Jednog tipičnog užarenog dana u proljeće 2010. u Porlamaru na otoku Isla Margarita u Venezueli sjedila sam u lokalnoj pekarnici i jela empanadas, kao i stariji gospodin za stolom do mene. Nakon što smo zapodjenuli razgovor o lokalnim specijalitetima i nadjevima za empanadas, pitao me odakle sam. Kad sam odgovorila da sam iz Hrvatske, glasno je viknuo: “Joj, Hrvatska! Ničega se ne bojim toliko kao balkanizacije Venezuele!” Ta me reakcija presjekla jer obično diljem svijeta kad kažete Hrvatska, čujete komentare “Davor Šuker” ili “Maršal Tito”. Sve samo ne ovakav krik užasa!
U balkanskom košmaru
Pitala sam ga na što točno misli. Rekao je da već dugo Venezuelom kruže priče kako Amerikanci naoružavaju paravojne snage u Kolumbiji, koje su grupirane na pograničnom dijelu sa saveznom državom Zulijom, bogatom naftom, i da upadaju na venezuelanski teritorij kako bi izazvale nemire, a potom i odcjepljenje te države. Prema tom scenariju, hipotetsku težnju za samostalnošću Zulije pratile bi i druge države, a kad bi to vlada pokušala spriječiti, Venezuela bi se našla u balkanskom košmaru.
Kad sretnete takvog čovjeka, dvojite je li to samo jedan od onih koji samo razglabaju o vječitim teorijama urote ili u svemu tome možda ima i zrnce istine. I tu i tamo toga se sjetite. Kao i ovih dana kad su vijesti o smrti Huga Cháveza, analize i osvrti posvuda prisutni.
Venezuelu sam posjetila tri puta između 2006. i 2010. i ukupno se u tim boravcima nakupilo dvije i pol godine života. Život u Venezueli podrazumijeva praćenje političkih zbivanja. To je tema razgovora na svim okupljanjima, u usputnim razgovorima u autobusu, dućanu - posvuda. El Comandante i njegova politika imali su upliva na život svakog Venezuelanca, čavisti i antičavisti svoje stavove artikulirali su glasno. Bogatima nije odgovarala klima slična antiburžoaskim kampanjama poslijeratne Jugoslavije, siromasi su imali stav sličan onome koji je predsjednica Argentine Cristina Kirchner jučer napisala na svom Twitter računu. Ona govori o Chávezu kao o osloboditelju naroda koji je milijunima dao priliku za ostvarenje zdravstvene zaštite, obrazovanje i pružio im nadu.
Tijekom predsjedničkih izbora 2006. slogan “10 Milliones de Votos” (10 milijuna glasova) pretvoren je u pjesmu koju su svi znali napamet, a uz reggaeton ritam nije ju bilo teško ni otplesati. Chávez je te izbore dobio sa 63% glasova. Nezadovoljnici su govorili: “Putem glasova je došao, putem glasova će otići” i odlučili čekati druge izbore. Kad je na parlamentarnim izborima 2010. Koalicija demokratskog jedinstva osvojila 96 zastupničkih mjesta u skupštini, antičavisti su klicali.
Siromašni Venezuelanac koji živi na drugoj strani grada, u predgrađima zvanim barrios, Cháveza vidi kao heroja, revolucionara koji u L. Americi implementira program osloboditelja Simona Bolivara.
TV El Comandante
Primjerice, kad je Hugo Chávez u jednom od svojih kontroverznih poteza najavio da će zatvoriti najveći trgovački centar Sambil jer je izračunao da on dnevno troši količinu struje koja bi mogla napojiti 50 siromašnih kućanstava, lako je bilo predvidjeti reakciju jednog i drugog društvenog sloja. Bogatiji sloj bio je zgrožen. Siromasi u Sambilu nisu ondje nikada ni bili. Živežne namirnice nabavljali su u nacionalnom lancu supermarketa koje je utemeljio Chávez.
U tim trgovinama hrana je bila 50 posto jeftinija nego u drugim komercijalnim centrima. Kad spominjemo Chávezove kontroverzne odluke, prisjećam se kako je jedne godine zabranio prikazivanje američke crtane serije “Simpsoni” i ubrzo nakon toga odlučio da se u istom terminu reprizira “Baywatch”.
Razloge nisam uspjela odgonetnuti. Kad govorimo o televizijskom programu, Hugo Chávez bio je konstantno prisutan. Dolazio je ujutro na posao i sjedio za stolom s najbližim suradnicima te se obraćao auditoriju sa svojim analizama i porukama.
Crna kronika od 0 do 24
Obraćanja su bila otvorena i mogao im je prisustvovati tko god je htio. Chávez bi obično odradio puno radno vrijeme sa svojim govorima i slušali smo ga tijekom doručka, potom ručka (Venezuelanci imaju dvokratno radno vrijeme) i onda još malo poslije posla. Pratile su se i vijesti s Kube. Zahvaljujući bliskim odnosima s Castrom, u posljednjih 13 godina 55.000 Venezuelanaca besplatno se liječilo na Kubi.
Iako je politika sveprisutna, Venezuela nije samo socijalizam 21. stoljeća ili njegova opozicija. To je zemlja luda za bejzbolom, koji zovu el béisbol; zemlja gdje se plešu salsa, reggaeton i merengue, gdje se pije dobar rum, jede arepa, prate izbori za miss kao događaj iznimne važnosti, gdje su ljudi topli i suosjećani. Po nekim su stvarima tipični Latinoamerikanci, po nekima su posebni. Koja još druga latinoamerička zemlja ima izravne letove za Teheran?
Ono protiv čega se Venezuela borila prije i u vrijeme Cháveza jest velika stopa kriminala. U nekoliko posjeta Caracasu osjetila sam tu nesigurnost kao nigdje drugdje. Na lokalnim autobusima zamračena su stakla i navučene zavjese, stambeni blokovi ograđeni su betonskim zidovima na kojima je bodljikava žica. Sva naselja imaju čuvare, na vratima stambenih zgrada (na glavnom ulazu, a potom i na vašem stanu) nalaze se i protuprovalna vrata i rešetke.
Vrata otvarate ključem i čipom, lift također, te svoj stan na isti način. Na svim prozorima su rešetke. Ako ste u automobilu, ne stajete na crvenom svjetlu jer postoji opasnost da vam netko uleti u automobil i otme ga... Moji prijatelji iz Venezuele kažu da osjećaj neizvjesnosti lebdi u zraku i svi se pitaju: što će se dalje biti s nama? Simon Bolivar jednom je izjavio da su svi revolucionari orali more. Tek treba vidjeti što je izorao Chávez.