Uvijek je težio uvažavanju okoline, a nakon životnog sunovrata ubio je osobu koja je bila najbliža onome koga je krivio za sve

Mladen Šlogar, koji je preminuo 28. srpnja prošle godine u Bolnici za osobe lišene slobode i koji je bio pravomoćno osuđen na 30 godina zatvora zbog ubojstva Ivane Hodak, kćeri odvjetnika Zvonimira Hodaka i bivše potpredsjednice Vlade Ljerke Mintas-Hodak, 6. listopada 2008. u veži zgrade gdje je stanovala, bio je osoba s teškim narcističkim poremećajem ličnosti.

Ustanovio je to tim psihijatara Centra za forenzičku psihijatriju bolnice u Vrapču, gdje je Šlogar bio na vještačenju od 9. do 26. ožujka 2009., a njegov psihoprofil složio je prim. dr. sc. Miroslav Goreta, tada voditelj Centra za forenzičku psihijatriju.

- Egocentričan, rigidan, manipulativan, nepovjerljiv, sklon kontroli i pedanteriji, s teškoćama u socijalnom funkcioniranju. Usmjeren je na sebe, s osjećajem veličine, a s nedostatkom bliskosti, suosjećanja, kritičan prema drugima, a nekritičan prema sebi. Osoba poput njega je ranjiva samopoštovanja, osjetljiva na kritike. Na kritiku reagira prijezirom ili bijesom. Obezvređuje one koji ga razočaraju ili one nad kojima se osjeća superiorno. Stalno je težio uspješnosti i uvažavanju okoline, i to je privremeno uspio ostvariti druženjem sa ‘značajnim‘ osobama, korisnicima terena na Mladosti, odvjetnicima i liječnicima", stoji u nalazu forenzičkih psihijatara koji je potpisao prim. dr. sc. Goreta.

Mladen Šlogar ispred Županijskog suda u Zagrebu.

Damir Krajač/Cropix

Stručnjaci su zaključili da nije neuračunljiv niti je ikad bolovao od duševne bolesti. Šlogar nije pijanac, narkoman ili duševno nerazvijen. On je, laički jednostavno, narcisoidan tip. Psihijatri su objasnili, slažući dojmove razgovora s njim, analizirajući njegov život i postupke, da je bio rastrgan između grandioznih životnih želja i ciljeva, s jedne strane, i realnosti s druge strane.

Od situiranog muškarca koji si je mogao priuštiti i skijanje u Austriji, Šlogar je postao beskućnik. Kako se danima ne bi prao, ljudi u tramvaju micali su se od njega. Kad je slučajno uočio Ivanu tog kobnog 6. listopada, probudio se agresivni dio njegova karaktera te je odlučio kazniti osobu koja je bila najbliža onome koga je krivio za sve svoje nedaće, Zvonimira Hodaka.

Kad je uperio pištolj u Ivanu, ona ga je gotovo uhvatila za ruke. Htjela je skrenuti cijev pištolja, ali nije uspjela. Ubojici pak, iako je rekao da je od trenutka kad ju je ugledao bio sve živčaniji, ruka nije zadrhtala. To je bio ispričao i policajcima i sucu, ali detalje zločina pred psihijatrima nije htio ponoviti.

Seanse radi vještačenja nisu mu bile prvi susreti s psihijatrima. Prvi put otišao je k psihijatru u 21. godini:

- To je bilo zbog osamljenosti, bio sam kao pustinjak, samo posao i šetnja po gradu!‘ Mislio je da je lošiji od vršnjaka, a psihijatar mu je rekao: ‘Ja ne vidim niš‘ na vama da ste ružni‘.

Psihijatri i psiholozi Šlogarov su psihoprofil složili razgovarajući s njim satima, na temelju medicinske dokumentacije, podataka i spisa, ali i na temelju njegovih crteža, koji su bili dio testiranja ličnosti. Među brojnim Šlogarovim karakteristikama koje psihijatri navode jest i nizak prag frustracije, činjenica da se pretjerano brine o zdravlju, da je hipohondar, da nema dubljih emocionalnih doživljaja u odnosu na druge ljude. Šlogar, poput nekih drugih optuženika za najteža kaznena djela, s narcističkim poremećajem ličnosti, a imali smo ih prilike viđati u sudnicama, ponašao se potpuno indiferentno prema optužbi, tužiteljima, čak i prema vlastitom odvjetniku, prema vještacima i svjedocima. Primjerice, i pokojni Aleksandar Milles, organizator velike pljačke blaga Nacionalne i sveučilišne knjižnice, također je imao narcistički poremećaj ličnosti. I on je skončao život u zatvorskom sustavu, ali ne prirodnom smrću, nego počinivši samoubojstvo.

Zašto narcisi ubijaju i zašto se neki od njih nakon suočenja sa zatvorom ubijaju?

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti