Njih četiri su do prije godinu dana živjele svaka svoj život. Različitih interesa, svaka u svom kutku Ukrajine. Gotovo je sigurno da se sa svojim preferencijama i stilovima života nikad ne bi ni susrele. Od rođenja do 24. veljače 2022. godine svaka je od njih imala svoju životnu priču.
Taj ih je zimski dan više sličan proljeću po temperaturama zbližio. Priče su im slične, emocije jednake. Svetlana Solovyova, Halina Baliasnikova, Nadiia Vorobiova i Tatiana Stykatilova već godinu dana, neka malo kraće, druga dulje, žive na istoj adresi, u Hotelu Turist u Varaždinu. Ulaze na stražnji ulaz. Večera je rana, u 18 sati svaki je dan druga ekipa dežurna i donosi u "njihov dio hotela" 90 porcija hrane.
Sve su, osim Nadiie Vorobieve, starije od 55 godina i nemaju posla, prijavljene su na Zavod za zapošljavanje, poslodavci ih ne zovu na razgovore.
Svetlana: U Poreču su mi nudili ropske uvjete
Svetlana Solovyova je sretna kad Crveni križ Varaždinske županije ima neki poslić za nju. Volonterski, rado je korisna, ali danas je sve već ustrojeno i takve zamolbe su sve rjeđe. Nedostaje joj radni ritam jer tad joj ostaje previše vremena za razmišljanje o njezinom domu. I suprug joj je ondje. Cijeloga je života živjela u Mariupolju, ne vjeruje da će željeti natrag. Sad ne želi.
– Mog grada nema. To nije danas, niti će ikad biti grad u kojem sam odrasla i radila, zasnovala obitelj – kaže učiteljica glazbe, specijalizirana i za učenje djece s posebnim potrebama. Živjela je na četvrtom katu zgrade, poslije 24. veljače i svakodnevnog bombardiranja, više u podrumu nego u stanu, zajedno s 80 susjeda.
- Od 2. ožujka nije bilo ničega. Vode, plina, struje vrlo rijetko. Trgovine su bile zatvorene jer ionako nisu imale što prodavati. Izaći iz podruma bio je ruski rulet. Biti u zatvorenom podrumu, pod zemljom, strašno je i stresno. Nije bilo koridora za izlazak iz Mariupolja, ali ljudi su riskirali i odlazili. Dva tjedna nisam vidjela sina i snahu. Živimo blizu, a nisam znala jesu li još u Mariupolju, jesu li uopće živi. Živjeli su na devetom katu. Tek kad smo izašli iz grada, mogla sam nazvati i saznala sam da su dobro, devet sati su pješačili do gradića na Crnom moru – sjeća se vremena od prije manje od godinu dana, a kao da su tri života prošla otkad je kuhala veliku rajnglu boršča, pa pola nosila sinu i snahi. S još vrućim je borščom na brzinu skoknula do njih u pauzi između turske serije.
Od Mariupolja do Hrvatske trebalo joj je mjesec i pol. Iz varaždinske Arene kao zbirnog mjesta otišla je u Poreč, gdje joj je ponuđen posao.
- Bila sam presretna, posao, stan i hrana, bila bih nezahvalna uopće pomisliti da mi još nešto treba. No, čim smo stigli svi su nam govorili da nas čeka 13 sati rada na dan, jer tako u sezoni rade svi, ali da ćemo mi dobivati minimalac. Pritom su se ponašali kao da trebamo biti sretni što će nam uopće dati da radimo. Već smo bili pregaženi ratom, nismo imali ništa, ali bez neke mrvice ponosa nismo mogli opstati. U tim razgovorima je ispadalo da bismo trebali biti sretni jer nas netko želi kao roblje u 21. stoljeću. Najteže mi je kad se to pokušava prikazati kao da smo nezahvalni. Ali ja kao prvo, čak i da želim, ne mogu raditi 13 sati na dan, nisam ni mlada ni jaka. Uglavnom, sasvim poražena sam se 15. svibnja vratila u Varaždin i u Turist – kaže visoka plavuša.
Sigurno je bila lijepa, zapravo je i sad, ali na tako izmučenom je licu teško to vidjeti. Ukrajinci u Hrvatskoj, stariji od 55 godina, vjerojatno se gdje god da su osjećaju teretom. Viškom. Inflacija jede državne ekonomije, ljudi su na rubu i oni su postali nevidljivi. Ljudska empatija je kratkoročna.
