'Smrt malene Nikoll potaknula je mnoga pitanja povezana s djelovanjem centara za socijalnu skrb. Mnogi, i profesionalci i laici imaju potrebu komentirati, kritizirati, savjetovati, braniti centre za socijalnu skrb, ministarstvo rada i socijalne skrbi, korisnike prava u tom sustavu', piše u Slobodnoj Dalmaciji psihologinja Mirjana Nazor.
Jasno je da centri za socijalnu skrb rade pod velikim pritiskom. Nije sporno da je u sustavu premalo djelatnika u odnosu na opseg i složenost poslova koje treba obaviti. Ali slučaj umrle djevojčice jasno je ukazao na tri, blago rečeno nelogičnosti, u djelovanju Centra u Novoj Gradiški. Možda i drugdje ima sličnih primjera, koji, čini mi se, nisu povezani s opsegom posla. Uzroci pogrešaka su negdje drugdje. Zato mislim da bismo svi trebali dobiti odgovore na tri pitanja odnosno dileme. Jer te odgovore vidim kao svojevrsnu abecedu u djelovanju centara.
Prva je dilema vezana uz čudesnu promjenu koja se zbila s roditeljima umrle djevojčice. Naime, oni su bili nedovoljno kompetentni za svoju ulogu u vrijeme kada se Nikoll rodila te je zbog toga dijete dano u udomiteljsku obitelj. Kako je moguće da se u razdoblju od približno dvije godine dogodio nevjerojatni obrat? Dok su imali jedno dijete, nisu uspjeli kao roditelji funkcionirati na prihvatljiv način, a prije približno pola godine, valjda potezom nečijeg čarobnog štapića, postaju sposobni brinuti se o čak troje djece. Jer, u međuvremenu im se rodilo još dvoje.
Druga je dilema vezana je uz donošenje odluke o vraćanju djeteta u biološku obitelj. Tko donosi odluku: korisnici prava u sustavu ili Centar? U ovom slučaju, to su očito bili korisnici, jer je odluka donesena u skladu s njihovom željom. A ona je, čini se, bila motivirana njihovom materijalnom situacijom. Nisu se baš zaželjeli svog djeteta, već im je trebao dječji dodatak. I Centar im je uslišio molbu!? Je li moguće da je to zaista bilo tako?!
I treća dilema. Ako je već bila donesena toliko diskutabilna i opasna odluka o vraćanju djeteta u biološku obitelj, onda je trebalo odrediti kontinuirano profesionalno praćenje te situacije. Naime, potpuno je zanemarena činjenica da su biološki roditelji maloj Nikoll bili potpuni stranci, kao i ona njima. Roditelji nisu mogli ostvariti emocionalnu povezanost s djetetom budući da je odrastala kod udomitelja. A djevojčica je svoje biološke roditelje zaboravila nakon što ih nije viđala, ni čula njihove glasove tjednima i mjesecima dok je bila beba. Nešto kasnije su susreti s roditeljima postojali, ali su, čini se bili vrlo rijetki i površni.
Dakle, Centar je dijete i roditelje doveo u psihološki vrlo traumatizirajući situaciju. Prisiljeni su bili živjeti zajedno, bez stalnog nadzora i pomoći kako postepeno izgraditi kakvu takvu emocionalnu povezanost. Djevojčica je sigurno silno patila jer se našla u zastrašujućoj situaciji. Istrgnuta iz ruku koje su grlile, koje su se igrale s njom, koje su je štitile od nevolja. Kao da je netko mladu biljku iščupao iz plodne zemlje obasjane suncem i bacio u hladnu i mračnu ulicu. Zbog toga joj je bila neophodno potrebna psihološka pomoć ali ne jednom u deset dana, a možda još rjeđe, ili čak nikada. Ako se ta pomoć nije mogla osigurati, dijete nije smjelo biti vraćeno biološkim roditeljima. Ali, pomoć je trebala i majci. Ako je i pokušavala uspostaviti kontakt sa kćerkicom nailazila je sigurno na otpor. Vjerojatno ju dijete nije željelo ni zagrliti ni poljubiti. Malo je roditelja kojima bi to bilo potpuno svejedno i koji bi to mirno podnosili.
Početi graditi odnos privrženosti u trećoj godini života djeteta jer onog u prvim mjesecima života djeteta vjerojatno nije ni bilo, dugotrajan i zahtjevan posao koji iziskuje strpljenje ali i neka znanja. I majka (vjerojatno i otac) i kći su se našle u situaciji koja je bila frustrirajuća, opterećujuća, možda nepodnošljiva. Svima je pomoć trebala gotovo svakodnevno. Ali, koliko sam shvatila ta je pomoć izostala. Možda majka pomoć nije željela, možda nije bila svjesna da joj je pomoć neophodna, ali to je potpuno nevažno. Djelatnici Centra su morali znati što je u takvoj situaciji neophodno potrebno.
Činjenica je da u centrima za socijalnu skrb ima premalo zaposlenika. Ali je također činjenica da to nije bio razlog tragičnog epiloga ove tužne priče.
Činjenica je da je majka ubila vlastito dijete, ali je i činjenica da su joj mnogi pri tome pomagali iako toga možda nisu bili svjesni.
U Novoj Gradiški se nažalost nije dogodilo nikakvo čudo, samo je na površinu isplivala površnost i neprofesionalnost', kaže Mirjana Nazor za Slobodnu Dalmaciju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....