DENIS KULJIŠ Zašto mislim da Hrvatska treba kralja i tko bi to mogao biti? Habsburg, Karađorđević, Savoia, možda netko od Frankopana?

Papa je apsolutni monarh bez podanika, Hans-Adam i monegaški princ Albert ustavni apsolutisti, a preostalih sedam kraljeva, kraljica i velikih vojvoda u EU uglavnom su ukrasne figure, simboli ili rezervno utočište suvereniteta. Izbjegli su giljotinu kad je tome bilo vrijeme. Engleskom kralju odrubio je, doduše, glavu veliki Cromwell pa uveo vlast parlamenta, ali je poslije toga došlo do nekih nemilih zapleta i Restauracije uvozom prinčeva nizozemske dinastije Orange.

Ferdinand Zvonimir von Habsburg (Foto: Tomislav Krišto / CROPIX)

Japanski car, Božji unuk

Tako su se ti “Oranje”, kako se po Vuku čitaju i pišu, izvukli, a prošvercali su se i španjolski Bourboni, ogranak francuskih. Imamo još belgijsku dinastiju, koja je bez veze (potomci detroniziranog posljednjeg francuskog kralja Louisa-Philippea čiji je otac pravodobno giljotiniran), te luksemburškog velikog vojvodu (srođenog s Bourbonima i kućom Orange-Nassau), dok je švedska dinastija novokomponirana - 19. stoljeće! - budući da ju je izrodio Napoleonov maršal Francuz Bernadotte, čisti pučanin, pravim prezimenom Pouey, koji se dao unajmiti kao vladar nordijske tajge. I norveška je dinastija importirana. Parlament je naprosto odabrao jednog šlezviško-holštajnskog vojvodu iz obitelji koja je zadnja carevala Njemačkom. Sva ta feudalna klatež čisti je višak - trebalo bi ih ražalovati kao indijske maharadže i pretvoriti u turističku atrakciju, što uglavnom već i jesu. Jedina impozantna pojava tu je danska kraljica Margrethe Alexandre Borhildur Ingrid, koja vuče direktnu liniju od Knuta Velikog (1016. - 1035.). Skromna gospođa, koja je završila Cambridge i Sorbonne, vozi bicikl, umjesto da se naokolo šlepa u pratnji džipova pod rotirkama kao neki balkanski beznačajni predsjednici vlada u ovdašnjim napola uspjelim paradržavama.

Kad se razmotri personal europskih kraljevskih dvora, postane odmah jasno da tu, osim nje, nema ozbiljnih dinasta s vladalačkom lozom starom tisuću godina. Godine 1812. poginuo je knez Pjotr Ivanovič Bagration čija je obitelj vladala Gruzijom od 9. stoljeća naše ere, kao ruski maršal pao je u bici na Borodinskom polju, što je opisao Tolstoj. Naravno, i ti najstariji europski monarsi epizodisti su u odnosu na japanskoga cara, koji potječe od imperatora Jimmua, unuka same boginje Sunca Amaterasu. Njihov rod neprekinut seže 2600 godina u prošlost. Genealoški zapisi nalaze se u drevnim carskim grobovima (kofun), ali carsko komorništvo do današnjih dana nije dopuštalo da se ondje istražuje s obrazloženjem da bi to moglo uznemiriti duhove blagopočivših vladara. Arheolozi su unutra pripušteni tek 2006. godine!