Ni jedna od njih tri Svetlana, Halina ni Tatiana ne vide svoju budućnost. Svetlana ne vidi mogućnost da bi se uopće ikad mogla i vratiti kući. Dokad će moći ostati ovako u hotelu, ne znaju, nitko im nije rekao da imaju rok. Izgubile su, kažu, vlasništvo nad svojim životom. Izbore im kroje drugi. Imaju popis gradova u koje mogu ići u smještaje koje je država za njih zakupila, ali ne vode poantu preseliti se. Uglavnom su to hoteli kao i Turist, kojima država plaća najam soba i troškove hrane za izbjeglice.
Mlađe žene s kojima smo razgovarali prije godinu dana, su sve otišle iz Hrvatske. Ili dalje u zapadnu Europu, gdje misle da bi lakše mogli početi iznova ili u Poljsku, jer se ondje osjećaju bliže domu.
Halina: U stanovima je nesnosno hladno, ljudi pale drva na ulici
Halina Baliasnikova je sretnija jer s njom su ovdje suprug, kćer i unuka. Lakše im je jer su iz Odese otišli svi zajedno. Halinin zet, suprug Nadiie Vorobiove, Slavek (45) je kao muškarac sposoban za mobilizaciju, morao ostati u Ukrajini. Sreća, kažu, pa ga nisu mobilizirali. Iako, i da jesu, ne bi nam to rekli. Već smo naviknuli da Ukrajinci neće nikad reći je li netko njihov u vojsci.
- Život nam je bio jednostavan. Kad sam ja kao ekonomistica otišla u mirovinu, čuvala sam unuku Viktoriju, svi smo živjeli u istom kvartu – kaže Halina. Kad je počeo rat, jesu li pomislili da će morati ostaviti domove? – Ni u jednom trenutku. Mislili smo, kako je došlo, tako će i proći. Brzo. Ali nije, bilo je sve opasnije i 5. ožujka smo spakirali stvari, sjeli u auto i otišli. Slavek nam priča da nema struje, plina, ničega, znači nema ni grijanja. Ova zima je, srećom, toplija od mnogih dosadašnjih, ali taman i kad je plus pet stupnjeva, u stanovima je nesnosno hladno. Također, neprestano zavijaju sirene. Po gradu su postavljene mobilne kućice s generatorima u koje se ljudi mogu doći ugrijati, napuniti mobitele. Pale drva na ulici, pa se istovremeno griju i kuhaju uz vatru.
Ukrajinci u Hrvatskoj radije će govoriti o svojim sunarodnjacima doma, nego o sebi u Hrvatskoj. Mnogima je, dojam je, neugodno što su otišli na sigurno dok njihovi sunarodnjaci žive pod eksplozijama bombi. Iako je bolje da su ondje gdje nisu gladni. Ne traže puno. Životare. Jer biti stariji od 55, kažu, sjajne su godine kod kuće i u miru.
– Radiš sve laganije, čuvaš i zabavljaš se s unucima, ne opterećuješ se glupostima, samopouzdan si. No, nađeš li se na tržištu rada, neprimjetan si. Kako početi iznova u stranoj zemlji? Dolaze mladi i zapošljavaju se – slažu se sugovornice Jutarnjeg.
Nadiia jedina radi, za 30 kuna po satu
Najmlađa od njih, Halinina kćer Nadiia, s četrdeset i nekom, radi kao pomoćna konobarica u novom restoranu Nobel u sklopu Hotela Turist u kojemu stanuju. Ona neće reći kolika je plaća jer je, kaže, zadovoljna, ali Jutarnji iz gradskih krugova saznaju da je to 30 kuna na sat. Varaždinske su plaće i inače službeno najmanje u državi, iako za to nema realnog razloga. Izvoz je najveći u Hrvatskoj. Hotel Turist nedavno je promijenio vlasnika i preuređen je, poprilično je luksuznog interijera. Halina će s majkom i kćerkom najvjerojatnije u Split.
Teško je živjeti bez i jednog eura prihoda. Svetlana i Tatiana to najbolje znaju. Voljele bi se, recimo, ošišati. Čini im se da svi očekuju da trebaju izgledati zapušteno i jadno. Da je dovoljno već to što su na sigurnom i imaju jesti. Samopouzdanja nema. Pitaju nas znamo li mi nekoga tko bi ih zaposlio. Tatiana je iz Zaporožja, grada koji su zbog elektrane bombardirali dok nije sravnjen sa zemljom.
- Prvo sam otišla sa starijom kćeri u Kijev, ali vrlo brzo smo shvatili da želimo otići dok rat ne prestane, pa nas je kćerkin prijatelj odveo na Cipar gdje, vrlo brzo smo shvatili, nema ništa organizirano za ukrajinske izbjeglice. Prijatelj je ostao, mi smo došle u Hrvatsku.
