Barbara, plavokosa djevojčica, više je od pola svojeg života proživjela u kamp-kućicama, kontejneru i u potresom polurazrušenoj kući. Na Badnjak je napunila dvije godine. S dvije sestre, majkom i ocem živi u kući, u jednoj prostoriji. Ona im je dnevni boravak i kuhinja.
Pomalo ozbiljno lice razvuklo se u velik osmijeh kad sam pred nju stavio bombone i čokolade. Nije navikla na darove.
Svojim velikim očima gleda u svijet i misli da je normalno živjeti u kamp-kućici od deset četvornih metara, a potom u razrušenoj kući, da je normalno da nemaš svoju sobu, da nemaš kupaonicu. Da se na istom krevetu igraš, jedeš i poslije spavaš sa sestrama, mamom i tatom. Njoj je normalno da je u samo jednoj prostoriji kuće toplo. Njoj je to normalno jer u svoje dvije godine života nije imala priliku za drugačiji život.
Samo četiri dana nakon njezina prvog rođendana razorni potres razdrmao je kuću koju su njezini roditelji Mateja Jurković i Mirko Jurišić kupili godinu dana prije, i to na kredit koji je podigao sestrin bratić jer oni kao nezaposleni na njega nemaju pravo.
U toj kući na samom ulazu u Glinu bili smo 4. siječnja. Crvenih očiju od nespavanja, tada nas je dočekao Mirko, koji čekao je da mu netko javi da mu vozi kamp-kućicu. Tri je dana spavao u automobilu. Žena i djeca bili su kod njezinih roditelja. Istog dana kada je njegov vapaj objavljen u Jutarnjem listu, iz Zadra je stigla kamp-kućica. Jurišići su ponovo bili na okupu i na toplom. Jednog dana koji mjesec poslije u njihovo dvorište banula je vojska, s kontejnerom.
- Samo su ga istovarili i otišli. Niti sam išta potpisao, niti znam što ću sada s njim - govori Mirko.
- Nakon toga više nitko nije dolazio. Sami smo kupili kabele i spojili struju, a u kontejneru nema ni vode kanalizacije jer to nitko nije došao spojiti - nadovezuje se Mateja.
U takvim uvjetima njih petero živjelo je do travnja, kada su se preselili u Novalju. Mirko je dobio sezonski posao čišćenja kampa, a cijela obitelj besplatno korištenje kamp-kućice u vrijeme sezone. I tako se Barbara sa sestrama Lucijom (4) i Petrom (6) iz jedne kamp-kućice preselila u drugu. Ali to su joj vjerojatno bili najljepši dani života. Sreća je, međutim, prekratko trajala. Sezona je završila i Jurišići su se vratili u Glinu.
Zaključili su da će se iz kontejnera preseliti u svoju razrušenu kuću. Neka birokratska ruka na kuću im je nalijepila žutu naljepnicu, koju je vjetar odavno odnio u nepovrat i obvezala ih je da plaćaju dio računa za potrošenu struju. Hladni dani su stizali, a oni novca za struju koju su koristili za grijanje nemaju. U državu su se odavno razočarali i shvatili da od nje pomoći nema.
- U godinu dana dobili smo pomoć od 3000 kuna i to je to. Otprilike u ožujku predali smo papire za obnovu i od onda ništa. Nitko nam se ne javlja. Nitko ništa ne pita - suznih očiju objašnjava Mateja. Naravno, u sve se ponovo umiješala i birokracija. Mateja i djeca prijavljeni su na adresi kod njezinih roditelja čija kuća ima zelenu naljepnicu. I ops, Jurišići više nisu prioritet. To što Mateja i djeca žive na drugoj adresi, naravno, nikoga nije briga. Mirko je stoga uzeo stvar u svoje ruke.
- Bavim se zidarijom i odlučio sam popraviti sam što mogu. Od novca koji sam zaradio tijekom ljeta kupio sam materijal. Popravio sam veći dio krova, strop. Potres je srušio zid između sobe i kuhinje, pa smo to pretvorili u jednu prostoriju. Postavio sam peć na drva i tu danas živimo. Ormar, stolić i ostalo kupujem preko Njuškala - pojašnjava Mirko.
U kući postoji još jedna prostorija, ali nema novca za njezino uređenje. Danas im nedostaje još pet ploča da koliko-toliko zatvore krov. Dimnjak na kući je priručni.
- Elaborat za dimnjak košta 25.000 kuna. Za to sagradim cijelu kuću. Više koštaju papiri nego zidanje - priča Mirko.
Natezanje i rasprave o tipskim kućama koji se vode u Zagrebu, Jurišiće ne zanimaju. To više i ne prate. Mirko želi sam graditi, samo da mu je materijala.
- Da nam barem daju nešto građevinskog materijala za krovište, bila bih im zahvalna za cijeli život. Ali nitko nam ne dolazi. Nitko ne pita kako ste, treba li vam što, kako su djeca. Nitko ništa - govori Mateja. Kažu da je slična situacija u cijeloj Glini. Malotko više živi u kamp-kućicama i većinom im služe za skladište.
- Nema tu nikakve obnove. Svatko se snalazi kako zna i umije. Sami nabavljamo materijal i krpamo kuće - svjedoči Mirko.
Od obnove praktički nema ništa, ali je zato apsurdnih situacija napretek.
- Bratova kuća dobila je crvenu oznaku. Prije nekoliko mjeseci došla je neka ekipa i srušila mu kuću. I dalje ništa - ogorčeno kaže Mirko. - U gradu su srušili kolodvor i sada grade klizalište. Za to novca ima, a za nas sirotinju nema - zaključuje Mateja.