Večeraš, staviš veš-mašinu prati, pogledaš zadnje vijesti, pripremiš odjeću za sutrašnji dan, ugasiš svjetlo na noćnom ormariću i dok spavaš, dotadašnji život je gotov. Razne su varijante s istim ishodom.
Za Valeriiju Movenko je to bila noć u kojoj je slabo spavala u svom domu u Hersonu, jer joj je šestogodišnja kći, rođena s teškim invaliditetom, bila nemirna. U 6.20 ju je probudio mobitel. Vidjela je desetak propuštenih poziva sestre. Nazvala ju je, sestra je rekla: "Rat je počeo."
Bilo je to 24. veljače 2022.
Kako Nadia Didenko kaže: "Jučer je sve bilo u redu. A danas imamo rat." Možda jučer nije sve bilo u savršenom redu, možda se strepilo gledajući te zadnje vijesti prije spavanja, ali nitko nije vjerovao da može biti rata. To kažu i Valeriia Movenko, i Nadia Didenko, i Kseniia Fisun i Ljilja Ostrižnaja. Kao što su puno godina prije njih govorili Vukovarci. I onda Sarajlije. I onda Sirijci.
Nadiji je baka pričala o Drugom svjetskom ratu kada je Odesu okupirala Rumunjska. Ali je za nju to bila daleka prošlost, kao što je za svakoga rođenog osamdesetih, kao što je ona, Drugi svjetski rat. I onda je rat ponovno zatekao njezinu baku i nju u Odesi.
S ratom u Ukrajini došlo je do najmasovnijeg izbjeglištva u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Otprilike je jedna četvrtina populacije napustila domove već u prvih mjesec dana rata, neki unutar zemlje, a većina u inozemstvo. Ukrajina je do rata imala, prema procjenama, 42 milijuna stanovnika, ne računajući 2014. okupirana područja poluotoka Krima. Kažemo prema procjenama jer je zadnji popis stanovništva u Ukrajini bio 2001. godine. Zbog rata je izvan zemlje raseljeno šest i pol milijuna Ukrajinaca, prema zadnjim podacima UNHCR-a.
Dok rat ne završi
I Nadia, i Valeriia, i Kseniia i Ljilja su iz Ukrajine otišle kao da idu na par dana, kao i milijuni drugih Ukrajinaca. Dok rat ne završi. S jednom torbom u kojoj su bili najvažniji dokumenti i dvije-tri promjene odjeće. Među najvažnijim dokumentima im je bila fakultetska diploma.
Istraživanje Population Europe iz rujna 2022. je pokazalo da je među izbjeglicama iz Ukrajine koje su dolazile u zemlje Europske unije velika većina žena u dobi između 25 i 45 godina te da ih je 75 posto fakultetski obrazovano.
U to se uklapaju i Valeriia, Nadia, Kseniia i Ljilja. Sve su psihologinje, i iako ni jedna nije bila spremna na rat, jer se na to ni ne može pripremiti, sve su educirane o traumi, pogotovo nakon 2014. i ruske okupacije ukrajinskih teritorija. Uključene su u grupu psihološke podrške izbjeglicama u Hrvatskoj u sklopu Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) u Zagrebu, gdje su se i upoznale i gdje sam se upoznala s njima. Razgovarale smo o različitim stadijima kroz koje su prolazile otkako je, sada već prije više od dvije godine, počeo rat i otprilike dvije godine otkako su došle u Hrvatsku.
To što su psihologinje ne znači da im je bilo lakše, ali im je pomoglo da razumiju što im se događa i da mogu pomoći drugim Ukrajincima.
Traumatski događaji izazvani ljudskim djelovanjem kao što je rat imaju veće psihičke posljedice nego prirodne katastrofe jer je teže prihvatiti to što se događa i dovodi u pitanje razumijevanje svijeta, čovječanstva, humanosti. Tijekom samog događaja traumatske reakcije su rjeđe, jer je sve preusmjereno na preživljavanje. Tako je bilo Valeriiji, mada je prvog dana rata bila u panici, nije razumjela što treba raditi, nije mogla uopće pojmiti da je počeo rat. Kaže da je to bilo stanje izbezumljenosti. No brzo se sabrala i organizirala u hodniku stana život s dvoje djece i sestrom. Prekrila je prozore jastucima i madracima. Samo je ona ulazila u kuhinju koja je bila ostakljena. Odlazila je po lijekove za bolesnu kći i hranu. Nekad bi čekala u redovima na hladnoći i po pet, šest sati. Kada više nije imala novca niti je bilo išta za kupiti, a ruska vojska nije puštala humanitarnu pomoć u Herson, shvatila je da moraju otići. "Imala sam izbor između toga da riskiram da umremo od gladi, pogotovo moja kći koja je trebala posebnu hranu, ili da poginemo pokušavajući izaći iz grada jer smo morali proći kroz ničiju zonu, gdje su se sukobljavale ukrajinska i ruska vojska i bili smo na meti svima".
