U Osijeku je u 92. godini života nakon duge i teške bolesti preminuo Jakob Dencinger.
Do prije dvije godine ovaj je čovjek bio tek uglađeni, pristojni i obrazovani gospodin, profinjenih manira, koji je živio u samome središtu Osijeka u zgradi na popularnoj promenadi nedaleko od hotela Osijeka. A onda se doznalo da je isti taj čovjek o kojem su susjedi i konobari u već spomenutom hotelu govorili samo u superlativima pod istragom njemačkog Specijalnog tužiteljstva za istraživanje zločina nacional-socijalizma. Sumnjičili su ga da je sudjelovao u počinjenju ratnih zločina tijekom Drugog svjetskog rata.
Otkriveno je, naime, da je Osječanin, koji je rođen 1924. godine u obližnjem Čepinu bio pripadnik Hitlerove postrojbe Totenkopf (Mrtvačke glave). Dencinger je bio čuvar nacističkih logora u Auschwitzu, Mauthausenu, St. Georgenu i Krakovu, no kraj rata dočekao je kao običan vojnik na fornti kod grada Torgaua. Nakon što su njemačke se njemačke snage počele povlačiti, on se odlučio na neko vrijeme prikriti u šumi, a onda samo jednoga dana spustio u grad i kada su ga američki vojnici pitali tko je, rekao je da je Jugoslaven i da se vraća s fronte.
O vremenu provedenom u nacističkim logorima rekao je da nije viđao ni ubojstva ni mučenja. U Njemačkoj je nakon rata ostao kao zarobljenik još šest mjeseci, da bi potom bio prebačen u Francusku sve do 1947. godine kada su ga Amerikanci odlučili pustiti. No, umjesto da se vrati u tadašnju Jugoslaviju ostao je nedaleko od Nancyja raditi za obitelj francuskih Židova Rosenthal i Dryfuss, koji su, kako je sam rekao, znali da je on bivši SS-ovac. Živio je u njihovoj kući i radio za njih. Nikakvih problema nije imao, niti ih je stvarao.
No, onda se ipak odlučio vratiti u Čepin i krajem 1947. bio je u rodnoj kući, a dvije godine poslije odslužio je vojni rok u JNA. Već 1950. oženio je tri godine mlađu Mariju i s njom dobio sina Antona, a onda je odlučio tražiti vizu za SAD. Prvi put su ga odbili pa je odlučio s obitelji preseliti u Njemačku, gdje mu je već živio brat Stefan. Ostao je tamo sve do 1956. godine kada su napokon dobili vizu za SAD.
Prethodno je u Njemačkoj radio za U.S. Army Europe Intelligence Centar u njihovu sjedištu u Heidelbergu. U SAD-u se stacionirao u gradu Akronu. U sljedećih nekoliko godina inteligentni i sposobni Dencinger uspio je ostvariti svoj američki san, imao je svoje privatne tvrtke u kojima je zaradio veliko bogatstvo. Bavio se proizvodnjom i preradom plastike. No, privatno mu je loše krenulo 1988. Kada se rastao sa suprugom, a onda 1990. odlučio naprasno vratiti u Jugoslaviju.
Dogodilo se to neposredno nakon što su američke vlasti pokrenule postupak za oduzimanje njegova državljanstva koje je dobio 1972. No, u formularima za dobivanje državljanstva nije spomenuo svoju nacističku prošlost. Uoči odlaska iz SAD-a dao je prodati svoj poslovni pogon koji je tada procijenjen na 1,2 milijuna američkih dolara.
U Osijek je doselio 1990. i u njemu je ostao sve do smrti. Živio je u stanu od 95 kvadrata koji je dobio tako da je kupio dva susjedna stana i spojio ih u jedan. Plaćao je ženu koja je skrbila o njemu.
Nakon što je u siječnju 2014. u Hrvatskoj otkrivena njegova nacistička prošlost Dencinger se zatvorio u svoja „četiri zida.“ Bolest je postajala sve teža, iz stana više nije izlazio osim kada je jednom završio u osječkoj bolnici nakon što mu je pozlilo. Svoju priču brojnim hrvatskim i stranim medijima koji su opsjedali njegov osječki stan nikada nije htio iznijeti.
Zadnji put viđen je u rujnu 2014. kada je s prozora svoga stana promatrao prolazak prvog i do sada jedinog Gay Pridea održanog u najvećem gradu istočne Hrvatske.
Pogreb Jakoba Dencingera je u subotu u 15 sati na katoličkom groblju u Čepinu, gdje si je još za života kupio grobnicu i dao izraditi spomenik.
Naše Državno odvjetništvo pak protiv njega vodilo istražne radnje i izvide, ali do sada nije otkriveno ništa što bi ga teretilo za ratne zločine. Kraj istrage Dencinger nije doživio, a ona će sada njegovom smrti biti obustavljena.