siječanj i veljaču 2015. godine provest će na Novom Zelandu u sklopu Toyotine zimske serije.

“Dva mjeseca na Novom Zelandu! Ludo. To je korak dalje. Tu su i brži motori. Moj mentor i prijatelj, Alexender Wurz, bivši vozač Formule 1 iz Austrije, puno mi pomaže. Velik je čovjek i veliki uzor. Idemo tamo jer je to izvrsna priprema za sezonu. Mnogi vozači ne rade ništa tijekom zime, nema utrka u Europi, zima je, motori ne rade dobro… A sa svakom utrkom koju odvoziš stječeš više iskustva. To pomaže, jačaš reflekse.

Uostalom, samo sjediti u autu i odvoziti koji kilometar puno pomaže, jer je to veliki korak unaprijed od kartinga. Drugačije je. Puno je teže fizički, trebate puno koncentracije, osjećaj je drugačiji, različiti su stilovi vožnje, različito osjećaš aerodinamiku koja utječe na tebe, osjetila drugačije reagiraju…

Hvala mama!

Morate znati što se događa iza vas bez obzira na to što zapravo ne vidite što se događa. Moraš osjetiti i čuti što se događa. Treba što bolje osjećati auto. A što više u njemu sjedite, to ga više osjetite”, priča zaneseno.

Pretpostavljam da jednog dana želi voziti Formulu 1?

“Naravno. Ali prema tome idem korak po korak.

Na Novom Zelandu ćemo vidjeti gdje sam. Ako moram još koju sezonu odraditi na Formuli Renault 1.6, u redu. Naime, želim se najbolje pripremiti za sljedeći korak. Te korake želim napraviti po redu i kako treba, jer ako prerano dođete na neki nivo, moglo bi vas koštati.

Moj krajnji cilj je sigurno Formula 1. I siguran sam da to mogu”, tvrdi.

Ferdinand je u svoj životni poziv uključio i majku, barunicu Francescu von Habsburg-Lothringen. Ona je platila puno njegovih utrka i na neki način mu je glavni sponzor, pa joj je sin predložio suradnju.

“Pitao sam ju bi li htjela pretvoriti moj auto u umjetničko djelo? Bila je vrlo uzbuđena zbog toga i nazvala nekoliko umjetnika. I švicarski umjetnici Lang und Bauman to su napravili.

Čini mi se da tako imam i više mogućnosti za PR, jer svi žele vidjeti moj auto...

To je velika stvar. Nikada nije postojao trkaći Formulin ‘umjetnički’ auto. Dizajniran je krajem prošle godine, a planiramo ga kasnije prodati nekom kolekcionaru za humanitarnu akciju.

Priča o umjetničkom autu počet će se razvijati na mojoj Facebook stranici za fanove. A prezentirat ćemo ga 25. travnja ujutro, dođite!”.

Zanima me i ima li uzora među vozačima Formule 1?

“Defintivno je to Alexander Wurz. Njega jako poštujem. Sve što je napravio i kako je napravio. Htio bih se pretvoriti u njega”, smije se.

Jedina nesreća

Inače, oni su se upoznali preko Ferdinandova trenera koji je tražio drugo mišljenje, tražio je nekoga s kim bi se savjetovao oko njegove karijere.

“Počeo je u kartingu, kao i ja, i kao gotovo svaki vozač Formule 1”, priča.

“Tu su još i Nico Rosberg, Kevin Magnussen, stvarno izvrstan vozač, Jenson Button... Općenito sam obožavatelj McLaren tima.”

Pitam ga i zašto voli utrke? Kakav je osjećaj?

“Svaki put kad idem na utrku, osjećam da je to ono što stvarno želim raditi. Zaljubio sam se u to. Kao klinac sam se obožavao voziti u krug i utrkivati se s drugim klincima. Tako sam odrastao. Pronašao sam, pretpostavljam, svoj talent. I ne samo talent. Volim natjecanje, volim kako cijeli sustav funkcionira, kako to izgleda...”, objašnjava.

A roditelji, kako su oni reagirali?

“Oni me apsolutno podržavaju. Mami je, doduše, bilo malo teže u početku, ali nakon što je otišla na nekoliko mojih utrka, shvatila je da nije tako strašno. Zapravo je i bolje nego na ulici jer ovdje svi voze u istom smjeru. Tako bi barem trebalo biti”, smije se.

“Očekujete da svatko zna što radi. Na ulici baš i ne. Na stazi se međusobno poštujemo.”

Je li se ikad prestrašio, ima li straha? Smije li ga biti?

“Nikad se ne bojim. Iskreno, ima situacija koje su preriskantne i misliš si: nije vrijedno, ali uvijek idem do maksimuma. Karting je grub, ima nesreća, ali jedini savjet je da treba voziti pametno”, objašnjava.

I on sam je imao nekoliko nezgoda. Najgora je bila prije dvije godine kada je slomio ruku. On je u tome vidio samo lekciju. Ništa drugo.

“Došao sam u bolnicu, znao sam da sam slomio ruku, ali sam razmišljao isključivo o tome gdje sam i kako pogriješio. Nisam razmišljao o boli. Najviše me mučilo što sam propustio sezonu. Ali sam naučio. Za mene je to bila motivacija da osvojim sva prvenstva u sljedećoj godini.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg