ZLOČINI NARCISA (VIII)

Što je kriminal ‘bijelog ovratnika‘: ‘Navest ću vam jedan primjer, to nižerangirane osobe ne mogu napraviti...‘

Prevaranti, uhode i nametljivci često su osobe s narcističkim poremećajem ličnosti, a kad ih se uhvati, sebe prikazuju kao žrtve nepravednog sustava ili sebi bliskih ljudi

 kriminal bijelog ovratnika (ilustracija)

 Rawpixel/Alamy/Alamy/Profimedia/Rawpixel/Alamy/Alamy/Profimedia

Osobe narcističkog poremećaja ličnosti nisu samo počinitelji ubojstava, pokušaja ubojstava, sadističkih iživljavanja nad djecom, poput slučaja jednog policajca iz 2014. godine, provala i pljački. U njihovu spektru kriminala visoko su zastupljene prijevare pojedinaca ili skupina ljudi, ponekad se na listi onih koji su oštećeni nađu tisuće građana. Psihijatri su tako ocijenili da su i neki od onih koji su prijetili, uhodili poznate osobe te im živote pretvorili u pakao bili počinitelji koje su karakterizirali narcistički poremećaji ličnosti.

Svjedočili smo proteklih godina slučajevima piramidalnih "lanaca sreće" čiji su pokretači i organizatori, bilo da je riječ o onima iz Hrvatske ili iz inozemstva, često imali sindrome narcističkog poremećaja ličnosti. Ustanovit će se to tijekom vještačenja u sudskim postupcima, kad su njihove psihoprofile analizirali psihijatri. Njihovi branitelji pokušavat će čak tvrditi da je taj njihov poremećaj na razini neubrojivosti, što bi ih lišilo kaznene odgovornosti, ali sud nije prihvaćao takva stajališta njihovih branitelja. Oni nisu bili nasilnici, već se često kategoriziraju u kriminal "bijelog ovratnika".

A što je u podlozi kriminala "bijelog ovratnika" i gdje se nalazi u rasponu narcističkog spektra, pojasnio nam je prof. dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatrije, predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb

- Kriminal bijelog ovratnika je izraz koji označava kriminalne radnje osoba koja pripadaju višim slojevima nekog društva i imaju socijalno više pozicije. S druge strane kriminal ‘plavog ovratnika‘ vezuje se uz osobe niže rangirane na socijalno hijerarhijskoj ljestvici. Analiza ličnosti počinitelja kaznenih djela s obilježjima kriminala bijelog ovratnika ukazuje na to da je kod njih visoko izražen patološko-narcistički spektar ponašanja koji uključuje više kliničkih slika te se dijagnostički proteže u rasponu od narcističkog do antisocijalnog poremećaja ličnosti. Pritom je narcistički spektar bliži osobama s kriminalnom bijelog ovratnika, dok su osobe s kriminalom plavog ovratnika bliže antisocijalnom spektru. Primjer kriminala bijelog ovratnika su kaznena djela visoko sofisticiranih financijskih pronevjera, a za koje niže rangirane osobe ne bi imale mogućnost počinjenja. Stereotip je da osoba s narcističkim poremećajem u podlozi motivacije za počinjenje kaznenog djela ima osjećaj tzv. posebnih prava za sebe, što je povezano s pohlepom, kao i doživljaj da neće biti uhvaćena. Temeljni osjećaj stalne zakinutosti (u podlozi su rane povrede koje predisponiraju nastanak poremećaja ličnosti) pomaže joj da racionalizira (objasni sebi na lažni način) zašto radi stvari koje zakonski nisu dozvoljene. Psihološki mehanizam poricanja blokira osobu od realnog viđenja istine o sebi i lažno sugerira da neće biti uhvaćena - pojašnjava prof. Marčinko.

A kako ta osoba reagira u trenutku kad ju se uhvati u kriminalnim radnjama?

- Ona opet koristi nezrele mehanizme obrane, sada mogu biti dominantni projekcija i premještanje, kada se brani od lošeg unutarnjeg doživljaja tako da pripisuje probleme drugima. U podlozi ponovno postoji temeljni mehanizam narcističkog poremećaja ličnosti, a to je rascjep, odnosno crno-bijeli doživljaj realnosti. Kada osobe s kriminalnom bijelog ovratnika budu uhvaćene, sebe obično vide kao žrtvu nepravednog sustava (bijeli dio prizme), problem većinom premještaju u sustav ili bliske ljude koje prikazuju kao ugrožavajuće ili progonitelje (crni dio prizme). Dakle, nema priznanja djela, a lažući ljude u okolini, u konačnici i samog sebe, pokušavaju zadržati kakvu-takvu sliku samopouzdanja. Kroz neprihvaćanje istine brane se od nepodnošljive unutarnje nelagode i srama. U tim situacijama čak je i autodestrukcija manje bolna od priznanja djela, jer sram koji tada osjećaju i ne prepoznaju ga kao sram (nego kao nepravdu prema sebi) može ići do razine apsolutnog. Ovaj apsolutni sram ima tzv. toksične učinke na psihu te osoba koja je počinila kazneno djelo čini sve da ga smanji ili izbjegne, često putem poricanja počinjenja djela - zaključuje prof. Marčinko.

Obrazac je dakle isti kao i kod počinitelja najtežih kaznenih djela, a osobe s narcističkim poremećajem ličnosti kao počinitelje kaznenih djela koje smo prikazali u ovom serijalu sretali smo, srećemo i, nedvojbeno je, sretat ćemo i ubuduće u crnim kronikama. Možda će ovaj njihov serijski prikaz pridonijeti da bolje razumijemo njihov psihoprofil.


Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 04:44