Ona je bila mlada djevojka koja je smatrala da treba pomoći Srbima koji se bore u ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Klasična žrtva propagandne mašinerije kojom je upravljalo tadašnje srbijansko vodstvo na čelu sa Slobodanom Miloševićem, čovjekom koji je još 1989. godine jasno rekao kako “Srbi ne znaju da rade, ali znaju da se biju”.
I tako je ova osoba, sada bez imena i prezimena, poznata samo kao “svjedok B 129”, kako je bila predstavljena na Haaškom sudu, tada samo studentica prava, počela 1994. godine raditi u beogradskom sjedištu paramilitantne skupine Tigrovi, koju je vodio bivši kriminalac Željko Ražnatović Arkan. Ondje je ubrzo vidjela koliko su veze između tadašnje vlasti i Arkanovih boraca čvrste.
Naime, njih su izravno plaćale srbijanske državne institucije, a djelovali su u punoj suradnji sa srbijanskim tajnim službama, dakle pod izravnim zapovjedima šefa obavještajaca Jovice Stanišića i njegove desne ruke Frenkija Simatovića.
Kad je pak Milošević bio silom odveden u Haag i predan Sudu, odbacivao je bilo kakvu odgovornost za djelovanje Tigrova - Arkan je već bio ubijen, a poznato je da je nakon tog ubojstva u beogradskom hotelu Intercontinental supruga tadašnjeg srbijanskog moćnika Mira Marković Milošević (koja se i dalje od ruke srbijanskog pravosuđa krije u Moskvi) odmah nazvala Svetlanu Ražnatović, poznatu Cecu, i rekla joj kako s tim ubojstvom njezin klan nema ništa. Gospođa B 129 nije pak mogla izdržati Miloševićeve laži na Sudu u Haagu te se prijavila kao svjedok i dobila status zaštićenog.
No, kad je došao trenutak da na suđenju iznese svoja saznanja dogodila se nezgoda - naime, zbog kvara u tehnici u dijelu njezina svjedočenja nije bilo moguće kripitirati njezin glas. I Srbija je u izravnom prijenosu čula njezino svjedočenje - treba znati da je riječ o 2003. godini, razdoblju nedugo nakon ubojstva tadašnjeg premijera Zorana Đinđića, kada nešto takvo, recimo to blago, ondje nije bilo po život preporučljivo.
Čim se nakon toga vratila u Beograd, jedva je izbjegla nalet automobila na ulici, a cijelo vrijeme su je pratili pripadnici tajne službe. Njezina je obitelj počela primati prijeteće telefonske pozive i tada je odlučila zatražiti pomoć. Osoblje Haaškog tribunala, zaduženo za tajne svjedoke, reagiralo je odmah i svjedokinja i njezin suprug su odmah premješteni iz Beograda, najprije u Hrvatsku, a zatim u Nizozemsku, gdje su 18 mjeseci čekali odobrenje neke od europskih zemalja da ih sklone u sklopu programa zašitite svjedoka. Ime te treće države ostalo je tajna - i tako mora biti - pa je nisu naveli niti novinari The New York Timesa, s kojima je razgovarala nedavno.
Svjedokinja B 129 sada se, pak, žali da joj je istup pred Haaškim sudom uništio život jer sada njezina obitelj živi bez ikakvih prava, u lošim uvjetima, a posebno je muči što svojoj djeci mora stalno pričati laži o njihovu sadašnjem životu kako ih ne bi dovela u opasnost jer u Srbiji i dalje ima ljudi koji bi joj se rado osvetili.
Inače, njezino je svjedočenje dalo jasan uvid u rad Tigrova, jedinice koja je svima na ovim prostorima ostala u sjećanju ako ni po čemu drugom, onda po fotografiji arkanovca koji u Bijeljni udara nogom čovjeka koji leži na tlu. A i u Hrvatskoj su iza sebe ostavili krvavi trag. Svjedokinja je na sudu u Haagu pričala i o svom boravku u logoru za obuku Tigrova u Erdutu u Hrvatskoj, tada pod srbijanskom okupacijom i o posebnim isplatama zločincima iz te organizacije kad je trebalo braniti Banju Luku - tada su im unaprijed ispaćena 4 milijuna njemačkih maraka.
Izvori Haaškog suda ističu da je riječ o izuzetno važnoj svjedokinji koja je izravno opisala sve veze između Miloševićeva režima i paravojnih postrojbi, ali ona sada više nije sigurna je li to što je napravila bilo pametno zbog života koji sada njezina obitelj živi: Arkan je ubijen, Milošević je umro u Haaškom pritvoru, a mnogi izravno umiješani u njegove poslove izukli su se bez kazne i žive mirno u Srbiji. Ona je, pak, prognanik nejasne budućnosti.
Stvarni Arkanov šef dolazio i vikao na njega
Svjedokinja B 129 je ispričala kako je osobno stavljala novac u kuverte da bi ih primio svaki od Arkanovih “junaka”, kako je Simatović osobno dolazio u sjedište Tigrova u Beograd i vikao na Arkana ako bi neka akcija bila loše provedena. Osim toga, bila je izravna svjedokinja svih dodatnih aktvnosti te skupine, posebno pljački i krijumčarenja koje su Arkanu donosile dodatna financijska sredstva.