Ti nas podaci navode na tri zaključka. Prvo, europske su dinastije većinom novokomponirane. Drugo, većinom su uvozne - vladara narodne krvi ima jako malo, i treće - upravo najstariji rodovi ne vladaju, nego se nalaze među pretendentima. Znači, dođe li s obzirom na trend “refeudalizacije” do restauracije kraljevstava u Europi, morat će se uzimati ono što je tu na raspolaganju, bez obzira na narodnost, kao što je bilo početkom 19. stoljeća, kad su poslije Bečkog i Berlinskog kongresa stvorene nove države u kojima su zavladali uvozni, pretežno njemački monarsi. Grci su kod obnove države postavili jednog bavarskog palatina, Rumunji su 1881. izabrali za kralja Carola I. Hohenzollerna, pruskoga koljenovića iz 11. stoljeća. Bugari su, pak, potegli Aleksandra I. Battenberga iz kuće hesenskih prinčeva. Britanski Battenberg, Prvi lord Admiraliteta u Prvom svjetskom ratu, zamijenio je njemačko prezime istoznačnim Mountbatten, a njegov sin dotjerao je do feldmaršala i grofa (od Burme) u Drugom svjetskom ratu. Njegov nećak oženio se princezom Elizabetom, današnjom engleskom kraljicom, pošto je prešao s grčkog pravoslavlja u anglikansku vjeru i postao vojvoda od Edinburgha. Te su kombinacije, dakle, vrlo komplicirane, a nacija tu puno ne znači... Jedino su Srbi odlučili instalirati vladara narodne krvi - nigdje drugdje u Europi to se nije dogodilo u moderno doba, nego su u 19. stoljeću dekapitirali kraljeve iz starih kuća, umjesto da izmišljaju nove...

Karl von Habsburg, unuk Franz Ferdinanda, snimljen u svom bečkom uredu (Foto: Neja Markičević / CROPIX)

Ćelav, grbav, šepav

Ima li Hrvatska kakvu noviju dinastičku povijest i bilo kakve, makar i teoretske izglede da nekog kralja dovede na virtualni Zvonimirov tron? Zapravo ima tu dosta materijala, ali o tome se puno ne priča jer se domoljublje nekako identificiralo s republikanizmom...

Hrvatski kraljevi poslije Trpimirovića bili su mađarski kraljevi, a namjesnik prestolonasljednik princ Koloman, poslije kralj Koloman I. Učeni ili Knjiški (1095. - 1116.), izgradio je sebi rezidenciju na današnjem Zrinskom trgu, u najstarijoj privatnoj kući u Zagrebu. Koloman je bio izuzetan tip na kojega trebamo biti ponosni - iako je bio nevisoka rasta, neuredan, ćelav, napola slijep, grbav, šepav i mucav, taj je hrvatski vladar zabranio progon vještica jer je ocijenio “da ne postoje” te rastjerao krstaše koji su na svom pohodu u Svetu zemlju ubijali Židove da bi se, kako je presudio, “domogli njihovih para”. Njegova dinastija Arpadovića potrajala je do 1301., a zatim je mađarsko-hrvatska kruna sv. Stjepana išla od kuće Luksemburgovaca do Anjoua, da bi završila kod Habsburga s kratkim ekskurzijama kod poljskih Jagellonaca te mađarskih vojskovođa Hunyadija i Zapolje, da bi sve završilo opet kod Habsburga i preko Marije Terezije do lorenske, odnosno lotarinške kuće suverenog princa za kojega se ona udala.

Karl von Habsburg, otac potencijalnog kralja Ferdinanda Zvonimira, sa suprugom Francescom i djecom

Mi bismo otišli, ak’ može

Zadnji je habsburški vladar Hrvata bio Karlo IV., pranećak Franje Josipa. Naslijedio je prijestolje 1916. godine. Njegov sin bio je Otto Habsburški koji je živio do 99. godine (umro je 2011.). Na čelu vladarske kuće naslijedio ga je nadvojvoda Karlo (54) čiji je sin jedinac Ferdinand Zvonimir Maria Balthus Keith Michael Otto Antal Bahnam Leonard upravo navršio 18 godina. Bavi se autoutrkama i vozi Renault u dvije Grand Prix kategorije, što se moglo i očekivati - otac mu je uvijek kao lud jurio bijelim Porscheom, a bio je i pilot-lovac u vojsci te u letačku knjižicu upisao više tipova mlaznih presretača. Dakle, svaka restauracijska ideja trebala bi počivati na plećima Ferdinanda Zvonimira. Ima dvije sestre, princeze Eleonoru i Gloriju, a otac Karlo je vrlo reprezentativni komtur Ordena sv. Jurja, katoličko-dinastičke zaklade koja ima puno članova i u Zagrebu gdje se s vremena na vrijeme sastanu pa zaogrnu dugim pelerinama ukrašenima malteškim križevima (jedan od vitezova je neizbježno Romano Bolković). Karlo i Ferdinand morali su se odreći vladarskih pretenzija da bi dobili austrijsko državljanstvo (Otto je imao austrijski pasoš, ali mu je bio zapriječen dolazak u zemlju pa su ga pripustili tek nakratko, na sinovljevu svadbu i unukovo krštenje u Tirolu, u crkvici gdje se to uvijek obavlja). Poslije smrti tijelo je primljeno u Gruft, kapucinsku crkvu i grobnicu na Grabenu u Beču, s tim što je srce prethodno odstranjeno, položeno u naročitu urnu i po običaju ukopano u mađarskoj benediktinskoj opatiji Pannonhalma iz 13. stoljeća.

