- Osjećam se kao da nema sutra i kao da se dan konstantno ponavlja. Počinio sam nekoliko kaznenih djela razbojništva i izrečena mi je privremena mjera u Disciplinskom centru u Dugavama, gdje sam sad već tri mjeseca. Četiri tjedna koja sam proveo u dijagnostici bila su mi puno lakša jer sam znao kad izlazim, započeo je svoju priču 16-godišnji dječak koji se razbojništvom domogao novca za drogu.
Kad se vratio s dijagnostike krenuli su problemi sa spavanjem. Dječak, kojeg ćemo za ovu priču nazvati Marko, više ne može zaspati bez sredstva za spavanje, a počeo je s odlascima na psihoterapiju jer mu se u snovima vraćaju slike iz prošlosti i kaznenih djela koja je počinio.
Na javnoj tribini koju je organizirala Udruga sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mlade govorilo se danas o lišenju slobode djece u sukobu sa zakonom. Nakon što policija uhiti maloljetnika, određeno mu je da do odluke suda ide u istražni zatvor ako ne postoji mogućnost neke privremene mjere, primjerice smještaja u odgojne ustanove.
O problemima koji se javljaju u istražnom zatvoru pisali smo ranije, a na tribini se posebno raspravljalo o zatvorenoj zavodskoj ustanovi u koju bi maloljetnici prema Zakonu o sudovima za mladež trebali biti smješteni. Ključno je da u Hrvatskoj ona ne postoji iako je zakonom propisano čak i kakva mora biti - treba imati dijagnostički i odgojni odjel u kojima se s djecom treba raditi u malim skupinama za rad.
- Nažalost, toga nema. Ako ćemo biti iskreni, činjenica je da djecu zatvaramo u zatvor za odrasle, oštro je započela Lana Petö Kujundžić, sutkinja Visokog kaznenog suda.
Objašnjava da se zatvorena zavodska ustanova lako mogla pripojiti centrima za socijalnu skrb na četiri mjesta u RH umjesto da se djeca smještaju u odvojene zatvorske ćelije koje se gotovo ni po čemu ne razlikuju od onih za punoljetne zatvorenike.
Zatvaranje maloljetnika povećava šansu da ponovi kazneno djelo kad izađe na slobodu, boravak u blizini odraslih zatvorenika utječe na to da uči od odraslih zatvorenika, a dijete koje jednom dođe u zatvor etiketirano je za cijeli život.
Dragica Erceg socijalna je radnica u zagrebačkom zatvoru u kojem također borave maloljetni istražni zatvorenici za koje nema odvojene jedinice. Nalaze se na istom odjelu kao i punoljetne osobe, no ne dijele s njima ćeliju. U prošloj godini u istražni zatvor došlo je devet maloljetnika, dok ove godine zaključno s 1. prosincem ta brojka iznosi 16.
- Ispred sebe prvo vidim dijete, a tek onda počinitelja. Prvo što pitaju kad dođu je što mislim, kad će moći izaći van, kaže Erceg.
S 14-godišnjacima je komunikacija otežana i potpuno drugačija od one s odraslim zatvorenikom. Dane često provode u ćeliji gledajući televiziju jer ne žele sami izaći u šetnju. Kako navodi socijalna radnica, kod velikog broja maloljetnika javljaju se problemi sa spavanjem, jelom, adaptacijom na uvjete i konstantna neizvjesnost.
Muke im zadaju i procedure poput pisanja molbe sucu koja im je potpuno strana. Od njihovog dolaska u zatvor do dobivanja dozvole za kontakt zna proći dva do tri dana zbog čega ne mogu odmah ni stupiti u kontakt sa svojim bližnjima, objasnila je Erceg.
Jedna od govornica na tribini bila je i Ivana Lokas Šćetko, voditeljica disciplinskog centra Centra Dugave, u kojem se izvršavaju privremene mjere smještaja. Boravak maloljetnika na takvom mjestu može potrajati do okončanja postupka.
Lokas Šćetko prepričala je situaciju iz centra u kojem boravi 15-godišnjak koji je na privremenoj mjeri od 1. rujna, otkad se vratio iz istražnog zatvora. Iako je prošlo pet mjeseci, nije mu zakazano niti prvo ročište nakon kojeg još slijedi dokazni postupak. Procjenjuje da će ondje ostati do kraja školske godine.
Radije u zatvor nego na izvršavanje odgojne mjere
- Djeca u sukobu sa zakonom jako vole maloljetnički zatvor, tamo mogu pušiti, ne moraju se truditi i znaju kad će izaći, što nije slučaj s izvršavanjem odgojnih mjera, zaključuje gošća iz publike.
Sutkinja Petö Kujundžić ubrzo konstatira da se očito negdje u sustavu jako griješi. Objašnjava da su odgojni zavodi za maloljetnike zapravo zatvori s malo drugačijim pravilima, ali istim sustavom i načinom rada, a opet djeca radije odabiru njih nego život u neizvjesnosti.
Robert Orbanić, načelnik sektora za upravne poslove zatvorskog sustava Ministarstva pravosuđa i uprave, govori kako u Hrvatskoj djeluju dva odgojna zavoda - jedan za dječake u Turopolju i onaj za djevojke u Požegi. Prema statistici koju je prezentirao, prosjek trajanja istražnog zatvora u prošloj godini bio je 62 dana.
Najveće povećanje kaznenih djela kojima se bave maloljetnici su šverc migranata, krađa i prijetnje. Nedostatne kapacitete, pa tako i nedovoljnu opremljenost odjela za boravak maloljetnika pripisuje smanjenim zatvorskim kapacitetima. Sisački zatvor od potresa je izvan upotrebe, oštećena je kaznionica u Glini za koju se planirala dogradnja, požeški zatvor oštetila je tuča, a pogodila ga je i poplava.
Smješteni u bolničke sobe s punoljetnim zatvorenicima
Posljednja govornica bila je Vlasta Lončarić Papa, subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije, koja s maloljetnicima radi u odgojnom zavodu u Turopolju. Zatvorsku bolnicu ove je godine posjetilo sedam maloljetnika, a najčešći razlozi su apstinencijska kriza ili verbalizacija suicidalnih nakana.
- Dječak je na sudu rekao da bi najradije umro, sutkinja ga je poslala na procjenu te je morao biti smješten u jednokrevetnu sobu s krevetom zašarafljenim u pod i konstantnim videonadzorom zbog mogućeg suicida. To nisu uvjeti primjereni za boravak maloljetnika, no snalazimo se s onim što imamo, prepričala je jedan od slučajeva.
Ističe kako je to jedan od slučajeva gdje se maloljetnik mora sam smjestiti u sobu. Ono čemu je ona sklona, a kako navodi dosad je i u praksi funkcioniralo, jest to da maloljetnika u sobu smjesti s drugim subolesnikom.
- Boravak maloljetnog i punoljetnog zatvorenika mora odobriti sudac. Uvijek kad je to moguće inzistiram da maloljetnik ne boravi sam. Moj je zadatak i odgovornost odabrati prikladnog subolesnika, primjerice bivšeg alkoholičara koji je u trijeznom stanju sposoban pružiti maloljetniku potporu ili razgovor koji mu je tad potreban.
Ta njena izjava podijelila je sudionike tribine, pa su se javili neki iz publike koji smatraju da je to nedopustivo i da se time krše prava djece, na što je liječnica odgovorila da ona ima samo pozitivne primjere u svom radu. U raspravu se uključio i Marko s početka priče, koji je rekao da bi najradije imao vršnjaka pored sebe s kojim može razgovarati, a ako to nije moguće, bolje i odrasla osoba nego da bude sam.