To je prva teška odluka, kažu psihologinje: otići ili ostati. Valeriia je uspjela izaći iz grada s djecom nakon mjesec dana preživljavanja u okupaciji.
"Sve smo vidjeli svojim očima - mrtve, bombardiranje, uništene gradove", kaže.
Dolazak u izbjeglištvo i prilagodba novi je izvor stresa, kažu psihologinje.
Najčešće tek kada ljudi dođu na sigurno, javljaju se traumatske reakcije. Tada padaju obrambeni mehanizmi i istrošeni su resursi otpornosti i preživljavanja. Nadia i Kseniia prepričavaju da su Ukrajinci kojima su držale grupe podrške tek kada su došli u Hrvatsku imali napadaje panike. Prvi put u životu, i tinejdžeri i odrasli.
K tome, kažu, mogućnost rata u 21. stoljeću ulijeva nepovjerenje da je igdje sigurno. Jer ako se njima život promijenio preko noći, onda je to svuda moguće. Cijeli svijet je nesigurno mjesto. Ipak, Hrvatsku ne doživljavaju nesigurnom iako je ovdje, prije Ukrajine, bio zadnji rat u Europi.
"Imate već 30 godina mira", kaže Kseniia. Je li to već ili tek? Kada ste rat proživi, onda je sjećanje živo i nakon 30 godina. I u književnosti, filmu, politici rat je još uvijek tema u Hrvatskoj. Možda će i njima biti za 30 godina. A možda će njihovoj djeci biti kao njima Drugi svjetski rat.
Zapravo, hrvatska prošlost djeluje utješno i ohrabrujuće na njih. To što je Hrvatska prošla rat i okupaciju i sada je stabilno, kažu, daje im nadu da tako može biti i u Ukrajini.
I Valeriia je imala odgođenu reakciju na stres života pod okupacijom kojem se pribrojio stres dolaska u nepoznato. Kada je došla u Hrvatsku, tjednima je plakala. Kaže da je to bilo od nemoći.
"Živ si, ali si nitko", kaže. Ne poznaješ jezik. Ne znaš koliko ćeš ostati. Gdje ćeš biti. Kako ćeš prehranjivati obitelj. Hoćeš li se snaći.
Mrtav grad
Bolje se počela osjećati tek kada je šest mjeseci kasnije počela dolaziti u JRS. "Prepričavale smo tko je što preživio, kako se osjećamo i jedna drugu smo podržavale", kaže. I prije je bila okružena Ukrajincima u hotelu pored Zagreba gdje je bila smještena, ali je, kaže, svatko bio u svojoj boli i nisu bili spremni razgovarati.
"Nitko nije išao u dušu", doslovno kaže.
Išla je dan po dan, bez dugoročnog plana, čekajući kada će se moći vratiti u Herson. Onda je prošlo ljeto otišla u Ukrajinu. Trebali su joj dodatni dokumenti i liječnik. Ukrajinske izbjeglice u Hrvatskoj znaju odlaziti na liječenje u Ukrajinu jer je brže i jeftinije. Mnogi s kojima smo razgovarali se čude koliko se dugo kod nas čekaju termini za pregled.
Odlazak u Herson joj je pomogao da donese važnu odluku s kojom se suočavaju sve izbjeglice.
"Vidjela sam mrtav grad. U Hersonu su uvijek bile gužve, puno ljudi i auta, a to ljeto sam sretala tek pokoju stariju osobu. Centar je razrušen, nema vrtića, nema škole, sve je zaraslo u travu i padaju bombe. Gledala sam to, fotografirala i plakala. To je bio moj oproštaj od grada", kaže. Od mjesta gdje je rođena, gdje se školovala, rodila djecu. Odlučila je da se neće vratiti, i ta joj je odluka bila bolna, kaže. No istovremeno joj je omogućila da krene u novi život. Intenzivnije je počela učiti hrvatski i odlučila je nostrificirati diplomu. Nostrificirati diplomu žele mnogi Ukrajinci koji bez toga ne mogu raditi u struci, no to je dugotrajan i skup postupak. I treba procijeniti isplati li se, odnosno koliko dugo će ostati ovdje.
Istraživanja pokazuju da 25-30 posto ratnih izbjeglica ostaje živjeti u zemlji primitka. U Hrvatskoj je 25.450 ukrajinskih izbjeglicama, prema posljednjim podacima UNHCR-a. To znači da bi oko 8000 Ukrajinaca moglo ostati ovdje živjeti. To vjerojatno ovisi o tome koliko će trajati rat i kakve će posljedice ostaviti. Ured UNHCR-a u Hrvatskoj je krajem prošle godine objavio nalaze istraživanja provedenog među ukrajinskim izbjeglicama u Hrvatskoj. Nešto više od polovice ispitanih (56%) izjavilo je da se nada se da će se jednog dana vratiti u Ukrajinu. Jedna trećina (35%) nije odlučila o povratku, a osam posto ih nije imalo nade u povratak. Među onima koji se nisu namjeravali vratiti je više onih koji su kasnije izašli iz zemlje, koji su se ekonomski snašli u Hrvatskoj, koji nemaju partnera ili djecu u Ukrajini. Stariji su skloniji povratku, kao i oni koji su izašli iz zemlje ranije te oni koji su u međuvremenu posjetili Ukrajinu. Najveće zapreke povratku su pitanja sigurnosti i okupacije teritorija na kojem su živjeli.
Ljilja i njezina obitelj se ne namjeravaju vratiti u Harkiv odakle su izbjegli, najviše zbog budućnosti djece. Posebno se boji međunarodnim sporazumima zabranjenih protupješačkih mina koje je Rusija sijala na sjeveroistoku Ukrajine i koje će oduzimati živote još godinama nakon rata.
"Greška je bila što su roditelji na početku govorili djeci da će se vratiti, da neće ostati dugo u izbjeglištvu pa su ostali u procesu čekanja i život im je na pauzi. Djeca se brže integriraju ako idu u vrtić ili školu u Hrvatskoj. Uče jezik, upoznaju prijatelje, idu na sport. Ako djeca sjede kod kuće i online prate nastavu u Ukrajini, onda ide teže. Kao što odraslima integraciju ubrzava zaposlenje", objašnjava.
Valeriia u RS-u drži radionice art terapije za ukrajinsku djecu. Kaže da su na početku crtali pretežno u tamnim bojama - tenkove, bombe, razrušene kuće, ukrajinsku zastavu. Trebalo je godinu dana da se te slike promijene. Onda su počeli slikati more, livade, cvijeće. "To su djeca rata", kaže. Valeriia bi voljela raditi u struci, posebno s roditeljima djece s invaliditetom, jer joj je to iskustvo dobro poznato. Kao i mnogi Ukrajinci u Hrvatskoj, boji se hoće li naći posao kojim će moći plaćati stanarinu i uzdržavati obitelj. Ako ne bude mogla, možda će se morati vratiti u Ukrajinu, kaže.
Istraživanje o mentalnom zdravlju izbjeglica provedeno u Češkoj pokazalo je da simptomi umjerene depresije ili umjerene anksioznosti pogađaju 45% izbjeglica iz Ukrajine. Najviše žene u dobi od 18 do 39 godina. Simptome će vjerojatnije iskusiti oni koji su u ozbiljnoj materijalnoj oskudici, koji ne rade ili rade na znatno nižoj poziciji nego što su radili u Ukrajini, što je za mnoge slučaj, te oni koji ne govore češki jezik, kao i djeca koja ne idu u školu.
Psihologinje kažu da brinu za svoje mentalno zdravlje uz stručnu pomoć kolegica, meditacije, vježbi disanja, šetnji u prirodi, crtanja, sviranja, svega što im pomaže. Rat im više nije tema razgovora.
"Pričamo za život. O djeci, školi, nostrifikaciji diplome, mogućnostima zaposlenja, gdje je dobra kava, koje smo filmove gledali", kažu. O ratu govore na terapiji. I žele da stane što prije.
U suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice