Jesu li Luka Modrić i svi “vatreni” tek “jučer” naučili igrati nogomet? Ne, naravno. Svi su oni vrhunski nogometaši, što godinama dokazuju u najprestižnijim svjetskim klubovima. Pa što se to dogodilo u Rusiji da je individualnu vrijednost počela slijediti i ona kolektivna?
Dogodilo se očito vrhunsko zajedništvo koje pršti iz svakog vatrenog srca uključujući i ono selektora Zlatka Dalića, a rezultat je da je hrvatska reprezentacija stigla nadomak nogometnog Mount Everesta. U tome ih nije moglo pokolebati ni 40.000 gromoglasnih ruskih navijača, ni činjenica da Rusi igraju “doma”, ni na kraju rulet jedanaesteraca. Dapače, “vatreni” su “bez teksta” ostavili i domaće dežurne troublemakere nadglasane milijunima, konačno sretnih građana, diljem “Moje lijepe zemlje Hrvatske”. Glavni “krivac” za tu konačnu pozitivnu “kemiju” nedvojbeno je izbornik Dalić koji odlično jedri morem znanja, nacionalnog ponosa i duhom zajedništva ne stavljajući u prvi plan zasluge pojedinaca već ekipe “koja igra prije svega za svoju Hrvatsku”. Ne, nije riječ o patetici već o vrlo uvjerljivom “poslu” koji, pokazalo se, jedino može donijeti rezultate.
Psihijatar
“Istina je da je Dalić u reprezentaciji ‘preokrenuo’ cilj. Mirno i racionalno, ali ne bez emocija, cilj je odmaknuo od sebe pa i od igrača i usmjerio ga prema naciji. On ni koju godinu kasnije ne bi govorio ‘ja sam izbornik koji je 2018. osvojio prvenstvo svijeta’ već će uvijek reći ‘Hrvatska je bila na vrhu svjetskog nogometa’. To je velika stvar jer tada je tome gotovo nemoguće biti oponent. U takvoj situaciji onaj tko bi oponirao mora otići pa ma kako veliki igrač bio što je osjetio i Kalinić na početku prvenstva. Pokazalo se da se i bez jakih pojedinaca može ako smo ekipa”, objašnjava psihijatar prof. dr. Vlado Jukić. Dodaje kako to nije samo slučaj u sportu već i u životu jer ma kako genijalan bio pojedinac, ništa neće učiniti ako ‘ekipa’ nije usmjerena ka istom cilju.
Osim toga, kaže Jukić, dečki su pokazali i dodatnu kvalitetu koja nam zadnjih godina kao naciji nedostaje, a to je da bez “znoja, krvi i suza” nema rezultata. “Dovoljno se sjetiti Domovinskog rata koji je dobiven upravio zahvaljujući zajedništvu, a onda smo u miru ‘popustili’ i okrenuli se ‘babi i stricu’ odnosno političkoj podobnosti umjesto kompetencijama i radinosti. Ništa se ne može postići bez teškog, intenzivnog i kontinuiranog rada”, kaže prof. dr. Jukić.
Nedvojbeno je da bi “ruski poučak” Hrvatska trebala hitno usvojiti u gotovo svakom segmentu života. Naime, baš je zajedništvo ono što nam godinama nedostaje i zato 20 godina nakon rata nepotrebno prolazimo “maleni ispod zvijezda”. Čak i oni “mali i nepoznati” postaju i poznati i veliki ako kolektiv postiže cilj. I veliki hrvatski nogometaši postali su tijekom ovog natjecanja još veći i “skuplji” nego li su bili prije samo kojeg tjedna.
Akademik
“Svi hrvatski igrači nakon europskog prvenstva dobit će ‘podebljane’ ponude. Da smo ispali u prvoj fazi natjecanja, svi bi ti naši igrači i dalje bili odlični pojedinci, ali ‘tržište’ ih ne bi prepoznalo odnosno ne bi im se nudili tako veliki ugovori o kojima se govori ovih dana”, objašnjava prof. dr. Jukić. Dodaje da su podređujući se kolektivu ostvarili i svoj osobni cilj.
Da su “vatreni” uspjeli mobilizirati društvo u pozitivnom smislu suglasan je i predsjednik HAZU-a, akademik Zvonko Kusić. Naglašava kako su hrvatski problem kontinuirane svađe u kojima se stalno traži krivca za neuspjehe. Potreban nam je društveni optimizam da bi se pomaknuli, a ovo je mobilizacija društva koja je na žalost zadnjih godina vrlo rijetka u Hrvatskoj. Rijetke su prilike da se na cijelo društvo projicira zajednički cilj, a to je hrvatskim nogometašima uspjelo i to je odlično”, kaže akademik Kusić. “Uostalom i kad se radi o politici najuspješniji su oni političari čije ciljeve prihvati većina društva”, objašnjava akademik Kusić.
“Građane frustrira disfunkcionalna država pa se uspjehom reprezentacije sublimira sve to nezadovoljstvo. Na neki način u tom uspjehu vide da bar nešto u državi funkcionira odnosno pruža kratkotrajno zadovoljstvo i nadoknađuju to što je država takva kakva je. Istina je da je to uspjeh igrača, ali na neki simbolički način izvor je kolektivnog pozitivizma u zemlji iz koje se iseljava, u kojoj gospodarstvo nije na zavidnoj razini, u kojoj nitko nikom ne vjeruje”, objašnjava sociolog dr. Sven Marcelić sa Sveučilišta u Zadru. Dodaje da se u disfunkcionalnom društvu ljudi lako identificiraju s nogometom s obzirom na to da se u državi nemaju s čim poistovjetiti jer smo i dalje jedna od najneuspješnijih zemalja EU.
Možda i nije sve izgubljeno. Istina, teško će Hrvatska u bilo čemu biti među četiri svjetske zemlje, ali nije loše pokušati barem od disfunkcionalne države, kako Hrvatsku opisuje dr. Marcelić, u dogledno vrijeme stvoriti funkcionalnu. Građani bi odahnuli kad bi barem institucije stvarno “radile svoj posao”.