Ferdinand Zvonimir von Habsburg (Foto: Tomislav Krišto / CROPIX)

Hrvati su otkazali lojalnost habsburškoj kući prije nego što je 18. prosinca 1918. u Zagrebu proglašena vlast Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca. Kao i svaka revolucija, to je kod nas prošlo “glajhšaltovanjem”, uz prethodnu obavijest suverenu da bismo mi, ak milostivo veličanstvo ne bi imalo niš protiv, rad otkazali zbog drugih neodložnih aranžmana... No, kao što je ljubav proizvoljno otkazana, može se i otkaz lako anulirati odgovarajućim saborskim zaključkom dvotrećinske većine.

Habsburgovci - naši ljudi

Habsburška je dinastija izvanredno stara i reprezentativna, zaista najjača feudalna kuća u Europi. Njihova restauracija na hrvatsko prijestolje sv. Stjepana ne bi bila nimalo ekscentrična i sigurno bi pridonijela regulaciji hrvatskog suvereniteta, koji su Josipović i Milanović silno destabilizirali, jedan političkim avanturizmom i neskrivenim ambicijama da ovlada političkim životom, a drugi političkim stilom na rubu huliganizma, koji je onemogućio komunikaciju i normalno funkcioniranje parlamentarne države.

Osim toga, kao što pokazuje primjer princeze Charlotte, to bi donijelo silan procvat turističkih i komercijalnih aktivnosti. Gdje su Habsburzi, tu se muzicira, a čokolade i marcipan umotavaju se u raskošne omote, jašu se lipicaneri, uzgaja cvijeće, priređuju balovi, krštenja i svi ostali vjerski rituali koji su ionako obuzeli Hrvate, a ne bi bilo loše kad bi tim događajima, umjesto sirovih seljačina, prelata koji neumjereno politiziraju, ton davali uljudni i suzdržani aristokrati... Habsburzima nemamo što zamjeriti - u Domovinskom ratu bili su neobično angažirani i nadvojvoda Karl bio je više puta na frontu od Milanovića. Otto je gurao izokola, radeći na priznanju u Vatikanu i u konzervativnim njemačkim krugovima - bit će da je i to nešto pomoglo... Otto je čak pisao redovnu kolumnu za Globus, a Karl i grofica Von Thyssen-Bornemisza upoznali su se u Zagrebu, u hotelu Palace.

Drugi dinastički pretendenti ne čine se baš prikladnima - Pavelić je u Rimu svojedobno fasovao princa Aimonea od Spoletta, vojvodu od Savoje i Aoste, koji se okrunio kao kralj Nezavisne Države Hrvatske, Tomislav II. Divan, dva metra visok džentlmen u savršenoj mornaričkoj monduri kakvu ti mogu sašiti samo Talijani, bio je oženjen za Irenu, princezu Grčke i Danske. Bit će da nije imao pojma s kakvim se gulamferima uhvatio u kolo - uvjeravali su ga da će mu organizirati krunidbu na Duvanjskom polju (samo mu je to trebalo), a u međuvremenu su mu uvalili u Rimu krunu, mač, skiptar i ostale parafernalije koje su valjda dali izraditi kod Bvlgarija. Kad je inkognito posjetio svoju buduću kraljevinu, shvatio je da su tu Talijani nepoželjni pa zatražio da se teritorij Dalmacije vrati Hrvatskoj. Tada su ga mussolinijevci prebacili na “ignore” i potom mu je kralj naredio da abdicira u korist sina Amadea Zvonimira II. Taj je još živ i na raspolaganju, ima 72 godine i troje djece, među njima sina Aimonea, vojvodu od Apulije (48) koji se oženio s grčkom princezom Olgom. Njihov sin Umberto od Savoje ima šest godina.