Valentina Voriobiova: Želim otvoriti svoj hotel u Odesi, Parizu ili Hrvatskoj
Valentini Voriobiovoj beskrajno nedostaju tata i zamorac. Upravo ga je dobila za rođendanski poklon, nisu se stigli niti upoznati kad je počeo rat i obitelj je odlučila da će ona, njezina mama, baka i djed otići iz zemlje. Valentina je plakala kao kišna godina. Tatina je kći. Radije bi ostala s njim u ratu, nego bez njega u miru, jedinica je. I rado bi se vratila u Ukrajinu. No, u mladoj glavi je i Hrvatska već postala opcija za život, a ni Pariz joj se ne čini loš.
U godini provedenoj u Hrvatskoj završila je Drugu osnovnu školu Varaždin, a paralelno je online završavala i deveti razred svoje ukrajinske škole. Jezik je naučila najmanje u školi, hrvatski organizirano uče samo osnovnoškolci. Čim krenu u srednju školu, dakle s 15 godina, jezično se moraju snalaziti sami. Hvala Bogu, pa mladost u kombinaciji s prijateljima brzo svladava jezične barijere.
Odlična je učenica bila u Ukrajini, odlična je i ovdje. Nema problema s učenjem. "Idem u gospodarsku školu, smjer komercijalist, i voljela bih studirati u Zagrebu. S ocjenama nemam problema, pa vjerujem da ću uspjeti završiti što želim, hotelijerstvo. Namjera mi je otvoriti svoj boutique hotel s naglaskom na dobroj kuhinji. Zamišljam ga u Odesi, ali tko zna što će biti s Ukrajinom. Ako ne, otvorit ću ga u Hrvatskoj ili Parizu", priča.
Iskreno kaže da je u njezinim godinama teško ostaviti prijatelje, ali "nađeš nove". Pragmatična mladost. Jedna od ukrajinskih prijateljica je u Zadru, nekoliko ih je u Poljskoj, a većina je ostala kod kuće, u Ukrajini. Imala je simpatiju, ali na pitanje o tome zacrveni se istom bojom kakva je njezina debela vesta koju nosi. Voli modu, pokazuje nam svoje slike iz Ukrajine, a otkad je stigla u Hrvatsku, kupila je jedne traperice. I to jer je stare prerasla. Sreća što su njezini roditelji oduvijek pazili na kvalitetnu obuću, pa su tenisice koje nosi još uvijek cijele.
Mama joj radi u hotelskom restoranu, pa se i za njezin džeparac nađe koji euro. Kad govore o novcu, Ukrajinci u Hrvatskoj još uvijek govore u kunama. A kad dobije taj euro, ode u McDonald‘s, omiljeno mjesto varaždinske mlađarije, ili s prijateljicama na kavu. "Volim hodati po Varaždinu jer je lijep i siguran. Odesa je velika i nismo mogli cijeli grad prijeći pješice kao ovdje", važno joj je pronaći prednosti hrvatskog gradića kako bi joj manje nedostajao njezin grad.
Visoka je i djeluje starije od svoje generacije. Iskustvom ih je daleko nadmašila. Imala je i ona nekoć, poput većine tinejdžera u Varaždinskoj županiji, čiji stanovnici vole graditi puno kvadrata, svoju sobu. Nije lijepila postere po zidovima. "Samo sam tražila svoj televizor i dobila ga da se ne svađamo uvijek što ćemo gledati. Danas bi bilo sjajno s tatom gledati utakmicu čak i druge lige, štogod, samo da smo zajedno", kaže Valentina. Kod kuće je vježbala suvremeni ples, a ovdje se još nije pridružila nekoj grupi.
Valentina je zorna slika Ukrajinaca u Hrvatskoj. Primili smo ih uz pompu, prema obvezama potpisanima kao zemlja članica Europske unije, smjestili ih, država za njih plaća smještaj i hranu. Upisali su se u škole i vrtiće, tko želi taj radi, tko ne, neovisno o radnoj sposobnosti, sjedi u hotelu i tone u depresiju čekajući povratak doma za koji ne znaju hoće li ikad doći. Adrenalin je splasnuo, a mladi ljudi poput Valentine, ako se sami dalje ne snađu, nemaju informacija. Valentina ne zna koga može pitati, recimo, za plesnu školu. Svi se slažu da nedostaje daljnja interakcija zemlje domaćina s izbjeglicama. Za takve male stvari, da cura pleše hip hop.
Posljednji prizor kojeg se sjeća iz domovine slika je koju bi radije zaboravila.
"Kolone ljudi koji hodaju uz cestu prema granici i ostavljene torbe uz tu cestu. Nosili su ih dugo koliko su mogli, a kad više nisu mogli, ostavili su ih. To su bile kolone, poslije smo čuli, dugačke i 12 kilometara, ne znam tko je koliko hodao. I ceste su bile pune ostavljenih automobila jer su ostali bez benzina, a nigdje ga se nije moglo kupiti."