Osim Tomislava i dva aktualna Zvonimira, na lageru je bio još jedan Tomislav, ali Karađorđević, stric sadašnjeg srpskog pretendenta Aleksandra. Rođen je kao drugi sin jugoslavenskog diktatora, kralja Aleksandra I. (Ujedinitelja), a njemu u čast Duvno je tada 1928. dobilo sadašnje ime - Tomislavgrad. Princ Tom Duvanjski umro je 2000. godine. U ratu je dolazio na front, ali, naravno, sa srpske strane, pa su mu čak ponudili da postane knez Republike Srpske, što je prvorazredna ujudurma. Trebao je prihvatiti, bio bi jedinstven u svijetu monarh jedne - republike. Ženio se dvaput, imao je tri sina, a jedan od njih završio je beogradsku Vojnu akademiju. Bit će da ti kraljevići, kao i sinovi samog princa Aleksandra Karađorđevića koji živi na Topčideru u Dvoru, okružen (Titovom) gardom, za nas zbilja ne igraju - a k tome ovi Aleksandrovi nisu zainteresirani ni za Srbiju, a nekmoli za Hrvatsku. Govore samo španjolski i engleski. Sinovi su princeze Braganze, portugalske kraljevne i unuke posljednjeg meksičkog cara Pedra I., te žive kod mame po imenu Dona Maria de Gloria Henriqueta Dolores Lucia Miguela Rafaela Gabriela Gonzaga od Orleans-Braganze i Burbona i njezina novog muža don Ignacija Medine y Fernandeza de Cordobe, 19. vojvode od Segorbe, čiji je predak predvodio flotu Nepobjedive armade koja je pošla zauzeti Englesku kraljice Elizabete I., čime simbolički zatvaramo krug...

Amadeo di Savoia, odnosno Amadeo Zvonimir II. Postao je ‘kralj NDH’ kada je njegov otac, prozvan Tomislav II., bio prisiljen abdicirati s tog izmišljenog trona

Embargo na uvoz

Najprikladniji bi bili vladari narodne krvi, ali od domaćih feudalaca došli bi u obzir jedino potomci Zrinskih i Frankopana, pravih dinasta iz ranog srednjeg vijeka, krčkih i bribirskih kneževa hrvatskih plemena. No, kao i gotovo sve stvari u Hrvata, i to se moralo pretvoriti u travestiju, skandal i jeftinu potvoru, pa tako ovom malenom zemljom već desetljećima lunja gospođa koja se izdaje za Ingrid Doimi de Lupis Frankopan-Šubić, koja si usput pridjene i prezime “Zrinski”. Riječ je o običnoj švedskoj pučanki Ingrid Detter, malo pomaknutoj pravnici (i ona je u ono ratno doba pisala kolumnu za Globus, ali je tada još bila samo de Doimi). Udala se za Višanina Vukovića koji je na neku čudesnu formu postao de Lupis pa tršćanski (?) plemić Doimi, a onda ih je krenulo - te Frankopan, te Šubić, te Zrinski... Te obitelji su zatrte, ostali su bez potomaka, ali ovi novokomponirani plemići, lišeni pijeteta, od svoga su novog prezimena stekli silne koristi. Kreditima (Hypo banke?) postali su vlasnici Nebodera na Trgu bana Jelačića u Zagrebu i mnogih drugih vrijednih nekretnina, čiji drugi vlasnici nisu htjeli biti vidljivi.

Zatim je najstariji sin Vukovića Lupisa Doimija, Petar “Frankopan”, završio najbolje engleske škole i oženio se s pravom drogerijskom princezom, naime nasljednicom lorda Sainsburyja, britanskog Todorića, vlasnika trećeg najvećeg trgovačkog lanca u zemlji s godišnjim prihodom od 24 milijarde funti, šest puta većeg od Agrokora. Što je zaista dovoljno da ti zauvijek ogadi ideju restauracije hrvatske monarhije.